Ovih tjedana toplinski valovi haraju Evropom, Azijom i Sjevernom Amerikom, a temperature premašuju 40, negdje i 50 stupnjeva Celzijevih. Što se točno događa?
Događa se ono na što nas znanstvenici upozoravaju već tri desetljeća, pritom puno intenzivnije i brže nego što smo očekivali. Iako sam inače optimističan da kao civilizacija možemo popraviti stvari, ovakvi tjedni i mjeseci u kojima se iz dana u dan diljem svijeta obaraju temperaturni rekordi dovode u pitanje koliko još uopće ima prostora za optimizam.
Povećanje temperature na kojem smo sada je 1.2 stupnja u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Toplinski valovi i vremenski ekstremi su odgovor klimatskog sustava na to povećanje od 1.2 stupnja. Trenutne klimatske politike zemalja koje su pristupile Pariškom sporazumu vode nas pak prema povećanju od najmanje 2.7 stupnja. Ako je ovako uz povećanje od 1.2 stupnja, možemo samo zamisliti kako će svijet izgledati s povećanjem od 2.7, ili pak tri stupnja, kada već govorimo o planetu koji je velikim dijelom nenaseljiv.
Prag od 1.5 stupnjeva utvrđen je Pariškim sporazumom kao granica nakon koje klimatske promjene postaju ireverzibilne. No ovih dana je objavljeno da bismo ga već uskoro mogli prijeći?
Ta je granica politički cilj koji je vrlo upitan, jer dok se vlade zadnjih petnaestak godina pokušavaju dogovoriti kako smanjiti emisije stakleničkih plinova, tko je koliko odgovoran i tko će koliko biti pogođen, taj prozor nam se rapidno zatvara. Nakon Pariškog sporazuma 2015. možda smo i imali 15 godina za djelovanje, ali sada se to smanjilo na 6-7 godina.
Sada moramo napraviti brzi zaokret prema niskougljičnom društvu jer će odgovor klimatskog sustava biti sve intenzivniji. Od atmosfere smo napravili lonac koji postaje sve topliji, obaraju se rekordi i pojavljuju ekstremi na svim razinama; vrućine, hladnoće, padaline, suše, pa i požari i smrtnost, koja pritom najviše pogađa ranjive društvene skupine, poput radnika na otvorenom i beskućnika.
Najnovija istraživanja pokazuju i da klimatske promjene prijete kolapsom cjelokupnog globalnog sustava hrane?
Kada se govori o klimatskim promjenama fokus često ostaje na energetici odnosno fosilnoj industriji iako je poljoprivreda itekako bitan aspekt u smislu udjela u emisijama ugljičnog dioksida i metana. Velika industrijska poljoprivreda nije održiva ako se želimo vratiti u stabilnu granicu i prehraniti svijet.
Projekcije znanstvenika za Mediteran i za Hrvatsku, koja je pritom jedna od klimatski najranjivijih zemalja Evrope, govore da ćemo svjedočiti sve većem broju sušnih dana, pogotovo zimi, sve većem broju dana s rekordnim padalinama, kao i brzim izmjenama između ta dva ekstrema.
Tko god se bavi poljoprivredom zna da padaline moraju biti stabilne, ravnomjerno raspoređene i da količina mora biti umjerena. Sve drugo uništava usjeve. Mi se kao država uopće ne bavimo očekivanim posljedicama, ne promišljamo kako će izgledati naše maslinarstvo, koje su vrste pogodne za uzgoj u Slavoniji a koje u dolini Neretve, ne ulažemo u edukaciju i tehnologije. Francuzi, primjerice, za svaku vinsku sortu imaju studiju o tome kako će se ta sorta ponašati uz određeno povećanje temperature i što s njom raditi.
Hrvatska je jako daleko od strateškog pristupa poljoprivredi. Ne govori se dovoljno ni o tome kolika će nam količina energije biti potrebna za hlađenje domova. Hvalimo se udjelom hidroenergije u energetskom miksu, a ne pitamo se koje će količine vode uopće biti dostupne, uključujući i za hlađenje reaktora u nuklearnoj elektrani Krško.
Američki i kineski predstavnici svojih vlada za klimu sastali su se jučer u Kini, u trenutku dok je tamo izmjerena rekordna temperatura od 52 stupnja. U pitanju su dva najveća emitera stakleničkih plinova u svijetu. Treba li imati očekivanja od ovakvih bilateralnih i međunarodnih sastanaka?
Međunarodne pregovore ponekad možda treba pozdraviti zbog njihovog diplomatskog uspjeha, ali definitivno ne i klimatskog, niti itko više ima iluzije da će tamo išta biti dogovoreno. Što se tiče Kine i SAD-a, njih se u smislu odgovornosti pokušava staviti u istu ravan iako one imaju jako različitu klimatsku povijest.
Amerika je imala 150 godina dulji period u kojemu je bila najveći svjetski zagađivač, i kao da se jedva su čekalo da Kina izbije na prvo mjesto pa da se počne kampanjom okrivljavanja. Kina jest najveći emiter stakleničkih plinova ali je i vodeći globalni instalater solarnih tehnologija i sigurno ovu energetsku tranziciju ne promatra sa strane nego se vrlo uspješno pozicionira kao akter koji će biti pobjednik te tranzicije.
SAD, s druge strane, dosta kasni u smislu transfera tehnologije, inovacija i političke volje, no ni njega ne treba promatrati samo kroz nacionalnu politiku koja je zbog utjecaja fosilnog lobija vrlo skromna. Ima puno primjera općina i država s klimatskim ciljevima koji su daleko ambiciozniji od nekih evropskih država, prije svega u energetici, poljoprivredi i transportu.
I dalje se sve karte stavljaju na tehnologiju, a pitanje promjene ekonomskog sustava adresira se uglavnom na marginama klimatskih samita?
Tehnologija nam je potrebna, ali ovo nije tehnološki nego društveni problem, problem nejednakosti odnosno činjenice da oni koji su najviše doprinijeli klimatskoj krizi najmanje doprinose njezinom rješavanju, i obrnuto. I dobrom se tehnologijom može loše upravljati, o čemu najbolje svjedoči domaća afera vjetroelektrane Krš-Pađene.
Tehnologija nas dakle definitivno neće spasiti, zbog čega civilno društvo koje inzistira na klimatskoj pravdi ima slogan "system change not climate change" ("sistemske promjene a ne klimatske promjene"). Potreban nam je i odrast i novi načini proizvodnje hrane i energije, i ideja o tome kakvo društvo možemo izgraditi sada kada je neminovno da nam treba ne samo tranzicija, već i neka vrsta energetske i društvene evolucije.
