Miris svježe postavljenog asfalta širi se posljednjih dana u selu Plavno pokraj Knina. Na fotografijama koje gledamo, među pretežno sivim i zelenkastim tonovima, ističe se visoki sjaj tek izlivene crne smjese oblikovane u konturu ceste. Proteže se na 850 metara i vodi u zaseoke Dvokići, Jankelići i Cvijanovići. Iako ne pokriva ni puni kilometar, to je nesvakidašnji prizor u zanemarenim povratničkim sredinama.
Ravnu cestu, po kojoj u gradskim sredinama gazimo i vozimo, gotovo ni ne primjećujući stabilnost pod nogama, Plavanjci čekaju više od 30 godina. Ono malo poštenog puta u središtu sela napravila je predratna mjesna zajednica iz fonda samodoprinosa. Trebao je proći cijeli rat, dolazak prvih povratnika, mnogo neuspješnih inicijativa i molbi, a na kraju ono ključno – konačna smjena HDZ-ove vlasti u Kninu, pa da izvođači radova s kamionima i valjcima zađu i do 20 kilometara udaljenog Plavna.
Ovo selo je površinski najveće na teritoriju grada, s više od 15 zaseoka, ali teško oštećene demografske slike. Do 1995. ovdje je živjelo gotovo 2000 stanovnika, a prema zadnjem popisu smo 130. Ljeti Plavno naseli još ljudi, ali taj broj ne premašuje 300. Inače, zaseoci do kojih je u martu došao asfalt čine najnaseljeniji dio Plavna. Tamo živi oko 30 stalnih stanovnika.
Jovo Jankelić u svojim 50-ima jedan je od mlađih u selu. Živi na relaciji Plavno – Knin, neformalni je i povremeni dobavljač hrane, lijekova i ostalog za starije koji ne mogu lako do grada. Tko nije mobilan, ovisi o jednom autobusu dnevno, i to samo kada je u toku školska nastava. Školski praznici značajno reduciraju liniju, pa autobus u tom periodu vozi samo jednom sedmično do Knina. Pitamo Jovu kako ih je toliko godina služio stari put.
- To nije bio put, to je bila najobičnija jaruga. Bujična kiša ga odere, slabo se nasipalo, a nije se ni moglo toliko često nasipati kolika je nama bila potreba. Možeš nasipati sto puta, ali džaba. Evo, ljudi su sad oduševljeni, a ja razmišljam kakva je to sreća kad se veselimo komadu ceste u 21. vijeku - pita se Jovo i govori nam da su imali velikih problema s prilaskom kućama.
Da li je u pitanju osobni automobil ili, još gore, kola hitne pomoći, do nekih ljudi se moglo samo pješke. No kako se stanje godinama nije mijenjalo, povremeni ili stalni stanovnici Plavnog razvili su sjajne vozačke sposobnosti, točno znajući kakav auto može iznijeti jednu takvu zahtjevnu vožnju.
- Hitna pomoć, naročito u zimskom periodu, nije mogla prići do nekih kuća. Što se auta tiče, imamo više popravaka jer ga ne kvariš toliko po cesti, koliko po toj jarugi - priča nam Jovo iz Jankelića.
Pokretna trgovina u selu se prorijedila, govori naš sugovornik, ali zato barem doktor dolazi jednom u 15 dana. Nekad su u Plavnu postojali mjesni i matični ured, pošta, pet trgovina, tri područne i jedna centralna škola, poljoprivredna zadruga, učiteljska zgrada i čak tri autobusa dnevno koji su razvozili radnike za Knin i nazad.
Zamjenik gradonačelnika Knina iz redova srpske nacionalne manjine Željko Džepina za Novosti govori da se u ruralna područja oko Knina, s većinskim srpskim stanovništvom, nije ništa ulagalo do 2017. Tada je za gradonačelnika izabran Marko Jelić s nezavisne liste, a nakon njega je na tu poziciju došao njegov nekadašnji zamjenik Marijo Ćaćić. Promjenom izvršne vlasti, priča Džepina, stvari su se počele okretati nabolje, jer se krenulo ka ravnomjernijem razvoju, što uključuje infrastrukturu u prigradskim naseljima.
- Kada je riječ o cesti u Plavnu, to je veliko selo, prije rata najveće u bivšoj kninskoj općini. Ono je dijelom asfaltirano. Iz Knina za Plavno se dolazi županijskom cestom koja je u dobrom stanju što se tiče podloge, ali se svako malo događaju odroni. A ta tri zaseoka, Cvijanovići, Dvokići i Jankelići, to je bilo da čovjek ne povjeruje. Nije bilo sigurno da će se moći popeti do kuće ili zapeti u rupi. To smo stavili kao prioritet u proračunu i krenuli s asfaltiranjem - govori Džepina i dodaje da je za 850 metara utrošeno oko 500.000 kuna.
Za asfalt u Plavnu Grad Knin aplicirao je na natječaj Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU koji se tiče poboljšanja infrastrukture na područjima naseljenim pripadnicima nacionalnih manjina. Dogradonačelnik objašnjava da na pojedinim mjestima bujice znaju napraviti katastrofalne situacije jer je takva i konfiguracija terena. Za nasuti jedan veći komad puta potrebno je 100.000 kuna, što dugoročno nikako nema smisla, smatra Džepina.
Pitamo ga što je dalje s asfaltiranjem u selu. Na redu je, kaže on, zaseok Torbice gdje živi oko 15 stanovnika.
- Time bi se riješio jedan dio kritičnih nerazvrstanih cesta. U Plavnu ima još puteva za asfaltiranje, ali odnekud moramo početi. Imamo mi još toga, u Strmici, Oćestovu i Komaliću moramo napraviti isto. U Komaliću je specifična situacija, u samom je brdu, teško je doći do kuća. Trudimo se svake godine sanirati ono goruće u dogovoru s lokalnim stanovništvom - pojašnjava on.
Mile Cvijanović jedan je od povremenih stanovnika Plavna. Inače živi u Velikoj Britaniji, u Corbyju. Govori nam da se sjeća perioda s početka 2000. kada je cijelo selo bilo u mraku, bez javne rasvjete. Prve ulične svjetiljke donirane su im iz Švicarske.
- Pamtim da nije gorilo nijedno svjetlo. Sad je manje ljudi, ali imamo rasvjetu, vidi se da još uvijek neko živi tu. A taj bijeli put bi malo jača kiša naprosto odnijela. Dok je selo bilo veće, ljudi su ga sami održavali. Sad više nema 'ko da brine, ne mogu starci nositi na leđima zemlju i šljunak - govori Mile, koji je u Plavno iz izbjeglištva došao 1999. Međutim, poslijeratni prizor ga je ražalostio, pa je s obitelji i susjedima preselio u Englesku. Iako sretan zbog asfalta pred svojom kućom, ne smatra da ovakvi infrastrukturni projekti mogu značajnije doprinijeti povratku stanovništva.
- Osnova za bilo kakvo poboljšanje su ljudi, zaposleni ljudi, bez ljudi nema ničega - zaključuje Mile Cvijanović.
