Kustosica ste 60. porečkog Anala koje se ovog četvrtka otvara pod nazivom ‘Lonely planet – putovanje u srce domaćeg turizma’ i za temu ima domaći turizam. Kakve reakcije i nova znanja ova izložba može proizvesti?
Pandemija nam je dala zastrašujuću, ali i izvanredno lijepu sliku svijeta bez turizma. Sada vidimo što se događa s našim javnim dobrima oslobođenima masovnog turizma: obale uživaju u predahu od erozije i fekalija uzrokovanih divovskim kruzerima, plaže slobodne od plastičnih stolica i ležaljki izgledaju privlačno, a gastronomska ponuda može odahnuti od ćevapčića u somunu. Teško je zamisliti bolju ilustraciju učinka masovnog turizma od prizora Dubrovnika ili Venecije u kojima se, zahvaljujući manjem broju turista, napokon može doživjeti autentično iskustvo. Pojedini teoretičari, ali i aktivisti i umjetnici upozorili su da je koronavirus na brutalan način dokazao opasnost prekomjernog oslanjanja gospodarstva na turizam. On, naime, računa na istu ljudsku mobilnost koja širi bolest i vjerojatno će pretrpjeti više štete nego bilo koja druga gospodarska aktivnost. Šezdeseto porečko Anale vidim kao mogućnost da izađemo iz autodestruktivnog ciklusa masovnog turizma i usvojimo koncept odrasta (degrowth), odnosno održivog turizma. Smrt turizma kakvog poznajemo zapravo je naša šansa za ekološki i održiv pristup svim resursima.
Turizam je, kao što i sami pišete u svome tekstu, centralno mjesto današnjeg hrvatskog društva. Na koji način domaći umjetnici reagiraju na taj problem?
Umjetnici su, kao to uvijek bude, reagirali kritički, duhovito-ironijski ili emancipatorski na pojave privatizacija radničkih odmarališta, betonizaciju i apartmanizaciju obale ili pretvaranje autentične kulture u destinacijske privjeske. Bez obzira je li posrijedi istraživanje, osobno iskustvo ili aktivistički angažman u lokalnoj zajednici, umjetnice i umjetnici koje predstavljam na Analu bili su prvi koji su uočili da poljoprivrednici prodaju svoju zemlju hotelskom lancu, da se voda preusmjerava na golf igralište, da se cesta asfaltira prema plaži a ne do škole, da se nasljeđe socijalističkog modernizma sustavno uništava u korist privatnih investitora. Već početkom ovog stoljeća, dok su ekonomisti i turističke zajednice ponosno baratali velikim brojkama noćenja, a svako je ljeto obaralo rekorde onog prethodnog, umjetnici su bili prvi koji su upozoravali na neravnomjeran odnos turističke štete i dobrobiti. Uz nekoliko prosvijećenih ekonomista, upravo su pojedini umjetnici bili predvodnici kritičkog razmišljanja o licima i naličjima turizma kao središnje gospodarske osi u Hrvatskoj.
Porečki Anale ima višedesetljetnu tradiciju. Na koji način se mogu i trebaju razvijati takve tradicionalne manifestacije?
Hvalevrijedan je kontinuitet porečkog Otvorenog učilišta koje organizira porečko Anale otvoreno za međunarodne i domaće autore, odnosno kustose kao i trud njihovih radnica i radnika kojim uključuju lokalnu zajednicu u tu manifestaciju. Moja je ideja bila horizontalno povezati obljetničko Anale sa svim važnim akterima scene u Poreču i okolici. Nažalost, zbog pandemije su ti planovi propali jer institucije nisu mogle izlagati prema dogovorenom rasporedu. Vjerujem da je budućnost u povezivanju ove važne izlagačke manifestacije s primjerice vodnjanskom Apotekom, Festivalom neverbalnog teatra u Savičenti, udrugom Nevidljiva Savičenta kao i svim lokalnim umjetničkim udrugama. Pandemija nam je pokazala da moramo razvijati alternativne kulturne scenarije jer upravo je kultura važna u borbi protiv nejednakog razvoja zemlje. Takva lokalizirana kulturna aktivnost bi se onda povezala s drugim sličnim europskim primjerima u kojima umjetnici i kustosi djeluju lokalno a umreženi su globalno.
(Porečko Anale otvara se u četvrtak 6. kolovoza 2020. u 21 sati u Istarskoj Sabornici, a na izložbi sudjeluju umjetnici: Selma Banich, Duška Boban, Tonći Gaćina, Tjaša Kalkan, Željko Kipke, Igor Kuduz, Bojan Mrđenović, Boris Poljak, Renata Poljak, Ivan Ramljak, Jasenko Rasol, Kristina Restović, Lana Stojićević, Šikuti Machine i Bojan Šumonja).
