Raspored Muhammeda Jana Jafe toliko je ispunjen da je u njemu gotovo nemoguće pronaći rupu. Nakon što u call centru jedne telekomunikacijske kompanije, smještenom na zagrebačkoj Radničkoj cesti, odradi osmosatnu smjenu, taj dvadesetogodišnjak sjeda na bicikl i pedalira do Pučkog otvorenog učilišta, gdje pohađa prvi razred srednjoškolskog programa za medijskog tehničara. Ono malo slobodnog vremena što mu preostane tokom radnih dana koristi za učenje i volontiranje u udruzi Are You Syrious? (AYS), a vikendi su mu najčešće rezervirani za druženje sa širokim krugom prijatelja i usavršavanje slikanja ili nekog od jezika kojima govori. Na sve to mu u posljednjem periodu ne prestaje zvoniti mobitel. Zovu ga čestitari, novinari i snimatelji zbog priznanja koje je nedavno dobio od Volonterskog centra Zagreb, kao jedan od troje finalista za prestižnu nagradu Volonterski Oskar. Iako smo ga upoznali još ljetos na Trgu žrtava fašizma, gdje je u ime kolega iz AYS-a primio nagradu za promicanje društvenih sloboda "Nada Dimić" i održao pobjednički govor, tim povodom sada smo mu se javili i mi.

- Kada sam saznao da sam ušao u finale za Volonterskog Oskara, bio sam šokiran. Iskreno, nisam to očekivao. Na kraju nisam dobio prvu nagradu, ali to mi nije ni bilo važno. Najbitnije mi je da pružim svoju ruku onima koji trebaju pomoć - govori Muhammed dok ispijamo kavu na terasi jednog kafića na Savici.

- Volontiranje za mene znači sreću. Kada vidim da sam razveselio osobu kojoj pomažem, osjećam se zadovoljno. To mi jako puno znači i motivira me da pomažem još više, koliko god mogu - nastavlja on na poprilično tečnom hrvatskom.

Koordinirala sam volontere u Free shopu, a uvijek nam je bilo važno da u taj proces uključimo tražitelje azila i azilante. Muhammed je od starta u njemu imao važnu ulogu – priča Antonija Potočki

S obzirom na to da volontira u udruzi koja se bavi pružanjem humanitarne i integracijske pomoći migrantima i izbjeglicama, i to najčešće kroz direktan rad u Free shopu, odnosno besplatnom dućanu AYS-a smještenom u zagrebačkom Središću, Muhammedu nije jednostavno izdvojiti jedan trenutak koji mu se u takvim prilikama urezao u sjećanje.

- Nedavno nas je posjetila žena koja je izbjegla iz Ukrajine. Pronašla je odgovarajuću jaknu i pitala nas može li je uzeti. Nakon što smo joj rekli da može, počela je plakati. To je bilo jako emotivno iskustvo, i ja sam pustio suzu - odgovara nakon kraćeg razmišljanja.

Najtužnije mu je, dodaje, kada vidi bosonogu djecu. Uz to što se svim silama trudi da im među hrpom donacija pronađe odgovarajuće čarape i cipele, Muhammed se uvijek poigra s njima jer želi da makar nakratko zaborave na ono što ih okružje. Sve to podsjeća ga na vlastito djetinjstvo. Prekinuo ga je rat u sirijskom Alepu, odakle je s obitelji, Kurdima porijeklom iz Rožave, izbjegao 2012. Imao je svega deset godina kada se morao ispisati iz škole. Nakon što je prošao četiri države, doselio se u Hrvatsku i tu dobio azil. Sada u Zagrebu nanovo gradi svoju budućnost.

Prva stanica na tom putu bila mu je upravo udruga Are You Syrious? u koju je došao u potrazi za knjigom iz koje bi mogao početi učiti hrvatski. Tada je upoznao volonterku Antoniju Potočki, koja mu je u međuvremenu postala više od prijateljice. Druga mama, kaže Muhammed dok mu se lice razvlači u širok, zarazan osmijeh. Dala mu je nadimak Momo, koji sada koriste svi njihovi zajednički prijatelji.

- Nakon što sam joj ispričao svoju priču, zagrlila me i rekla: "You are not alone here" ("Ovdje nisi sam"). To nikada neću zaboraviti. U početku sam bio u šoku pa nisam mogao odmah volontirati, ali sam nakon nekog vremena shvatio da sam polako počeo pomagati drugima. Zbog nepoznavanja jezika, prvo sam sortirao odjeću iz donacija u Free shopu, u koji sam dolazio gotovo svaki dan sam. I to mi je jako pomoglo u učenju hrvatskog i engleskog - prisjeća se naš sugovornik.

Volontiranje znači sreću – Antonija Potočki i Muhammed Jan Jafo  (Foto: Tamara Opačić)

Njegove riječi potvrđuje nam 31-godišnja Antonija kojoj je, kako kaže, od prvog trenutka bilo jasno da će Muhammed postati dio njihove zajednice.

- Tada sam koordinirala volontere u Free shopu, a uvijek nam je bilo važno da u taj proces uključimo tražitelje azila i azilante. Riječ je o sigurnom prostoru u koji ljudi mogu doći bez obzira na to treba li im humanitarna pomoć ili ne. To je svojevrsni dnevni boravak u kojem se družimo i razmjenjujemo iskustva, a Momo je od starta u njemu imao važnu ulogu. To mu je na neki način bila terapija, jer je kroz rad manje mislio o svemu što se događa. S druge strane, postao je ravnopravni član našeg tima - priča Antonija Potočki.

Budući da sada govori šest jezika – kurdski, arapski, turski, njemački, engleski i hrvatski – Muhammed je u AYS-u počeo pomagati i na drugim poslovima.

- To nam je jako korisno jer se ranije često nismo mogli sporazumjeti s ljudima koji su dolazili po pomoć. U tom procesu važno nam je da usmjerimo ljude prema aktivnostima koje ih zanimaju i tako im na neki način ispunimo život, da njihova tužna priča na kraju postane sretna. Tako je i Muhammed postao dio naše obitelji, uvijek nam se može obratiti, a mi pazimo da se razvija u smjeru u kojem zaista želi - kaže volonterka AYS-a.

Dodaje da je od Muhammeda i sama naučila puno toga: kako biti uporna u životu i ići prema svom cilju, kako biti ranjiva i da te zbog toga ne bude sram.

- Naučila sam se i puno više smijati, što znači prijateljstvo i što znači nekome biti podrška u punom smislu te riječi. Muhammed me motivirao da se nastavim baviti ovim što radim posljednjih sedam godina i da shvatim kako sve to zapravo ima smisla. Imamo zbilja poseban odnos, jako smo povezani. Kada se ujutro probudim, on je među osobama na koje prve pomislim - govori Antonija, koja je prepoznala da Muhammed ima izniman talent za slikanje.

Živim normalno i napokon sam na sigurnom. Nažalost, još uvijek ima jako puno ljudi koji žive u teškim uvjetima. Žao mi je kada vidim izbjeglice koje spavaju oko zagrebačkog kolodvora. Oni nemaju podršku koju ja imam – ističe Muhammed

Počela ga je poticati da vježba i otvori profil na društvenim mrežama preko kojeg će se ljudi moći upoznati s njegovim radom. Slike su mu najprije završile na zidovima Free shopa AYS-a, a potom i knjižnice u Dugavama, gdje je prošlog svibnja održana njegova izložba pod naslovom "Pravda i nepravda".

- U početku je bio sramežljiv, skrivao je svoje radove, ali je u jednom trenutku počeo jako puno slikati. Mislim da mu je i to bila jedna vrsta terapije. Putem tih slika uspio je prenijeti svoju priču. Iz svake se može iščitati kako se u određenom trenutku osjeća i što se zapravo događa iznutra - objašnjava Antonija i dodaje da je Muhammed u Zagrebu izgradio jako veliku socijalnu mrežu.

- Nevjerojatno je koliko se lako može povezati s ljudima različitih profila i njegovati ta prijateljstva. Među njima su umjetnici, studenti, profesori, doktori... Kako se poveže s ljudima, tako mu se otvore prilike koje zbilja zna iskoristiti. On je jedan od najboljih primjera stranaca u Hrvatskoj koji su ovdje odlučili izgraditi svoju budućnost. Ovom društvu zbilja doprinosi na nebrojeno mnogo načina. Jako je vrijedan i ima izrazito izraženu emocionalnu inteligenciju. To iznimno koristi njemu, ali i svima nama koji radimo s njim - ističe ona.

S obzirom na to da po dolasku u Hrvatsku nije znao hrvatski i engleski, Muhammed objašnjava da u početku nije sve išlo tako glatko. U tom periodu je bio nezaposlen, pa nije mogao platiti tečaj, a besplatni nije postojao.

- Najviše sam naučio sam, kroz čitanje i slušanje drugih te uz podršku svoje mentorice. Nikada se nisam sramio kada bih pogrešno izgovorio neku riječ, učio sam na vlastitim greškama. Nakon nekoliko mjeseci je krenulo, pogotovo na praksi na kojoj sam bio dva mjeseca u jednom staračkom domu. Ondje sam naučio jako puno toga, ne samo vokabular nego i generalno. Naime, u staračkim domovima na kraju završe različiti ljudi, siromašni i bogati. Bez obzira na njihovu pozadinu, u domu su svi isti. Recimo, upoznao sam umirovljenu profesoricu i čistačicu koje su ondje živjele pod istim krovom. Kada su to shvatile, počele su se smijati i zaključile kako su sada jednake, ravnopravne. To mi je iskustvo bilo iznimno važno - objašnjava Muhammed.

S članicama i članovima udruge Are You Syrious? na ljetošnjoj dodjeli nagrada "Nada Dimić" (Foto: Josip Regović/PIXSELL)

Kaže da je sada zadovoljan svojim životom u Hrvatskoj jer ima sve što trenutno želi: naučio je jezik, zaposlen je, nastavio je školovanje koje sam plaća, pomaže drugima i ima ogromno društvo koje mu pruža potporu.

- Živim normalno i napokon sam na sigurnom. Nažalost, još uvijek ima jako puno ljudi koji žive u teškim uvjetima. Žao mi je kada vidim izbjeglice koje spavaju oko zagrebačkog kolodvora. Oni nemaju podršku koju imam ja i mislim da je nepravedno što se te ljude, kako u Hrvatskoj tako i u ostatku Europe, proglašava ilegalnima. Ljudi naprosto ne mogu biti ilegalni - ističe.

Muhammed tvrdi da se u Zagrebu većinu vremena osjeća dobrodošlo, a pritom najveću zahvalnost duguje Antoniji i svim drugim bliskim prijateljima koji ga prihvaćaju takvog kakav jeste. Oni ne prave nikakvu razliku zbog toga što je izbjeglica, kaže da uvijek uvažavaju njegovo mišljenje i prije svega na njega gledaju kao na čovjeka. Kada smo ga pak upitali za savjet koji bi dao mladim izbjeglicama koje će tek doći u Europu, Muhammed je bez oklijevanja odgovorio: neka nauče jezik jer on otvara gotovo sva vrata. Ali za početak je, domeće, važno i da ih ljudi iz lokalnih zajednica prihvate, naprave prvi korak, izraze dobrodošlicu i pruže im podršku.

- Kada dođu ovdje, izbjeglice možda ne znaju sve što se od njih očekuje, ali dajte im vremena pa će naučiti. Ako im pomogneš, oni će ti to sigurno jednoga dana znati vratiti. Na kraju dana svi smo mi, bez obzira na boju kože, vjeru, kulturu, imovinski status, razinu obrazovanja i vrstu dokumenata koje posjedujemo ili ne posjedujemo, ljudi. Ako izbjeglicama pružite šansu za obrazovanje, besplatno učenje jezika i barem minimalni napredak, onda će pronaći smisao, ostati ovdje i početi graditi svoj život korak po korak - veli Muhammed i dodaje da vidi svoju budućnost u Hrvatskoj.

- Ali znam da ću se još jako puno morati truditi. Trenutno mi je najveća želja da završim školu, položim državnu maturu i upišem fakultet, a prvi cilj mi je da do nove godine naučim novih sto riječi hrvatskog i malo popravim gramatiku - priča naš sugovornik uz osmijeh.

Kroz volontiranje u AYS-u Muhammedu Janu Jafi svojevremeno se ukazala prilika i za razgovor sa zastupnicima Europskog parlamenta koji su bili u posjeti toj udruzi. Iznenadili su se kada su shvatili da govori njemački.

- Pričao sam im o svom iskustvu i tako pružio glas svim onim izbjeglicama koje to nisu mogle - kaže.

- A o čemu biste govorili da vam se takva prilika ukaže u Hrvatskom saboru? - pitamo ga.

- O djeci, pogotovo izbjeglicama, i njihovom pravu na obrazovanje. Mislim da je obrazovanje najvažnija stvar u životu. To je prva tema koja mi padne na pamet kada god netko spomene djecu - odgovara Muhammed na rastanku.

Dan se bliži kraju, a njega još čeka učenje za nadolazeći ispit iz geografije.