Medijski prostor nedavno je postao bogatiji za još jedan portal. Riječ je o Antifašističkom vjesniku, koji je u kratkom periodu donio nekoliko otkrića. Ovaj primarno aktivistički medij, koji funkcionira bez ikakvih sredstava, nastao je kao nasljednik Facebook stranice ‘70 godina oslobođenja Zagreba’, pokrenute 2015. povodom obnavljanja tradicije paljenja Trnjanskih kresova. Osim događaja iz Drugog svjetskog rata, tekovina socijalističke revolucije i dokumentiranih uništenih antifašističkih spomenika, na stranici je objavljen i velik broj zapisa NOB-a nepoznatih široj javnosti. Suočena s galopirajućom fašizacijom društva, koja je generirala i sve veći broj aktualnih tema, ali i s odličnim odjekom kod publike, grupa mladih okupljenih oko tog projekta odlučila je nadići okvire društvenih mreža.
- U tom sam periodu bio dio projekta ‘Kartografija otpora’ koji se bavio sličnom temom, pri čemu je jedan od mojih zadataka bio upoznavanje s publikacijama iz perioda NOB-a, među kojima i s ‘Vjesnikom Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske’. Zahvaljujući tome otkrio sam da je Jakov Sedlar u svom filmu ‘Jasenovac – istina’ koristio fotomontažu jedne od naslovnica toga lista ne bi li ‘dokazao’ poslijeratna pretjerivanja u broju jasenovačkih žrtava. S tom aferom postao je ponovno aktualan i ‘Vjesnik’ pa smo ga odlučili vratiti u život, ali s predznakom ‘antifašistički’. Samo ime ‘Vjesnik’, osim problema s autorskim pravima, nije nam bilo zanimljivo ni s obzirom na problematiku toga lista nakon 1990. - govori nam Lovro Krnić, jedan od osnivača Antifašističkog vjesnika.
Smatramo da problem u Hrvatskoj nije samo bujanje fašizma, nego i generalno loš odnos prema antifašizmu kojemu se često dodaje novoizmišljeni predznak ‘hrvatski’ i koji se redovito odjeljuje od komunizma
U fokusu Antifašističkog vjesnika je istraživanje perioda Drugog svjetskog rata. Riječ je o temi koja je posljednjih dvadesetak godina gotovo isključivo bila pod primatom desno orijentiranih povjesničara. Dokle nas je to dovelo?
Svjedoci smo sveopćeg historijskog revizionizma kojem je cilj izbrisati emancipatorno naslijeđe i socijalističko iskustvo, a koji je postao središnje ideološko mjesto nove desnice, pogotovo u zemljama s nekadašnjim realsocijalističkim sustavima. U našoj regiji revizionisti su te vrijednosti i borbe zamijenili nacionalističkim mitovima te viktimizacijom zločinaca. Taj proces je sad ušao u fazu u kojoj više ne pričamo samo o izdavačkoj djelatnosti iz perioda NDH i ne prebrojavamo postrojbe izmišljene Hrvatske domovinske vojske, nego u kojoj svjedočimo izmjeni povijesno utvrđenih činjenica, što podrazumijeva i izmjenu pozicija u Drugom svjetskom ratu.
Primjetno je i selektivno iznošenje činjenica na temelju kojih se donose pogrešni i kriminalni zaključci. Upravo zbog toga jedan je od naših ciljeva dokazati na koje se sve načine manipulira poviješću. Jedan od takvih primjera je citat koji se danas pripisuje Josipu Brozu. Situacija je otišla toliko daleko da je tu očitu laž moguće pronaći i u izdanjima Matice hrvatske, a redovito je promovira i biskup Josip Mrzljak. Naime, navodi se da je Tito, boraveći u svibnju 1945. u Varaždinu, kazao: ‘U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.’ Međutim, u originalnom govoru stoji: ‘Ja nisam došao, a niti sam se pripremio da vam držim govor o politici; došao sam po vojničkim pitanjima, da posjetim jedinice slavne Jugoslavenske armije… Vjerujte mi da se radujem što mogu pozdraviti i vidjeti Zagorje. Ja sam sin Zagorja rođen u blizini Klanjca i bio sam rijetko u Varaždinu. Došao sam iznenada, jer željan sam vidjeti kako živite i kako osjećate.’ Slično se dogodilo i s tekstom Koste Nađa, objavljenim 1983. u časopisu ‘Reporter’, u kojem spominje likvidaciju protivnika u zbjegu prema Bleiburgu. No revizionisti, među kojima se posebno ističe Roman Leljak, iz toga teksta izbacuju poduži pasus u kojem se navodi tko je sve bio u zbjegu i kako se pazilo da se civili ne gađaju artiljerijom i avijacijom. A kako bi se što bolje zameo trag laži, sve se objavljuju uz navođenje netočnih datuma izdanja izvornog teksta.
Masovno stvaralaštvo u NOB-u
Kao temeljnu nakanu pokretanja Antifašističkog vjesnika na svojoj ste stranici naveli povratak naslijeđa NOB-a u javni prostor, koje se u posljednje vrijeme sve češće prešućuje i s liberalnih pozicija.
Smatramo da problem u Hrvatskoj nije samo bujanje fašizma, nego i generalno loš odnos prema antifašizmu kojemu se često dodaje novoizmišljeni predznak ‘hrvatski’ i koji se redovito odjeljuje od komunizma. Bez socijalističke revolucije pod vodstvom Komunističke partije i autentičnog jugoslavenskog antifašizma, ono što se dogodilo na ovdašnjim prostorima za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo bi samo još jedan bratoubilački rat i borba za teritorij. Nas u Antifašističkom vjesniku ne zanimaju takvi sukobi, štoviše, smatramo da smo ih imali i previše u našoj povijesti. NOB je bio vođen idejom ravnopravnosti i mira među različitim nacijama, religijama i borbom za bolje sutra koje je podrazumijevalo besplatno školstvo, zdravstvo, siguran posao, dom i ravnopravnost muškaraca i žena. No danas se sve to prešućuje i uporno se inzistira samo na pričama o ZAVNOH-ovskim granicama i kako je Hrvatska Drugim svjetskim ratom oslobodila Istru i Dalmaciju. Na takvim je revizionističkim temeljima stvorena i saborska Deklaracija o antifašizmu iz vremena Ive Sanadera, a koliko je ona bila ‘ujedinjujuća’ dokazuje da za nju nisu glasali samo Branimir Glavaš i pravaši.
Ako institucijama prepustimo brisanje grafita, oni će i dalje biti na ulicama; ako im propustimo našu povijest, dobit ćemo njezinu revidiranu verziju; ako im prepustimo spomeničku baštinu, ona će nestati
Ono što Antifašistički vjesnik razlikuje od većine medija lijeve orijentacije su specifične rubrike, među kojima i ona s poezijom NOB-a?
Takva poezija, koja je naišla na odličan odjek među našim čitateljima, govori dosta toga o periodu NOB-a jer je dominantno proizašla iz samog naroda. Naime, političke dimenzije NOB-a lako je iščitati iz masovnog stvaralaštva koje je cvjetalo u tom razdoblju. Kao što se na socijalnoj razini zalagalo za egalitarnost i demokratizaciju, ulazak što većeg broja ljudi u političke procese, s posebnim naglaskom na do tada obespravljene u sukobu, tako je i omasovljenje umjetnosti proizvelo neke do tada neviđene forme, a to je najlakše iščitati iz partizanske poezije. I to ne samo Kovačićeve, Ćopićeve i Nazorove, već i iz narodnih pjesama koje su ostale sačuvane u partizanskom tisku, a koje su zabilježene terenskim etnološkim istraživanjima nakon oslobođenja. Ove pjesme često krasi nepravilna forma, ali i veoma jasna, egalitarna poruka. Pjevalo se protiv Hitlera, Mussolinija, kralja Petra kvislinga, ali i o socijalizmu, boljoj budućnosti za seljake, radnike i žene. Mobilizacijski potencijal takve umjetnosti danas je gotovo nezamisliv. Sličnu agitpropovsku vrijednost danas ima forma internetskih memea koje objavljujemo u rubrici ‘Crveni zabavnik’.
Posebno mjesto u vašem radu zauzima spomenička baština?
U javnosti smo prepoznati kao skupina aktivista koju zanima antifašistička spomenička baština pa nam se čitatelji često javljaju sa svojim pričama i fotografijama. Tako je u proljeće prošle godine do nas stigla dojava da je spomen-područje Dotrščina osvanulo išarano fašističkim i nacističkim grafitima. U javnost smo uspjeli plasirati i priču o kosturnici u centru Vinkovaca iz koje su prilikom obnove parka 2015. ekshumirane kosti 15 antifašističkih boraca. Lokalne vlasti su tada tvrdile da ne znaju je li riječ o kostima ustaša ili partizana, iako je tu godinama prije posljednje rata stajao spomenik s imenima strijeljanih antifašista. Istraživanjem smo nedavno došli do zaključka da bi se slična situacija mogla ponoviti u Drnišu, gdje lokalne vlasti na mjestu zaboravljene kosturnice planiraju urediti ljetnu pozornicu. Kako bismo to izbjegli, unaprijed smo alarmirali javnost.
To dokazuje da ne ostajete samo na pisanju. Nedavno ste objavili i upute za restauraciju zvijezde petokrake na devastiranim spomenicima.
Riječ je o spontanoj akciji koja je izvedena na spomeniku palim borcima u Biogradu, na kojem je ušatim ‘U’ bila vandalizirana jedna od zvijezda. Restaurirali smo je uz pomoć crvenog laka za nokte naših drugarica. Osim toga, 2016. smo na Strossmayerovom trgu očistili spomenik ‘Streljanje talaca’, koji je bio devastiran grafitom ‘Smrt komunizmu’. Iako je riječ o jedinom spomeniku žrtvama fašizma u centru Zagreba, danima ga nitko od gradskih vlasti nije očistio. U međuvremenu smo shvatili da je jedan od najboljih načina za rješavanje takvih problema zapravo alarmiranje javnosti putem medija. Pokazalo se da institucije reagiraju teka kada se takve vijesti prošire u javnom prostoru i kada ih organizirani pojedinci počnu obasipati pritužbama. To je i dobra lekcija građanima, koji polako počinju shvaćati da se ništa neće pomaknuti s mrtve točke ukoliko oni sami ne podignu svoj glas. Naime, ako institucijama prepustimo brisanje grafita, oni će i dalje ostati na našim ulicama; ako im propustimo našu povijest, dobit ćemo njezinu revidiranu verziju; ako im prepustimo očuvanje spomeničke baštine, ona će nestati.
Čeka nas mađarski scenarij
S druge strane, institucije su poprilično agilne kada je u pitanju podizanje ‘križeva istine’ za tzv. žrtve komunističkog režima.
Na tim su spomenicima utisnute poluinformacije, što dokazuje slučaj nedavno otkrivenog križa u Sisku. Pokušavamo doći do detalja o 27 strijeljanih u lipnju 1946. godine, kada definitivno nije bilo olakih likvidacija bez ozbiljnog sudskog procesa i obaveznog žalbenog postupka, što u ovom slučaju nije prezentirano javnosti. Riječ je o slučaju koji tek treba istražiti, jer je u današnje doba puno lakše konstruirati laž negoli otkriti pravu istinu. Prošle godine je i u šumi Brezovica podignut sličan spomenik na kojem se ističe nebulozna brojka od 6000 ‘hrvatski žrtava’. Podignut je na temelju publikacije ‘Sisački žrtvoslov’ koja donosi popis 1816 imena civila i vojnika stradalih od 1941. Te spomenike blagoslovio je sisački biskup Vlado Košić, a iza njihovog podizanja za sada uglavnom stoji udruga Hrvatski domobran, koja je po svemu sudeći paravan za ustašofilsku organizaciju koja se ne bavi ni Prvim svjetskim ratom ni 1991. godinom već ubijenim ustašama.
Nedavno predstavljeno istraživanje Fakulteta političkih znanosti je pokazalo da zabranu ustaškog pozdrava podržava svega 45 posto građana, dok bi komunističke simbole zabranilo njih 70 posto. Kamo nas to vodi?
Zbog situacije u kojoj smo danas u Hrvatskoj je vrlo izgledan mađarski scenarij koji podrazumijeva zabranu javnog isticanja crvene zvijezde. Jednostavno, ne vidim što desnici stoji na putu da realizira tu ideju. Petokraka se danas demonizira uz pomoć narativa iz 1991., kada su jedinice JNA na svojim kapama imale crvenu zvijezdu. To je činjenica, kao što je i činjenica da je JNA tih godina izgubila svaku vezu s naslijeđem NOB-a i da im taj simbol nije predstavljao apsolutno ništa, zbog čega su ga se 23. listopada 1991., znači na samom početku rata, odrekli putem službenog glasila. Međutim, danas se u Hrvatskoj želi dokazati da je isključivo riječ o simbolu agresije. Crvena zvijezda je neosporan i autentičan simbol antifašista, a o njezinom značenju najbolje govori to tko ju je postavio, a tko skinuo sa svoga čela. Uostalom, ako je mrlja iz 1991. razlog za zabranu crvene zvijezde, onda imamo na stotine tisuća grobova i razloga da zabranimo i hrvatski grb, tj. šahovnicu. Ona također ima višestruka značenja i povijesnu pozadinu koju ne možemo suziti samo na razdoblje od 1941. do 1945. godine. Da je tome tako, svjedoči i grb Socijalističke Republike Hrvatske koji je također sadržavao šahovnicu. Sve to dokazuje da su se ta dva simbola koristila u različitim povijesnim razdobljima, zbog čega ih ne možemo promatrati jednoznačno.
