SOCIJALIZAM; ideologija čiji počeci sežu do razdoblja razmaha industrijske proizvodnje u 18. i 19. stoljeću, a bazirana je na idejama o društvenom uređenju temeljenom na zajedničkom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i socijalno pravednoj redistribuciji proizvedenog bogatstva, stoga je riječ i o marksističkoj kritici političke ekonomije kapitalizma.
Prema ekonomskom kriteriju moguće je govoriti o netržišnom ili tržišnom socijalizmu, o državno kontroliranoj ili decentraliziranoj planskoj ekonomiji, a po ideološko-političkoj varijabli razlikuju se državni socijalizam, socijaldemokracija, demokratski socijalizam, liberalni ili libertarijanski socijalizam... Jugoslavenska verzija samoupravnog socijalizma – s respektabilnim rezultatima u domenama privredne industrijalizacije, društvene modernizacije, obrazovnih, zdravstvenih i stambenih politika..., ali i s brojnim problemima u vidu nezaposlenosti, korupcije, inflacije, nacionalizama... – bila je jedna od uspješnijih izvedbi ove paradigme.
S postjugoslavenskom tranzicijom od 1990-ih, socijalizam i komunizam nisu samo poražene ideje u svim državama sljednicama SFRJ, već i povod za konstantne desničarsko-konzervativne revizionizme. Takvim praksama, umjesto argumentirane analize i povijesno-komparativne kritike, servira se bezočna hajka, javno-medijski linč u imenu lustracije svega i svih koje se etiketira socijalizmom i komunizmom.
Već smo ovdje pisali o recentnijim revizionističkim nastojanjima da se preko "osude svih totalitarizama" nasljeđe socijalizma izjednači sa zločinačkim ideologijama nacizma i fašizma. No jasno nam je da socijalizam i nacifašizam nisu i ne mogu biti isto. Nacifašizam počiva na radikalnoj isključivosti, rasnoj, etničkoj, vjerskoj, kulturnoj i svakoj drugoj supremaciji navodno vrednijih od onih navodno manje vrijednih, dok je socijalizam humanistički univerzalna ideja široke društvene, internacionalne emancipacije, slobode i jednakosti globalnih razmjera, prema mnogim interpretacijama rasadnik izvornih načela prosvjetiteljstva. Ako navedeno apliciramo na recentnu društveno-političku zbilju u tranzicijskoj Hrvatskoj, potom bismo mogli zaključiti kako pod prividno pomirljivom krilaticom "osude svih totalitarizama" svjedočimo zapravo opasnoj simbiozi ostrašćenog revizionističkog neofašizma i tehnokratskog neoliberalizma.
Stoga nas ne može iznenaditi što razdoblje "naše" tranzicije već tridesetak godina ne uspijeva, u širim društvenim okvirima, artikulirati iole suvisliju i trezveniju opservaciju vlastitog povijesnog iskustva kada je riječ o nasljeđu socijalizma. Tome je vjerojatno tako jer bi objektivan društveno-politički, istraživačko-komparativni pothvat tog tipa zasigurno pokazao prilično loše bilance ovako izvedene tranzicije, a moguće i pokrenuo lavinu opravdanog društvenog nezadovoljstva.
