Đuro Bogunović je samohrani otac sa četvoro djece. Živi u Karinu Donjem, nedaleko Benkovca. Sve što ovom čovjeku koji već godinama djecu odgaja i školuje bez stalnog zaposlenja treba, jest krov na kući kako njegovi potomci ne bi odrastali u prostorijama punim vlage. Bogunović se u Karin vratio u augustu 2006. godine. Nakon izbjegličkog lutanja po Srbiji, s troje male djece i suprugom tada, nije imao previše izbora već spakovati u torbu sve što ima i natrag u rodni Karin.

- Bio sam po cijeloj Srbiji, svuda se seljakao. Posljednja adresa mi je bila selo Belegiš, opština Stara Pazova. Godinu prije nego što sam se vratio bio sam u posjeti ocu. Već tada sam vidio da ne može više sam. Nesretna bolest je uzela maha i to me navelo da se vratim s porodicom. Nije to bila laka odluka. Uslove za život nismo imali, a novca u džepu malo da bi bilo šta započeli, a posla nikakvog - prisjeća se Đuro.

Ja sam ih stvorio, ja ih moram i podignuti barem dok ne postanu punoljetni, svoji ljudi. Najlakše je dijete stvoriti i otići, ostaviti ga, ali to nije ljudski ni roditeljski način – Đuro Bogunović

Ipak, vremena nije bilo da se o tome razmišlja. Otac mu se u međuvremenu upokojio, a Đuro postao otac po četvrti put; u bolnici u Zadru rodio mu se najmlađi sin Matej. Ono što je bolna tema njemu i njegovim maloljetnim nasljednicima, jest da s njima više ne živi njegova supruga i majka djece. Razlozi na kraju nisu ni važni, već Đurina odluka da se posveti djeci, sam ih hrani i školuje, brine o njima jednakom posvećenošću kao što u drugim slučajevima rade oba roditelja. Svoj zadatak da ih izvede na pravi put shvatio je kao životni prioritet.

- Ja sam ih stvorio, ja ih moram i podignuti barem dok ne postanu punoljetni, svoji ljudi. Najlakše je dijete stvoriti i otići, ostaviti ga, ali to nije ljudski ni roditeljski način. Kad o tome razmišljam, kad vidim kako se ljudi odnose prema svojoj djeci, bolje da ih nemaju nego da ulici ostave da ih odgaja - kaže Bogunović. Od trenutka kad je ostao sam s njih četvoro, sigurnog posla nije imao. Danas živi od socijalne pomoći i dječjeg doplatka, ali nijednog trenutka se ne želi požaliti da je to malo već skromno kaže da nekako uspijevaju ‘pokrpiti sve rupe’.

- Do posla je ovdje nemoguće doći, a nisam u situaciji da baš sve mogu prihvatiti upravo zbog djece. Zvao me čovjek da vozim kamion u inostranstvo, ali sam bio primoran odbiti jer djecu nemam kome ostaviti ako odem na put od nekoliko dana. Druga opcija bila je da idem raditi u Biograd. Iako to nije pretjerano daleko, svakodnevno do tamo nisam imao čime putovati. Nemam automobil i ljudi su razumjeli. U Benkovcu posla nema pa odem raditi na dnevnicu, ne birajući. U jesen i proljeće toga je malo više, bilo da se radi o građevinskim radovima, pripremi drva, obradi zemlje ili sličnom, ali dnevnice su male i u ukupnom zbiru to je maksimalno možda dva mjeseca posla godišnje. Imamo malo stoke, radimo baštu i uz primanja koja imamo, pokrivamo se - skromno će Đuro. Ono što bi u velikoj mjeri olakšalo život njemu i djeci, bili bi bar malo bolji uslovi za život. Pod betonskom pločom, u tri prostorije gdje svi skupa borave, puno je vlage, a zime u kući bez pravoga krova hladnije su no inače.

- Ja sam, po povratku, napravio onoliko koliko sam mogao. Ozidao sam blokovima i salio ploču na kući, izradio tri prostorije da imamo gdje živjeti. Ni tada ni kasnije sredstava nije bilo da se nastavi dalje, jer je građevinski materijal skuplji od svih naših potreba. Ostalo je tako kako jest, pa je vlaga koja se stvara zimi najveći problem. Baš prije dva dana smo kupili kreč da bar malo osvježimo. To je sad jedini način da se izborimo sa tim crnilom. Da sam mogao uzeti građevinski materijal, podigao bih još dva-tri reda blokova i napravio krov pa bi time dobili dvije sobe u potkrovlju i kuću bez vlage – govori Bogunović.

Ne traže njegova djeca nove patike za prvi dan škole, iako će ih njihovi vršnjaci svi imati, niti novu odjeću u kakvoj će se njihovi školski drugovi pojaviti u školama. Ne traže mobilne telefone, bez kojih druga djeca danas kao da iz kuće ne mogu. Ne traže igračke, skupe stvari, niti bilo što drugo što ostali roditelji smatraju djeci neophodnim.

Njih četvoro, Igor (15), Nikola (14), Lidija (12) i Matej (11) sasvim su drugačija djeca. Odrastaju u selu u kojem nemaju komšija ni prijatelja, djeca su to koja šta njihov otac radi i za koga, zašto ga leđa bole i zašto teško ustaje. Znaju kada njihove životinje trebaju jesti i zašto je važno da o njima vode brigu. Brinu jedni o drugima dok otac zarađuje dnevnicu, kuhaju ručak i rade fizičke poslove koje druga djeca možda nikada u životu neće. Oni znaju da im je neki dobri čovjek kupio knjige za školu, da nove torbe nemaju ali će se snaći i sa starima. Ne znaju što su to prohtjevi.

- Ja sam najstariji pa je na meni i najviše odgovornosti. Sad zidam zid oko kuće, pa ćemo jednoga dana na njega postaviti i ogradu. Kad otac ide raditi ja čuvam ovce, ali i pomažem sestri u kući, oko posuđa i ručka. Nikola je polomio ruku pa mi sad ne može pomagati, inače uvijek pomažemo jedni drugima oko svega što radimo. Pola obaveza je na nama, pola na ocu. On prvi ustaje, hrani životinje, a mi preuzimamo dok se on ne vrati. Kad idem u školu, onda sve druge obaveze prilagođavam tome - priča Igor Bogunović kome ni susreti s vukovima nisu strani.

- Dva puta je upao dok sam čuvao ovce. Prvi put mi je odnio jedno veliko janje, nisam ga mogao spasiti. Drugi put je napao ovcu, ali sam ga vidio na vrijeme i ovca je preživjela - prisjeća se Igor. Sve to pričaju ozbiljnošću odraslih ljudi. Igor je od ove jeseni srednjoškolac. Upisao je strukovnu školu u Zadru i nada se jednog dana svom vlastitom obrtu kada će, kako kaže, više moći pomoći ocu.

- Upisao sam za instalatera kućnih instalacija. Biće mi malo neobično na početku, ipak je to veći grad i dalje je, ali snalazićemo se nekako. U šest sati ujutro sa stanice u Karinu imam autobus za Zadar - kaže Igor. Na pitanje da li je teško odrastati u selu gdje nemaju društva, prijatelja, onoga što druga djeca imaju, Igor bez razmišljanja odgovara – ‘Pa i nije toliko. Imamo jedni druge, družimo se i radimo zajedno, živimo u prirodi, imamo svoje blago, svoje domaće životinje o kojima moramo brinuti’. Ono što mu jedino nedostaje poklapa se s tatinom željom.

- Eto, želimo samo taj krov i malo kupatilo da možemo normalno funkcionirati. U kući imamo dosta vlage po plafonu i na zidovima. Prije par dana smo počeli krečiti dvije sobe, kuhinju i hodnik, da nam bude bar urednije - zaključuje Igor. Iako je jedino žensko u kući, dvanaestogodišnja Lidija ne smatra prevelikom obavezom kuhanje ručka, pranje suđa i odjeće za svih petoro. Otac ju je tome naučio, a braća joj u svemu nesebično pomažu.

- Nije to meni teško, samo bih voljela da imamo malo veće kupatilo, da se možemo okupati i da braća jednog dana imaju svoje sobe. Sad spavaju oni u jednoj, ja u drugoj. Zimi, kad je jako hladno, i otac spava s njima - skromno će Lidija. Vedri, nasmijani, puni optimizma i ni jednog sekunda se ne žaleći bez pitanja, spremajući se za školu, četvero malih Bogunovića koriste posljednje slobodne dane da naprave domaći smokvin kolač, berući tek dozrijele smokve.

- Svatko ima svoje drvo jer nam je djed, kad smo se vratili, nakalemio po smokvu i svaku nazvao po nama. Svatko brine o svom stablu jer nam je to uspomena na djeda koji više nije s nama - objašnjava četrnaestogodišnji Nikola Što kažu školski prijatelji na uslove u kojima odrasta?

- Ja im kažem da je u selu najljepše, da imamo svoje životinje i domaće proizvode i da malo toga trebamo kupovati. U selu je ljepše živjeti nego u gradu i zato im kažem da dođu, da vide kako je ovdje barem kad budu na putu do mora, kaže Nikola jedno od djece iz porodice koja može poslužiti kao primjer. Baš to kaže i Katarina Vrcelj, gradska vijećnica i predsjednica SDSS-a u Benkovcu.

- Oni su jedna od najmlađih povratničkih porodica u Karinu. To su sve dobra, pametna i vrijedna djeca koja žive u teškim uslovima. Otac se brine da im ništa ne nedostaje, ali njegove mogućnosti su ograničene. To su školska djeca kojima i male stvari mnogo znače. Ipak, ono što je najvažnije i što bi njima učinilo život ljepšim, jeste da im se osigura taj krov za kuću i sredi kupatilo. Ja bih voljela da se nađu sredstva da im se bar materijal obezbjedi, a radnike bi mi sami pronašli, jer šteta je da djeca žive u ovako nezdravim uslovima- zaključuje Katarina.