Hrvatska će primiti izbjeglice iz Afganistana, objavljivali su ovih dana domaći mediji, da bi se pomnijim iščitavanjem ispostavilo da je riječ o manjem broju lokalnog stanovništva koje je radilo za Europsku uniju, njih svega dvadesetak. Podjednako skromne najave stižu i iz ostalih zemalja EU-a. No kakve god te najave bile, ljudi iz Afganistana već su godinama ovdje i nastavit će dolaziti.
U prvih šest mjeseci ove godine u Hrvatskoj su registrirana 692 tražitelja azila iz Afganistana, od čega 384 muškaraca i 308 žena. Afganistanci su na uvjerljivom prvom mjestu tražitelja azila u Hrvatskoj, a na razini EU-a na drugom su mjestu po brojnosti, odmah iza Sirijaca – u 2020. godini u EU-u azil je zatražilo oko 70 tisuća Sirijaca i 50 tisuća Afganistanaca. Afganistanci trenutno čine najveću populaciju izbjeglica na balkanskoj ruti, procjenjuje se da od oko 10 tisuća ljudi koji se nalaze u Srbiji i Bosni i Hercegovini više od dvije tisuće otpada upravo na izbjeglice iz Afganistana. Većina ih se trenutno nalazi u neposrednoj blizini naših granica.
- Ljude iz Afganistana počela sam sretati na balkanskoj ruti još 2015. godine, a najviše na bugarskoj granici. Većinom su to bili mladi muškarci, bilo je dosta i dječaka, koji su prolazili stravičan put, neki potpuno pješice. Izgledalo je tako da su mi dolazili sa svježim ranama, i to ne s ranama iz Afganistana, nego europskim ranama, jer je netko po putu pucao na njih. Naše su ih zemlje dočekale palicama, elektrošokerima, pištoljima, nasiljem na granicama. Kada su ušli na teritorij, većini nije bilo dozvoljeno da zatraže azil. Oni rijetki koji su uspjeli doći u Hrvatsku i zatražiti azil, na kraju su dočekali uglavnom odbijenice. Sjećam se čovjeka koji nam je dolazio u ured pomagati, u Afganistanu je radio kao prevoditelj, u Zagrebu je živio kao beskućnik dok je čekao rješenje svoga slučaja. Na kraju je dobio sve negativno. Sjećam se intenzivnog srama koji sam pred njim osjećala - za Novosti govori Tajana Tadić iz udruge Are You Syrious?
Kako su objavili iz te udruge, Ministarstvo unutarnjih poslova ove je godine odobrilo svega devet azila, a od 2006. do 2018. godine državljanima Afganistana odobrena su samo 44 azila i supsidijarne zaštite. Usporedbe radi, europska stopa priznavanja potrebe za međunarodnom zaštitom za Afganistance u 2020. godini bila je 59 posto već na prvoj instanci, a dodatno se povećavala nakon uloženih žalbi na negativno rješenje. Zbog toga mnogi Afganistanci nakon što im Hrvatska uruči odbijenicu pokušavaju sreću pronaći u nekoj od drugih europskih zemalja. Međutim, temeljem Dublinske uredbe te ih zemlje često vraćaju natrag u Hrvatsku, pa ljudi ostaju zarobljeni u vječnom birokratskom ping-pongu, gubeći godine života i svakodnevno strahujući od povratka u Afganistan.
Tajana Tadić
U pokušaju da reduciraju broj ljudi koji traže međunarodnu zaštitu, sve više europskih zemalja Afganistan tretira kao sigurnu zemlju i u njega prisilno deportira tražitelje azila. Toj praksi se pridružila i Hrvatska, iako primjerice Ministarstvo vanjskih poslova hrvatskim državljanima nikako ne preporuča posjet Afganistanu. Udrugama poput Are You Syrious? poznati su brojni slučajevi ljudi koji su iz Europske unije zadnjih godina prisilno vraćeni u Afganistan, nakon čega su mnogi ondje bili ubijeni ili mučeni.
- MUP i Vlada se izvlače na narativ da smo tranzitna zemlja. Nitko se ne pita koji su razlozi zašto smo tranzitna zemlja. Zato što nismo omogućili dostojne uvjete prihvata, zato što ljudi čekaju više od godinu dana na rješenja, koja uglavnom ispadnu odbijenice, zato što smo zemlja koja ljude dočekuje nasiljem. Najave ministra Davora Božinovića i premijera Andreja Plenkovića da ćemo primiti čak 20 ljudi iz Afganistana su takve da me ostavljaju bez riječi. Prvo i osnovno, azil i zaštitu ne dobivaju samo tzv. zaslužni. Svi imaju pravo tražiti azil i zaštitu. Život švelje iz Kandahara vrijedi isto koliko i suradnika Europske unije i američke i britanske vojske. Bojim se da će im to poslužiti kao izlika: eto, primili smo 20 ljudi, ne možemo više od toga. A ove ljude na našim granicama, njih su već odavno stavili u drugu kategoriju, kao tzv. ilegalne migrante. To je izraz koji se ne bi trebao koristiti jer se ljudima implicira kriminalitet - govori Tadić.
Dodaje da u izjavama poput one da se "ne smije ponoviti 2015. godina" vidi raspirivanje straha. Kad pogledamo statistiku, 2015. na razini EU-a bilo je registrirano 1,3 milijuna zahtjeva za azil, a lani, unatoč pandemijskoj godini i ograničenjima kretanja, bilo je 416 tisuća zahtjeva. Tu se zapravo ne radi o enormnoj razlici, ljudi pristižu čitavo vrijeme.
- Katastrofa i kriza koje se odvijaju u Afganistanu osjećaju se već neko vrijeme. Zato sam bila užasnuta svaki put kad sam čitala negativna rješenja koja su na zahtjeve za azil primili Afganistanci u Hrvatskoj. Čitala bih istovremeno razloge za odbijanje i pratila vijesti iz Afganistana koje su jasno davale do znanja da teritorijalna kontrola talibana samo raste i da je zemlja sve samo ne sigurna - ističe Tadić.
"Kao što znamo, prisilne migracije iz Afganistana počele su prije više od 40 godina i izbjeglice iz Afganistana predstavljaju jednu od najvećih dugotrajnih izbjegličkih populacija na svijetu", navodi se u priopćenju Inicijative Dobrodošli
Kaže i kako se opravdano ovih dana puno priča o nasilju nad ženama i djecom u Afganistanu, i predviđa da će u narednom periodu žene biti izložene dodatnim i intenzivnijim strahotama, od prisilnih udaja do zabrana pohađanja škola. Pitanje je, međutim, koliko je europskim zemljama zaista stalo do žena Afganistana, s obzirom na to da postoje brojni dokazi da su i žene i djeca iz Afganistana posljednjih godina uporno protjerivani i zlostavljani na europskim granicama. Tadić pritom upozorava na još jednu stranu dvosjeklog patrijarhalnog mača, o kojoj se rijetko priča.
- Ono što bih jako voljela da se promijeni, uz promišljanje koncepta sigurne zemlje, jest i promišljanje rata po rodnom ključu. Nebrojeno sam puta čula i čitala komentare u stilu "domovina se brani krvlju", "zašto nisu ostali boriti se", "nek' se vrate u svoju zemlju i uzmu oružje u ruke"... Žao mi je da još uvijek na muškarce gledamo kao na topovsko meso, u još jednom u nizu ratova u kojem neće biti pobjednika. Smatram da nitko ne bi trebao biti prisiljen ratovati i ubijati. Rijetko tko promišlja situaciju tih mladih muškaraca kojima je odjednom neka naoružana frakcija pokucala na vrata i rekla "hajde, ideš se boriti s nama" - zaključuje Tadić.
Noćna akcija Inicijative Dobrodošli protiv nasilja nad izbjeglicama, Glavni kolodvor u Zagrebu, 2018. (Foto: Ivana Perić)
Da je nužno da se hrvatska i europska vlast drugačije postave prema izbjeglicama iz Afganistana smatraju i u Inicijativi Dobrodošli. "Javna se rasprava jeftino svodi na dihotomiju 'Zapad vs. islamski fundamentalizam'. Ono čega, nažalost, ne nedostaje na europskim sastancima i izjavama za javnost, čvrst je stav političara i institucija o potrebi provedbe dobro poznate smrtonosne strategije eksternalizacije migracija te nedostatak brze i učinkovite solidarnosti prema ljudima iz Afganistana čiji su životi u opasnosti. Kao što znamo, prisilne migracije iz Afganistana počele su prije više od 40 godina i izbjeglice iz Afganistana predstavljaju jednu od najvećih dugotrajnih izbjegličkih populacija na svijetu", navodi se u priopćenju Inicijative.
Iz razgovora europskih čelnika da se zaključiti da je novi-stari europski plan pojačati pritisak na susjede zaraćenih zemalja. Prema podacima Agencije UN-a za izbjeglice, posljednjih godina upravo je u tim zemljama smješteno oko 90 posto izbjeglica iz Afganistana. Pakistan je službeno primio 1,5 milijuna Afganistanaca, ali se procjenjuje da je stvaran broj Afganistanaca u toj zemlji veći od tri milijuna. U Iranu trenutno registrirano boravi oko milijun afganistanskih izbjeglica, a procjenjuje se da dodatnih dva milijuna ondje živi neregistirano. Sada i Turska gradi zid na granici prema Iranu, kako bi blokirala prolaz Afganistancima. Oko 1,5 milijuna izbjeglica iz Afganistana već se nalazi u Turskoj. Grčka je pak početkom ove godine počela s izgradnjom tzv. čeličnog štita i podigla zid dug 40 kilometara na granici s Turskom, također kako bi se zaustavio prolaz izbjeglica.
Opasan zakonski presedan kojim se znatno sužavaju mogućnosti izbjeglica ove je godine donesen u Danskoj. Naime, Danska je nedavno usvojila novi zakon kojim će se osobe koje traže međunarodnu zaštitu i azil u Danskoj po ulasku u zemlju prebacivati izvan Danske, u treće zemlje u kojima će se odvijati obrada zahtjeva za azil i smještaj tražitelja azila. Offshore centri za azil nalazit će se izvan Europe, a Danska se trenutno dogovara s afričkim zemljama, između ostalih s Ruandom, da im se isplati određena svota novca da preuzmu tu ulogu. Treće zemlje imat će svu odgovornost da pruže potrebnu zaštitu, a ako se tražiteljima odbije azil, i to će biti odgovornost tih zemalja, koje će morati izvršiti protjerivanje tj. deportaciju.
Nije trebalo dugo da danski zakon počne utjecati i na druge zemlje. Iz Velike Britanije ovih su dana stigle vijesti da i Britanija planira uspostaviti offshore centre za azil, i to baš za afganistanske izbjeglice, a britanski političari već su ranije započeli razgovore s Danskom oko mogućeg pokretanja zajedničkog offshore centra na afričkom kontinentu, iako javnosti još nisu poznati detalji tog plana. Temeljno ljudsko pravo na azil i međunarodnu zaštitu tako postaje sve ozbiljnije ugroženo diljem Europe.
O europskom tretmanu izbjeglica iz Afganistana za Novosti govori i Simon Campbell iz Border Violence Monitoring Networka (BVMN), mreže koja već godinama prikuplja svjedočanstva o protjerivanjima i nasilju nad izbjeglicama i migrantima na europskim granicama.
Zapažanje naših terenskih timova je da maloljetnici bez pratnje i afganistanske obitelji čine velik dio ljudi koji trpe nasilje na hrvatskoj granici – kaže Simon Campbell iz Border Violence Monitoring Networka
- Od siječnja 2017. godine 40 posto slučajeva protjerivanja izbjeglica i migranata koje je BVMN zabilježio na području Balkana uključivalo je ljude iz Afganistana. Ti slučajevi redovito uključuju ekstremno nasilje policije koja, prema svjedočenjima, odvodi, tuče i muči Afganistance dok ih protjeruje preko granica. Iako se metode protjerivanja mogu razlikovati ovisno o graničnim kontekstima, postoji dosljednost u primjeni fizičkog i psihičkog nasilja, kao i u uskraćivanju prava na azil - tvrdi Campbell.
Navodi nam samo neke od recentnih slučajeva zlostavljanja Afganistanaca koje je BVMN zabilježio ovoga ljeta, a u kojima je, prema izjavama izbjeglica i migranata, sudjelovala hrvatska policija: grupa mladih iz Afganistana, među kojima i jedan maloljetnik, prskana je paprenim sprejom i naređeno im je da leže na podu dok su im policajci gazili po vratu; velika grupa Afganistanaca, u kojoj je bilo čak deset maloljetnika, premlaćivana je pendrecima, a maloljetnike se prisiljavalo da potpišu da su stariji od 18 godina; afganistanska obitelj s dvoje maloljetne djece hodala je prema Gospiću sa željom da zatraže azil kad su ih presreli hrvatski policajci koji su im uzeli torbe i mobitele, zapalili im svu imovinu na licu mjesta i potom ih ukrcali u policijski kombi i protjerali ih natrag u Bosnu i Hercegovinu. Krajem srpnja petogodišnji dječak iz Afganistana utopio se u Uni, ispao je ocu iz naručja u pokušaju obitelji da preko rijeke prijeđu iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku.
Simon Campbell
- Redovito primamo i izvještaje o prijetnjama vatrenim oružjem i hicima iz vatrenog oružja u blizini ljudi dok ih policija privodi, što je uznemirujuća i traumatizirajuća praksa za svakoga, a osobito za ljude koji bježe iz aktivnih ratnih zona poput Afganistana. Također je prijavljeno da su policajci upućivali verbalne prijetnje smrću Afganistancima, ali i ostalima tijekom protjerivanja - navodi Campbell.
Pisanje medija i izvještaje nevladinih organizacija o nasilju na hrvatskim granicama MUP uporno demantira i naziva neutemeljenima.
Izvještaji BVMN-a o protjerivanju izbjeglica i migranata na Balkanu pokazuju pak da su maloljetnici prisutni u čak 45 posto slučajeva.
- Nažalost, budući da se intervjui vode s ispitanicima pojedinačno ili malim brojem ljudi iz svake skupine, nemamo točne brojke koliko je djece i posebno ranjivih osoba iz Afganistana protjerano u ovoj regiji. Međutim, zapažanje naših terenskih timova je da maloljetnici bez pratnje i afganistanske obitelji čine velik dio ljudi koji trpe nasilje na hrvatskoj granici, bilo kao izravne mete fizičkog napada, bilo kao svjedoci teškog nasilja nad članovima svojih obitelji i voljenim osobama - zaključuje Campbell.
Mnogi koji jedva prežive Afganistan, jedva prežive i na europskim granicama.
