DEMOKRACIJA; u etimološkom (starogrčkom) smislu, vladavina naroda. Najčešće se radi o liberalno-građanskoj, buržoaskoj paradigmi višestranačja, odnosno o predstavničkoj parlamentarnoj demokraciji čiji legitimitet počiva na transparentno provedenim izborima i aplikaciji ostvarenih rezultata na društveno-političku zbilju, a gotovo je poslovično, no ne i isključivo, vezana uz neku verziju kapitalističke ekonomije.
Ovaj je tip demokracije u velikoj krizi. Desničarski orijentirane vladajuće politike u državama kao što su današnja Mađarska i/li Poljska – a i Hrvatska se spominje u tom društvu – reprezentiraju trendove tzv. iliberalne demokracije: to je spoj autokracije i populizma u politici, neoliberalizma u ekonomiji i kulturalnog neokonzervativizma. Aktualni slučajevi poput izbora i vladavine američkog predsjednika Donalda Trumpa (oblik predsjedničkog sustava), ukazuju na sve veći utjecaj marketinške industrije koja se izuzetno vješto koristi digitalno-novomedijskom infrastrukturom tzv. društvenih mreža za manipulaciju glasačkim raspoloženjem i afinitetima po pitanju političkog izbora. Antipod tomu jesu različite varijante neposredne participativne demokracije, pa se u tom kontekstu nerijetko navodi primjer Švicarske i tamošnjih čestih referenduma.
U ‘Leksikonu’ pak zagovaramo tezu da je izravna participativna demokracija karakterističnija za sistem demokratskog socijalizma. Jedan takav historijski slučaj bio je sustav jugoslavenskog samoupravljanja koji je – unatoč brojnim problemima i limitima – imao ugrađene elemente participativne demokracije i u praksi se izvodio preko radničkih savjeta u firmama i fabrikama. Njega ćemo se u Hrvatskoj prisjetiti prije desetak godina, u kontekstu tadašnjeg studentskog društvenog aktivizma i plenumskih aktivnosti.
Demokracija je ‘velika riječ’ postsocijalističke tranzicije, navodno neproblematičan, zdravorazumsko-ideološki marker epohe. U praksi se ipak pokazalo da je kapitalističko demokratsko višestranačje koje je nadomjestilo socijalistički jednopartijski sustav tek Potemkinovo selo koje ne samo da nije ekonomsko-politički unaprijedilo kvalitete naših života kroz tranziciju, već ih je i unazadilo.
Nešto je više od statistike u podatku da je skoro sto tisuća (!) članova tek osnovane Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) početkom 1990-ih došlo iz redova prebjegâ, ljudi koji su dotadašnje članstvo u Savezu komunista Hrvatske (SKH) zamijenili preko noći, ‘na vrijeme’ se svrstavši uz novog političkog nacionalnog hegemona. Upravo partije poput HDZ-a već tri desetljeća tranzicije vladaju političkim scenama regije i interesne su skupine koje više nalikuju narodnim i nacionalnim pokretima nego klasičnim modernim strankama u demokratskom višestranačkom sustavu.
