Prilikom priprema za odlazak na teren, ovaj put gotovo da nismo imali nikakve koristi od uobičajenih načina komunikacije na daljinu. Budući da u našem krajnjem odredištu, banijskom selu Lovči, nema telefonske linije, ni mobilnog ni internetskog signala, kao ni asfalta, svoj dolazak doslovno smo morali najaviti preko kurira. Pet-šest dana uoči puta nazvali smo u Mečenčane i zamolili ih da stanovnicima susjednog sela prenesu poruku s datumom i vremenom našeg dolaska. Nakon toga smo se samo mogli nadati da će se, uslijed obilnih kiša, netko od preostalih stanovnika Lovče uspjeti spustiti s obronaka Zrinske gore i u prvoj trgovini sresti osobu s našom porukom. "Ljudi su obaviješteni da dolazite, čekaju vas", javljeno nam je dan prije polaska.

Svega stotinu kilometar od Zagreba, gdje se ovih dana na gradskom asfaltu i preko najmodernije optičke mreže vode trivijalne rasprave o novom sustavu naplate prikupljanja otpada, nedaleko od Kostajnice, na teritoriju općine Donji Kukuruzari, dočekao nas je razrovani šumski put. Imali smo sreće što tokom 20-minutne vožnje, koliko nam je trebalo da prijeđemo prvih sedam kilometara neasfaltirane ceste, iz suprotnog smjera nije naišao kamion, jer se ne bismo uspjeli mimoići. Uskoro saznajemo da je sat vremena prije nas istim putem prošla medicinska sestra. Morala je izaći iz automobila i sama pomaknuti trupac suhog bora koji se srušio na uski, šljunčani put. Inače se ne bi mogla dovesti do Donje Lovče i previti nogu Branka Trninića, jednog od ukupno osam stanovnika toga zaselka.

U hitnim situacijama stanovnici odlaze do kilometar udaljenog groblja. "Tamo ima najviše signala. Otvorimo kapiju, jedino što nam je općina napravila, valjda da ovi koji tamo spavaju slučajno ne bi pobjegli, pa telefoniramo u mrtvoj tišini", priča Branko Trninić

- Kakva čast, dočekalo nas je pola Donje Lovče! - dobacujemo u šali nakon upoznavanja s Brankom, njegovim bratom Jovanom, snahom Gordanom i prvim susjedom Milanom.

- Pošto nas je malo, ne smijemo se ni posvađati - uzvraća Gordana Trninić.

- Doslovno. Kad jedan ide nizbrdo autom, mi ostali izađemo na put da vidimo hoće li se uopće vratiti. Nastane panika - kroz smijeh dodaje Branko i objašnjava da u ostatku sela, koje se dijeli na tri zaselka, živi još troje ljudi.

Najmlađem je 65, a najstarijem 93 godine. Svi žive od socijalne pomoći ili penzija koje u pravilu ne prelaze 1800 kuna. O razdoblju prije rata 1990-ih, kada ih je u sve tri Lovče živjelo 107, a djeca su strmi, neasfaltirani put koristila za sanjkanje, danas pričaju sa sjetom. Objašnjavaju nam da je i tada njihovo selo bilo sinonim za zapuštenost, ali se makar dobro živjelo od poljoprivrede i stočarstva. Sada ne mogu obrađivati ni vrtove jer ih začas unište divlje svinje koje su posljednjih desetljeća ovdje daleko brojnije od ljudi.

Povratak iz izbjeglištva, koji je na vrhuncu bio od 2000. do 2003., nije previše utjecao na demografsku strukturu sela. Od 26 povratnika, koliko ih je tu popisano 2001., u međuvremenu je umrlo njih više od pola. Kako tvrde naši domaćini, ostatak nije ni pomišljao na povratak jer je u selu nakon "Oluje" uništena električna mreža. Na struju su ponovno spojeni 2007. i do danas ona predstavlja njihov jedini dodir s civilizacijom. Ako općinska i državna vlast nešto hitno ne poduzmu, do narednog popisa ostat će ih toliko da će ih se doslovno moći nabrojati na prste, a Lovča će postati lovište za lovce iz Slovenije, koji su već pokupovali desetak zapuštenih imanja.

Do rata je u selu živjelo 107 ljudi (Foto: Tamara Opačić) 

- Ma ovo je i sada lovište. Ali se ne bunimo jer su Slovenci dobri ljudi. Kad se nešto desi, pomognu nam. Vidio me jedan da idem dolje pješke, pokupio i prevezao - govori Branko Trninić.

- Težak je to život. Što vas uopće drži tu? - pitamo ih.

- Rođen sam u Lovči pa ovdje želim i umrijeti - odgovara 69-godišnji Milan Trninić.

- Drži me ovaj beton na kojem sad stojimo ispred moje kuće. Ako ovo ode dolje, otić'u i ja - okreće Branko ponovno na šalu.

- To doslovno znači da se sada nalazimo na jedinoj presvučenoj površini u cijelom selu? - prihvaćamo njegovu igru.

- Da, ovo je tek početak. Čim općina dotjera asfalt, ja ću produžiti svoj beton. Samo da ih spojim - domeće on.

Mobitel mora držati na prozoru šupe – Gordana Trninić  (Foto: Tamara Opačić)

Prebacujemo se na ozbiljne teme o kojima ovisi opstanak sela, ali i njihovi životi. Milan govori, a ostali potvrđuju, da su im iz Općine Donji Kukuruzari, kojom vlada HDZ, posljednjih godina u nekoliko navrata tvrdili da su osigurana sredstva za asfaltiranje ceste od sela Borojevići pa sve do Gornje Lovče. Prije tri godine pred njihovim kućama pojavili su se radnici koji su vršili pripreme za realizaciju dugo očekivanog projekta. Uz devet kilometara šljunčanog puta postavili su markirane šipke koje su u međuvremenu obrasle u travu, a asfalta i dalje nema.

- Ako je ovuda prošla trasa, znači da mora postojati i projektna dokumentacija. Gdje su sada ti papiri? - pita se Milan Trninić.

Posljednje obećanje dano im je u maju ove godine. Milan nam priča kako im je tada rečeno da će radovi početi u drugoj polovici mjeseca. Nakon još jedne ture čekanja, iz općine im je poručeno da nema ništa od asfalta, uz obrazloženje da im potrebna sredstva ipak nisu legla na račun.

- A u tri-četiri navrata su dolazili ovdje i govorili da su novci legli. Kako je prolazilo vrijeme, svaki put su umanjivali iznos sredstava. Sada ih najednom nema. Netko nas koči, ne da nam da živimo životom dostojnim čovjeka - govori Milan.

Groblje – jedina lokacija na kojoj je signal postojan (Foto: Tamara Opačić)

- Uzalud su ti jadni dečki puna dva tjedna udarali šipke. Kako može biti da ljudi tu rade 15 dana, a da i dalje nema ništa? Niti ima para, niti tko ovo nasipa - kaže Branko i dodaje da bi im za prvu ruku makar pomoglo da se strma cesta naspe na odgovarajući način.

Posljednji put je popravljana pretprošle godine, kada je preko rupa, koje su izvlačeći trupce i tjerajući kamione uzbrdo otvorili radnici šumarije, nasuto krupno kamenje, koje nije adekvatno za automobilske gume. Trninići objašnjavaju da se put ionako nasipa zbog šumarije, a boje se da će biti još gore kada radnici "odvezu cijelu šumu".

- Pošto sam onkološki bolesnik, po mene svaki mjesec dolazi sanitet. Ljudi se bune jer na ovom ruglu potrgaju auto. Bojim se da će morati odustati od dolaska ako se nešto ne promijeni - zabrinuto će Milan.

Iako im je asfalt glavni prioritet, preostalim stanovnicima Lovče muke zadaje i nedostatak signala. Budući da nemaju ni telefonsku liniju, u hitnim situacijama prisiljeni su šetati po brdima i loviti ga.

Neasfaltirani put u Lovči (Foto: Tamara Opačić)

- Imamo sina u Puli. Kad ga dobijemo, dobijemo ga. U momentu kad se pojavi signal, cimnem ga pa me on pokuša nazvati čim uzmogne. Tako je i sa ćerkom. Probali su nam instalirati pojačivač, pa i dalje nije išlo. Mobitel većinu vremena držim na prozoru šupe jer tu najčešće nešto dopre - govori Gordana i objašnjava da u hitnim situacijama odlaze uzbrdo, do kilometar udaljenog groblja.

- Gore nam je glavno okupljalište jer tamo ima najviše signala. Otvorimo kapiju, jedino što nam je općina napravila, i to valjda da ovi koji tamo spavaju slučajno ne bi pobjegli, pa tamo telefoniramo u mrtvoj tišini - dodaje Branko.

Potom sjedamo u auto i s Milanom odlazimo u potragu za signalom. Čim smo zakoračili u obraslo groblje, krenula je zvučna paljba notifikacija s mobitela. Što zbog njegovih, što zbog naših u međuvremenu pristiglih poruka, poziva i mailova. Našem vodiču dajemo još par minuta da se s groblja javi sinovki, a onda nastavljamo put za Gornju Lovču. Milan nam pokazuje devastirani spomenik NOB-a, s kojeg iz daljine uspijevamo pročitati dijelove izblijedjele zakletve: "Dođite drugovi u planine ove / Kompartija nas na ustanak zove / Dođite drugovi pod barjak slobode / Porobljena zemlja u borbu vas zove." Tu su i ostaci škole, koju su do rata pohađala djeca do petog razreda.

Čeka na obnovu – Janko Grnović (Foto: Tamara Opačić)

Kroz jesenju šumu polako naziremo obrise Srednje Lovče u kojoj više nitko stalno ne živi. Među obraslim imanjima, Milan pokazuje ona koja su prodana ili ih pak povremeno posjećuju djeca preminulih. Nakratko se zaustavljamo jer je iz šume istrčao pas. Prati ga prosjedi muškarac, Janko Grnović, koji se vraća iz branja gljiva i skupljanja kestenja. Inzistira da ga posjetimo u staroj jednokatnici koju je dokrajčio banijski potres. Iako mu je dodijeljena žuta naljepnica, zajednički zaključujemo kako kuća više nije sigurna za život.

- Dolazili su neki i raspitivali se za moj i druge kontejnere. Hoće da ih odvuku na more, živa pljačka. A od obnove još ništa - žali se Janko i nudi nas komadićima sušene crne kruške.

- Probaj da vidiš kako je slatka. Berem još hajdučku travu i šipak. Baš uživam u tome, stalno mogu biti u šumi. Nekad odem kod djece u Istru, ali ovdje mi je najljepše - tumači Janko u momentu dok naš pogled uporno leti na štok od ulaznih vrata kuće.

Tamo je, u visini glave, zakucao četiri velika čavla na kojima drži svoj smartphone. Objašnjava da jedino na tom mjestu ponekad ima signala. Uoči rastanka nas poziva da ponovno navratimo jer mu ipak, priznaje, ponekad fali društvo.

Najmlađi stanovnici Lovče – Ljuba i Dragan Čizmić (Foto: Tamara Opačić)

Društvo, pogotovo u zimskom periodu, nedostaje i Draganu i Ljubi Čizmić, najmlađim stanovnicima Lovče. Iz njihovog dvorišta širi se opojni miris, jer bračni par privodi kraju pečenje ovogodišnje zalihe šljivovice.

- Mladi smo k'o Biblija, ali volimo život, kakav god da je. A bome ovdje nije lak - iskreno će Ljuba.

Supružnici Čizmić potvrđuju nam sve što smo čuli ranije. I njima je obećano da će asfalt biti dotjeran do njihove kuće.

- Onda su najednom u općini sve okrenuli i počeli govoriti da nam je falio jedan bod za konačnu realizaciju projekta. Pa se onda pojavila priča da će ipak protjerati asfalt, ali samo do Donje Lovče. Međutim, ni od toga ništa. Uoči glasanja viču bit će ovo, bit će ono, a čim prođu izbori, gotovo, zavlada tišina - govori Dragan i svjedoči da se nedavno našao u nezgodnoj situaciji.

Ljubu je vozio doktoru, a na pola puta naišli su na parkirani kamion. Kako ga nisu mogli zaobići, zamolili su šumara da se pomakne. Poručio im je da ne može i da slobodno nazovu policiju. Dalje su nastavili tek nakon što su ukrcana sva drva. Srećom, kaže Dragan, da nije bila riječ o hitnom slučaju.

Devastirani spomenik NOB-a (Foto: Tamara Opačić)

- Šumari su nam potvrdili da za korištenje seoskih puteva godišnje uplaćuju 350.000 kuna. Gdje su ti novci, kako će nam hitna ovdje doći? Da bar to ulože u nasipanje, nego ovako idemo s rupe na rupu - dodaje Ljuba.

Pored svih drugih nedaća, Čizmići su nakon potresa iskusili i sve čari državne obnove. Iako je ona na njihovoj kući formalno završena, Dragan i Ljuba i dalje spavaju u kontejneru. Tako će biti sve dok krov sami ne prekriju najlonom, jer su im majstori otvorene rupe pokrpali pur-pjenom. Zbog loše obavljenog posla voda im sada s tavana curi u sobu. S obzirom na loše životne uvjete u kojima preživljava sve manji broj stanovnika, na rastanku nas zanima hoće li se i Lovča jednog dana naći na karti napuštenih sela.

- Imamo djecu, ona će dolaziti i kad nas ne bude. Kad valja Slovencu doći ovdje i dati 10.000 eura za napušteno imanje, onda ni naši neće zapustiti svoju djedovinu i očevinu. Ali i mi trebamo ići putem, koji sada odnose kiše, dokle god smo živi - odgovara Ljuba Čizmić.

 

Načelnica: Asfaltiranje na čekanju

Projektna dokumentacija za šumsku prometnicu Lovča je izrađena te je ista prijavljena na mjeru 4.3.3. "Ulaganje u šumsku infrastrukturu" na podmjeru 4.3. "Potpora za ulaganja u infrastrukturu vezano uz razvoj, modernizaciju i prilagodbu poljoprivrede i šumarstva". Nakon što smo prošli natječaj, proveli smo javnu nabavu te potpisali ugovor s izvoditeljem radova. Dokumentaciju smo poslali Agenciji za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju na provjeru te očekujemo odluku o financiranju. Nakon što dobijemo odluku, započet će se s radovima – piše u odgovoru koji su Novosti dobile od Lucije Matković, načelnice Donjih Kukuruzara, uz napomenu kako se radi o "uređenju temeljnog tla, zamjeni sloja slabo nosivog tla drobljenim kamenom, izradi nasipa od miješanih materijala, uređenju i zacjevljenju cestovnog jarka, izradi i ispuni bankina".

- Dakle, ne radi se o asfaltiranju ceste s obzirom da to u projektu nije dozvoljeno. Vrijednost projekta iznosi oko pet milijuna kuna - dodaje Matković.

- Vjerojatno ste upoznati s time da su Donji Kukuruzari jedna od manjih i nerazvijenih općina u RH te nam je izvorni proračun jako mali. Nismo u mogućnosti sami izvoditi tako velike projekte i ne možemo obećati niti Vam odgovoriti kada bi se cesta Lovča mogla asfaltirati. Svakako, čim bude otvoren neki natječaj na koji možemo aplicirati asfaltiranje ceste, to ćemo i učiniti - poručuje načelnica.