Maja Sever, višestruko nagrađivana novinarka i urednica HTV-a koja se od 2019. nalazi na čelu Sindikata novinara Hrvatske (SNH), nedavno je izabrana i za predsjednicu Europske federacije novinara (EFJ). Sa Sever smo razgovarali uoči njenog puta u Ljubljanu, gdje se prošlog ponedjeljka pridružila prosvjedu podrške radnicima RTV-a Slovenije u štrajku.
U turskom Izmiru izabrani ste uvjerljivom većinom glasova za predsjednicu najveće novinarske organizacije u Europi. Je li vas iznenadio rezultat i koji će vam biti prioriteti na toj funkciji?
Izuzetno sam počašćena izborom i pobjeda zaista djeluje impresivno, ali moram biti iskrena – riječ je o plodu moje dugogodišnje suradnje s EFJ-om koju moj protukandidat nije imao. Prije izbora sam bila na poziciji potpredsjednice radne grupe za radnička prava, a ranijih godina sam kroz različite radionice i projekte surađivala s većinom delegata skupštine. EFJ je čvrsta organizacija s dugogodišnjom tradicijom koja ima jak tim uhodanih profesionalaca zaposlenih u Bruxellesu, pa članovi predsjedništva i upravnog odbora, koji su također izabrani na skupštini, svoj rad temelje na postojećim planovima i programima. U ovom momentu nam je prioritet sigurnost. Nažalost, zbog ubojstva novinara, brojnih fizičkih i verbalnih napada, taj problem je izbio u prvi plan.
Statistike jasno pokazuju da su novinarke slabije plaćene od muških kolega. Istodobno smo puno izloženije različitim vrstama napada i online zlostavljanju
Tu je i rat u Ukrajini kojem se ne nazire kraj...
Tako je. Na dnevnoj bazi surađujemo s novinarskim organizacijama iz Ukrajine, bilo da je riječ o slanju konkretne pomoći u vidu pancirki i kaciga ili pružanju neke druge vrste podrške. Ali ne ubijaju novinare samo u ratovima. Sjetimo se istraživačke novinarke Daphne Caruane Galizije s Malte, na koju je 2017. izvršen atentat. Svemu je prethodila organizirana kampanja online zlostavljanja. Kroz fondaciju koja nosi njeno ime, njezini sinovi nastavili su se baviti istraživačkim novinarstvom, a rade i na zaštiti novinara. U velikoj mjeri su fokusirani na borbu protiv SLAPP tužbi, kojima je cilj ušutkivanje i zastrašivanje onih koji kritiziraju moćnike. Njezin sin Matthew nedavno je posjetio Zagreb. Zajedno smo bili na sastanku s predstavnicima hrvatskih vlasti na kojem smo zatražili što skoriju implementaciju preporuka i direktive EU-a koje se odnose na takvu vrstu tužbi.
SLAPP tužbe
Prva ste žena na čelnoj poziciji EFJ-a u povijesti te organizacije. Što nam to govori o položaju žena u novinarstvu? Kakva su vaša iskustva iz rada u domaćim redakcijama?
Imamo statistike koje jasno pokazuju da smo slabije plaćene od muških kolega. Dakle, ne radi se o dojmu nego o goloj činjenici. Kada su u pitanju visoke pozicije, i u novinarstvu postoji stakleni strop koji žene jako teško probijaju. Istodobno smo puno izloženije različitim vrstama napada i online zlostavljanju. Iako smatram da sam dosta jaka i neovisna, riječ je o pojavama s kojima se susrećem i u svojoj karijeri. Mislim da je zadatak svih novinarki, i to ne samo nas koje smo aktivne u sindikatima i različitim organizacijama, da se svakodnevno borimo za bolji položaj jer su postojeće razlike zbilja ogromne. Velike su i na europskoj razini, ali se Hrvatska uvijek nekako nađe na začelju. Zbog toga je SNH pokrenuo kampanju "Žene novinarke i druge opasne stvari" i ostvario suradnju s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova i novom pučkom pravobraniteljicom koja je jako zainteresirana za medijske teme.
U svom kandidacijskom programu istaknuli ste da neovisnost novinara počinje zaštitom njihovih radničkih prava. Kako ocjenjujete stanje tih prava u Hrvatskoj?
I to nam je jedan od prioriteta. Za početak je važno da novinari i novinarke uopće steknu svijest o pravu na zaštitu vlastitih radničkih prava. Većina nas je nebrojeno puta izvještavala o npr. kršenju prava radnika Gredelja ili Domaće tvornice rublja, o neisplatama plaća i prekovremenih sati ili nepoštivanju odredbi iz kolektivnih ugovora. U svemu tome ne vidimo da se slične stvari događaju i u našem sektoru. Recimo, ja sam zaposlena u javnom medijskom servisu, u kojem su radnici među najzaštićenijima. No većina kolega i dalje nije svjesna da imaju pravo na dnevni, tjedni, mjesečni i godišnji odmor, da nije normalno da rade do dva ujutro i da ih se opet u sedam sati stavi u novu smjenu. I to ne zato što tako kažu sindikalisti, nego zato što to piše u Zakonu o radu. Problem je i što u medijskom sektoru gotovo ne postoje kolektivni ugovori. Njima su trenutno zaštićeni samo novinari Hine i HRT-a, a svi ostali ovise o ugovorima koji su zapravo u rukama poslodavca, odnosno jednostrani i vrlo često lako raskidivi. Da bismo uopće došli do faze pregovaranja o kolektivnim ugovorima, potrebno je ojačati udruživanje. Znam da je to teško i da ima privatnih medija u kojima poslodavci znaju reći "ma nemojte da vas čujem da se učlanjujete u sindikate". Ali sindikalno udruživanje je Ustavom zagarantirano pravo. Sve ovo izuzetno je važno jer novinari i novinarke ne mogu biti slobodni ni slobodno izvještavati sve dok im nisu zaštićena osnovna egzistencijalna prava. U mnogim zapadnim zemljama, pogotovo skandinavskima, toga su itekako svjesni i tamo se sindikalno udruživanje podrazumijeva.
Hrvoje Zovko je šest puta na sudu dokazao da je u pravu. Ne znam koliko još puta on treba pobijediti i koliko još sredstava HRT treba potrošiti da bi ga ostavili na miru
SNH je nedavno inicirao pokretanje pregovora o granskom kolektivnom ugovoru u medijima. Postoje li ikakvi pomaci na tom području i kakve su reakcije poslodavaca?
Želja nam je da nacionalnim kolektivnim ugovorom pokrijemo osnovna prava svih zaposlenih u medijskom sektoru. Za sada se SNH udružio sa Sindikatom obrazovanja, medija i kulture te Sindikatom grafičara i medija. Na razini medijskih kuća i redakcija pokušavamo motivirati ljude da se udružuju u sindikalne podružnice i tako osiguraju poziciju pregovarača s kojim se poslodavac mora makar konzultirati. Pisali smo i poslodavcima, a prvi dojam je da baš i nisu najsretniji zbog naše inicijative. Nije im se svidjelo ni što smo na jednoj od tribina javno rekli da je dio njih u pandemiji povukao sve moguće poticaje koji su im bili na raspolaganju, ali da su paralelno rezali prava radnika. Unatoč početnom neslaganju, poslodavci su se složili da je potrebno nastaviti razgovore, pa ćemo im uskoro uputiti novo pismo. Međutim, problem je što se medijski sektor toliko promijenio pa je sada nejasno tko se nalazi u ulozi pregovarača. Prije desetak godina, kada smo na nacionalnoj razini također pregovarali o kolektivnom ugovoru, koji na kraju nije potpisan, s druge strane su se nalazile udruge nakladnika jer je u tom periodu velika većina medija bila tiskana. Nejasno je tko sada predstavlja sve portale. To ćemo tek morati definirati. Važno je da se ugovorom obuhvate i ostali, nesigurni oblici rada. U medijskom sektoru zaposlen je velik broj freelancera, koji su apsolutno nezaštićeni. Zbog te činjenice je na samom početku pandemije oko stotinu ljudi doslovno ostalo bez ičega. U prvom naletu pomogli smo im dodjelom sredstava iz posebnog fonda, osnovanog za tu svrhu, ali se pokazalo da se i takvi oblici rada moraju regulirati.
Spomenuli ste SLAPP tužbe – strateške tužbe protiv javnog sudjelovanja kojima je cilj zastrašiti i ušutkati novinare i medije tako da ih se optereti troškom pravne obrane – koje su također jedan od većih problema za ovdašnje novinare. Kako ga riješiti? Da li bi u tom kontekstu bile dovoljne izmjene aktualnog Kaznenog zakona, u kojem su kleveta i uvreda i dalje kaznena djela?
Postojanje boljeg zakonskog okvira i medijske strategije nije dovoljno sami po sebi. Dobar primjer je Srbija, gdje su neke stvari bolje regulirane nego u Hrvatskoj. Ipak, u praksi je tamo situacija gora nego kod nas. Ali važno je imati dobar zakonski okvir na koji se moguće pozivati. U Hrvatskoj nikako nismo zadovoljni ni Zakonom o audiovizualnim djelatnostima, ni Zakonom o autorskom pravu i HRT-u. Paradoksalno je da sve političke stranke, i lijeve i desne, govore da ih treba promijeniti, ali nitko to nije napravio. Što se tiče SLAPP tužbi, definitivno bi trebalo promijeniti i Kazneni zakon, no to nije dovoljno jer imamo problema u pravosudnom sustavu. Naime, nisu svi suci dovoljno dobro upoznati s medijskim zakonodavstvom. Kao česta svjedokinja u sudskim postupcima, znam da je neke stvari teško objasniti sucima.
I sami suci se sve češće nalaze u ulozi tužitelja.
Na spomenutom sastanku, koji smo održali s predstavnicima vlasti oko SLAPP tužbi, zaključili smo da je problem i u tom dijelu sustava. Jasno je da korijeni te problematike sežu i u devedesete, u čišćenje pravosuđa, odnosno smjene sudaca koje su se dogodile u tom periodu. Ali i mi se moramo educirati. Nisu sve tužbe protiv novinara automatski SLAPP. Nužno je osigurati i pravnu pomoć, pogotovo manjim redakcijama koje se često nalaze na udarima lokalnih moćnika. Kada Goran Gazdek, urednik portala Virovitica.net, dobije pet tužbi, on često nema novca ni za odlazak na suđenja koja se održavaju u nekom drugom gradu. I jedna osuđujuća presuda može dovesti do gašenja takvog tipa medija. Sve u svemu, borba protiv tužbi podrazumijeva izmjenu niza stvari. Pa i političke volje. Divno mi je kada čujemo visokopozicionirane političare kako se hvale da nikada nisu tužili novinare. Joj, super za vas, evo odmah palac gore (smijeh).
Dio tužbi podigla je vaša matična kuća, od čega veći broj njih protiv vlastitog novinara i aktualnog predsjednika HND-a Hrvoja Zovka. Štoviše, lani je HRT proglašen najvećim europskim ovisnikom o tužbama protiv novinara.
Aktualno vodstvo HRT-a povuklo je dio tužbi, a taj raniji period koji spominjete je bio nestvaran. Činjenica da su podizali tužbe protiv medija i novinara koji su kritizirali programsku shemu ili rad nekog urednika bila je potpuno suluda. Smatram da je to razdoblje na mnogim razinama bilo prepušteno rijeci ludih odluka koje su nas dovele do situacije u kojoj se sada nalazimo: jakom nepovjerenju u javni medijski servis i njegovoj lošoj slici u javnosti. Nakon jakog pritiska koji su stvorili SNH i HND, i sa saborskog Odbora za medije poslana je politička poruka kako podizanje tužbi nije posao javnog servisa. Ali mislim da je sve to bilo uvjetovano pritiskom iz Europe. Nakon toga su počeli rješavati većinu tužbi, neke su otišle u zastaru, a oko drugih je postignuta nagodba. Istina, ostale su tužbe protiv Zovka, koji je šest puta na sudu dokazao da je u pravu. Ne znam koliko još puta on treba pobijediti i koliko još sredstava HRT treba potrošiti da bi ga ostavili na miru. Kada im postavim pitanje zbog čega se više ne okane tih tužbi, odgovaraju mi da je to komplicirano. Ne razumijem što je komplicirano. Ako su prvostupanjski i drugostupanjski sud odlučili da on nije kriv, zbog čega ga onda HRT tuži Vrhovnom sudu i traži reviziju postupka? Pritom javni servis ne troši svoja sredstva, nego novac svih nas. To naprosto rade zato što mogu.
(Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL)
Stanje na HRT-u
Na urušavanje ugleda javnog servisa utjecao je i niz drugih događaja: Kazimir Bačić uhićen je antikorupcijskoj akciji još dok je bio na funkciji ravnatelja, ugašen je niz kvalitetnih emisija kao što je "Hrvatska uživo" koju ste vi uređivali, dijelu odličnih novinara otkazana je suradnja ili su se zbog pritisaka prebacili na komercijalne televizije... Uza sve te probleme, ima li i dalje nade za javni servis?
Mislim da na HRT-u i dalje ima puno kvalitetnih ljudi. Velika prednost je i što smo bez obzira na sve spomenute probleme i dalje najzaštićeniji u medijskom prostoru. Imamo sigurne plaće i jak kolektivni ugovor. Upravo zahvaljujući toj činjenici i kada dobijemo otkaz, sud nas gotovo u pravilu vrati na posao. U odnosu na komercijalne ili male medije, ta pozicija je izuzetno povoljna. Uza sve to, HRT ima sve uvjete da bude najjači, da imamo najbolji tim istraživačkih novinara, da propitujemo velike oglašivače jer se nećemo ugasiti ako nam otkažu oglase. I dalje iskreno vjerujem da samo odlukom da se želimo baviti kvalitetnim, poštenim, istraživačkim novinarstvom mi već za par mjeseci možemo početi mijenjati sliku o sebi. Ali takvu odluku mora donijeti ravnatelj.
Može li se to dogoditi dok zakon propisuje da glavnog ravnatelja bira većina u Saboru, odnosno vladajuća politička opcija?
U Hrvatskoj ne postoji nijedno neovisno regulatorno medijsko tijelo, uključujući HRT kao javni servis, pa i Agenciju za elektroničke medije, koje se ne bira političkom većinom. I unutar HRT-a imamo Programsko vijeće koje treba nadzirati rad i ispunjavanje zakonskih i programskih obveza, pri čemu na kraju prevagu donese većina u Saboru. Zatvoreni smo u krug. Idealno rješenje ne postoji ni na europskoj razini, ali se svako toliko javljaju pokušaji da se makar malo relaksira takav tip izravnog političkog utjecaja.
Kada smo kod politike, zanimljivo je da vam je na novoj funkciji među prvima javno čestitao predsjednik Milanović, koji se često obrušava na novinare. Isto vrijedi i za premijera Plenkovića. Kako uopće ocjenjujete odnos domaće politike prema novinarima?
Jako loše. Ponašaju se kao da nisu svjesni da takvim postupcima diktiraju ton javnog diskursa. Moraju biti svjesni posljedica svojih djela, da u trenutku kada si dozvole da napadaju novinare samo zato što su im postavili pitanje koje im se ne sviđa, ne iznenađuje da se slične uvrede prelijevaju na cijelo društvo, prije svega na društvene mreže. Kao što im je dio posla da obuku sako i stave kravatu kada idu na otvaranje nekog mosta ili vodovoda, tako moraju imati snage i pameti da znaju da su novinari tu da postavljaju pitanja, sviđala se ona njima ili ne. U suprotnom nema normalne javne rasprave primjerene demokratskom društvu.
U pobjedničkom govoru u Izmiru ukazali ste na nužnost zbijanja redova u "teškom, ali divnom poslu obrane novinarstva". Djelujete kao osoba koja zaista voli svoju struku. Što vas nakon svih tih godina, koje su bile obilježene i nepravdom, i dalje motivira na novinarski rad i borbu za njegovo dostojanstvo?
Iskreno mislim da je novinarstvo najljepši posao na svijetu. I dalje idealistički vjerujem da možemo promijeniti svijet nabolje. Ovaj posao je divan jer nam daje mogućnost da se borimo, pomažemo ljudima i radimo na uklanjanju nepravdi na dobrobit društva. I to sve unutar radnog vremena. Mene to veseli, zato to radim. Da se ne varamo, često je i teško. Neki napadi znaju biti grozni, a vi u Novostima to jako dobro znate. S njima se i sama nosim hrabro, ali mi isto nekada dođe da se pokrijem dekicom preko glave, čekam da prođu i pitam se zašto se već nisam odselila na Prvić i počela baviti turizmom ili uzgojem maslina. S druge strane, onda se dogodi toliko divnih stvari. Recimo, nakon izbora u EFJ-u primila sam velik broj prekrasnih čestitki. Uostalom, život bez vjere u ideale je bezvezan. A nama koji se bavimo novinarstvom je zaista omogućeno da se borimo za njih. Jest da nas na tom putu i tuku i da to boli, ali svejedno guramo dalje.
