Malo tko je u Srbiji i na Kosovu, ali i u njihovom okruženju, vidio i pročitao službenu verziju europsko-američkog prijedloga osnovnog sporazuma Srbije i Kosova. Unatoč tome, o njemu se na sve strane množe rasprave, polemike i sukobi. Dokument koji su njegovi autori i glavni promotori proglasili tajnim, u Srbiji i na Kosovu postao je udarna javna tema, ne samo politička. U tome nije smetala ni činjenica da će Beograd i Priština o njemu početi pregovarati i izjašnjavati se tek nakon što se na Kosovu privede kraju provedba desetak godina starog Briselskog sporazuma koji su obje strane potpisale i ratificirale. U toj staroj prtljazi najveći je kamen smutnje formiranje srpske manjinske autonomije na Kosovu.

O toj predigri bez koje neće započeti pregovori o tajnom prijedlogu osnovnog sporazuma, u javnosti se uglavnom malo razgovara i raspravlja, a i to mahom pod pritiskom europskih i američkih posrednika. Osim stranih diplomata, o njoj više govore vladajući u Srbiji, dio kosovske opozicije i srpski predstavnici na Kosovu. Kurtijeva vlast na Kosovu i dalje uvjerava sve oko sebe da je briselska obveza formiranja Zajednice srpskih općina srpsko kukavičje jaje iz kojeg će se ispiliti terminator kosovske državne suverenosti. Dio kosovske opozicije, pogotovo onaj koji je sudjelovao u potpisivanju Briselskog sporazuma, oprezno uvjerava javnost da se ta briselska žaba mora progutati jer bi bez toga međunarodni sponzori Kosova bitno reducirali svoju dosadašnju izdašnu podršku njegovom zaokruživanju kao samostalne i suverene države.

Istovremeno, Vučićeva vlast sustavno inzistira na formiranju ZSO-a sukladno odredbama Briselskog sporazuma i njegovih pratećih dokumenata. Pritom sumnjičavo reagira na prijedloge koji se već neko vrijeme nude sa strane kao modeli uspostavljanja srpske manjinske autonomije. Srpska opozicija se previše ne zamara formiranjem ZSO-a, već se odmah bacila na izjašnjavanje o prijedlogu osnovnog sporazuma koji je vidjela samo u neslužbenim verzijama koje su plasirane u pojedinim medijima. Tek pokoja srpska opozicijska stranka od vladajućih Vučićevih naprednjaka traži da prihvati europsko-američki prijedlog jer bi njegovo odbijanje Srbiju opet bacilo u izolaciju i ekonomsko propadanje. Đilasov SSP, koji u anketama i dalje slovi kao najjača opozicijska stranka, među glasnijim je opozicijskim zagovornicima takvog stava, uz dodatak da predloženi osnovni sporazum ne bi prihvatili ako se u njemu traži podrška Srbije za članstvo Kosova u Ujedinjenim narodima.

Stranke parlamentarne desnice unisono se protive Vučićevoj najavi da će Srbija prihvatiti europsko-američki prijedlog kao novi okvir za pregovore s Prištinom o normalizaciji međusobnih odnosa. S njima su se složile i Jeremićeva Narodna stranka, ali i zeleno-lijevi blok stranaka koje su od lani u parlamentu. Među glasnijim protivnicima prihvaćanja medijske verzije prijedloga osnovnog sporazuma svrstali su se i bivši predsjednik Srbije Boris Tadić i njegova socijaldemokratska stranka. I kao što u Srbiji već dulje vrijeme biva, u javnosti su i povodom europsko-američkog plana za Kosovo lansirana dva apela istaknutih javnih osoba u kojima se s jedne strane traži spas za "srpsko Kosovo", a s druge spas za "europsku Srbiju". Prvi apel uglavnom su potpisali javni uglednici koji inače blagonaklono gledaju na vlast Vučićevih naprednjaka, a drugi u većini oni među njima koji se na nju svakodnevno nabacuju drvljem i kamenjem. Spasitelji "srpskog Kosova" od Vučićeve vlasti traže da europsko-američki prijedlog baci u koš za smeće, a spasitelji "europske Srbije" da ga prihvati i okrene se europskoj budućnosti Srbije i po cijenu prihvaćanja kosovske državne samostalnosti i suverenosti.

Kad se podvuče crta, prijedlog osnovnog sporazuma Srbije i Kosova zgužvali bi i odbacili Kurtijeva vlast na Kosovu, skoro sva opozicija Vučićevoj koalicijskoj vlasti u Srbiji i ugledni potpisnici apela za "spas Kosova", a zasad ga prihvaćaju predsjednik i Vlada Srbije, pokoja srpska opozicijska stranka, potpisnici apela za spas "europske Srbije", dobar dio kosovske opozicije i većina srpskih političkih predstavnika na Kosovu. Politički akteri na srpskoj i kosovskoj političkoj sceni po toj se liniji dijele i kad je riječ o procesu formiranja srpske autonomije na Kosovu. Albanskim čuvarima kosovske države i srpskim braniteljima "srpskog Kosova" formiranje Zajednice srpskih općina i stvaranje uvjeta za opstanak i bolji život srpske zajednice na Kosovu zadnja su rupa na svirali. Zagovornicima nastavka srpsko-albanskih pregovora po matrici euro-američkog prijedloga definiranje i uspostavljanje srpske autonomije na Kosovu test je na kojem ponajprije nastoje izbjeći sankcije kojima se Srbiji i Kosovu prijeti ako odbiju ono što se od njih traži, a potom i novi krug doigravanja u kojem pokušavaju iskamčiti što je moguće više dokaza da su se izborili za srpske, odnosno albanske nacionalne i državne interese.

Kad je riječ o Srbiji, crta koja dijeli zagovornike od protivnika prihvaćanja euro-američkog prijedloga osnovnog sporazuma uglavnom se podudara s razdjelnicom koja dijeli građane Srbije koji podržavaju njezino članstvo u Europskoj uniji od onih koji mu se protive. Vučićeva naprednjačka vlast u svoje prioritete uvrstila je članstvo Srbije u Europskoj uniji, ali i borbu za očuvanje ustavnog položaja Kosova u sastavu Srbije. Većina lijevo-liberalnih i konzervativnih opozicijskih stranaka također zagovara i jedno i drugo kao svoje političke ciljeve, dok je desnici Kosovo iznad svega i uglavnom su protiv članstva Srbije u EU-u.

Najnovije istraživanje koje je u prosincu provelo Ministarstvo za evropske integracije Srbije kaže da bi u ovom trenutku na referendumu o članstvu Srbije u EU-u 43 posto građana glasalo za, a 32 protiv, dok 13 posto ne bi glasalo, a 12 posto je neodlučnih. Podatak da 65 posto anketiranih smatra da bi Srbija zbog dobrobiti svojih građana trebala provoditi reforme koje se u pristupnim pregovorima od nje iz Bruxellesa traže, uvjerljivo ukazuje da ogromna većina srpskih građana želi da i njihova zemlja bude uređena kao da je članica Europske unije, neovisno o tome hoće li i kad to postati. Iako se inače u anketama i više od dvije trećine građana izjašnjava da ne bi glasali za članstvo u EU-u ako bi se Srbija istovremeno morala odreći Kosova, jasno je da ipak žele živjeti u državi koja je organizirana i uređena kao da je članica Unije.

U protekle dvije godine u kojima Ministarstvo evropskih integracija zbog pandemije koronavirusa nije radilo istraživanje, broj građana koji bi glasali za članstvo u EU-u pao je za sedam posto, ali taj pad je manji nego što se očekivalo zbog stalnih dodatnih zahtjeva u pristupnim pregovorima i zamiranja politike proširenja te zbog svega što se u međuvremenu događalo u Europi i prelijevalo na Srbiju, od rata u Ukrajini i uvođenja sankcija Rusiji, preko energetske krize i inflacije, do sukoba i prekida pregovora koje su Beograd i Priština vodili pod okriljem EU-a. Komentirajući rezultate istraživanja, Ivana Đurić iz srpskog euroministarstva stoga tvrdi: "Građani su racionalni. Imate na jednoj strani emocije i to je ono što u velikoj meri definiše stavove nas samih o raznim pitanjima sa kojima se susrećemo, ali kada dođemo na teren realnog života, na teren koristi koji ovaj proces ima za građane i za državu, onda vi vidite da taj racionalni odnos prema ovoj temi izbija u prvi plan." Građani su, dakle, racionalni kad odlučuju o svojim životima, a sad je red da se (ne)racionalno izjasne i oni koji u njihovo ime odlučuju o njihovoj budućnosti.