KLASA; odrednica za veću skupinu ljudi koje povezuje društvena pozicija određena njihovom ulogom i mjestom u proizvodnji i preraspodjeli realiziranog bogatstva, te iz toga stečeni kapital, prije svega ekonomski, ali prema nekim definicijama i socijalni, simbolički te kulturni. To je polazište za stratifikaciju populacije koju sociologija, ekonomija, antropologija, politologija i ostale društveno-humanističke znanosti koje se bave ovim fenomenom uvriježeno definiraju razlikom između više, srednje i niže klase.
Takva je podjela, kao i sam koncept klase, rezultat analiza društveno-ekonomskih procesa u drugoj polovini 19. i dužem periodu 20. stoljeća, ali će klasifikacije klasa cijelo to vrijeme varirati u ovisnosti od istraživačkih pozicija i fokusa te korištenih metoda. Recentnija istraživanja pokazat će da je klasična podjela na nižu radničku, srednju birokratsko-administrativnu i višu buržoasko-kapitalističku klasu zastarjela i ne može zadovoljavajuće objasniti kompleksnost društvenih i ekonomskih uvjeta u svijetu 21. stoljeća.
Tako će znanstvenici s London School of Economics prije nekoliko godina objaviti nalaze istraživanja prema kojemu je sada moguće razlikovati sedam klasa: elitu, etabliranu srednju klasu, tehnološku srednju klasu, radnike koji su se tek obogatili, tradicionalnu radničku klasu, nove uslužne radnike i prekarijat. Praktički, klasa je gotovo iščezla kategorija kroz našu tranziciju. Posljedica je to činjenice da je riječ o hegemonijom poraženoj paradigmi koja je tokom socijalističkog razdoblja Jugoslavije – slijedeći marksističku podjelu na kapitalističku buržoasku klasu i klasu radnika-proletera koja je prema Karlu Marxu određena nužnošću klasne borbe i konflikta kao dijalektičkog kotača povijesti (Marxov dodatak Hegelovoj filozofiji) – služila kao temelj za ideološku legitimaciju režima.
U paketu s klasom, ideološki su proskribirani i srodni društveni koncepti rada i radnika koji su, nimalo slučajno, u Hrvatskoj prevedeni u djelatnike i/li uposlenike. "Nadomjestak" za ideološki nepopularne klase pronađen je u tzv. politikama identiteta, etničkim, vjerskim i nacionalnim zajednicama, kolektivitetima koji su u tranziciji postali novi totemi, ali se u suštini radilo i radi o pukoj markaciji, skretanju pažnje s bazičnih procesa i pogubnih učinaka tranzicije po ova društva. U suglasju s time isporučen je i kategorijalni aparat "novog jezika", popunjen ispraznim eufemizmima političke korektnosti, koji je istisnuo produktivni diskurs dijalektike i klasno-društvenih antagonizama.
S obzirom na temeljno razarajuće socijalne učinke tranzicije – osiromašenje sve širih slojeva stanovništva i besramno bogaćenje manjine – razumijevanje klase, povratak klasnoj svijesti i klasnoj percepciji društva važniji su i potrebniji no ikad prije.
