Proteklog vikenda istekao je jednomjesečni ultimatum koji je opozicijski vođa Juan Guaidó bio postavio predsjedniku Venezuele Nicolasu Maduru, nakon što je 23. siječnja na ulici ustvrdio da je on, a ne Maduro, predsjednik države, u čemu su ga podržale vlade SAD-a, Kanade i 13 zemalja Latinske Amerike okupljenih u takozvanoj Grupi Lima.

Posjetitelji iz drugih zemalja redovito se začude kada dođu u Venezuelu i uvide da su došli u zemlju koja ima problema, u kojoj ima siromaštva, ali i zemlju u kojoj ljudi jedu sladoled i piju pivo, a navečer plešu – govori novinar Marco Teruggi

Guaidó i njegovi sponzori bili su zamislili da će pod krinkom dostave humanitarne pomoći, raspoređene na dvije državne granice zajedno s tisućama opozicijskih aktivista, na venezuelansku vojsku izvršiti toliko jak pritisak da će njezini pripadnici masovno prijeći na stranu opozicije, a ako to ne upali, i oružani sukob koji će eskalirati u građanski rat također će im dobro poslužiti kao metoda za svrgavanje režima. U pogon je puštena propaganda mašinerija kojoj je cilj bio Madura prikazati kao diktatora koji će svoj narod pustiti da umire od gladi i bolesti, a za svjetsku javnost britanski milijarder Richard Branson osmislio je ‘humanitarni koncert’ kojim se htjelo poručiti da u Venezueli vlada glad prispodobiva onoj koja je sredinom 1980-ih poharala Etiopiju. Ova PR kampanja nije, međutim, uspjela prikriti činjenicu da vlada SAD-a Venezuelu guši sankcijama i zapljenom njezine državne imovine, istovremeno joj šaljući mrvice humanitarne pomoći. Pogled na stranice USAID-a, američke agencije koja koordinira dostavu humanitarne pomoći, svjedoči da se zaista radi o mrvicama, primjerice paketima hrane koji mogu pokriti ‘dnevne potrebe 5000 Venezuelaca u razdoblju od deset dana’ ili pak higijenskim potrepštinama za 7500 Venezuelaca također za deset dana. S druge strane, vladi Venezuele u bankama zapadnih država blokiran je pristup 7,7 milijardi dolara vrijednih zlatnih rezervi i 30 milijardi dolara prihoda od nafte.

Cijela operacija dodatno se ogolila pojavljivanjem na granici Elliotta Abramsa, specijalnog savjetnika Donalda Trumpa za Venezuelu, jer notornom kreatoru državnih udara i građanskih ratova u zemljama Latinske Amerike u opis posla svakako ne spada nadziranje dostave humanitarne pomoći. Pritom je Međunarodna federacija Crvenog križa (IFRC) po tko zna koji put bila prisiljena ograditi se od ovog čina politizacije humanitarne pomoći, nakon što je uočeno da se na kolumbijskoj granici vrzmaju ljudi sa službenim obilježjima te organizacije. IFRC je još 4. veljače izdao priopćenje, istovjetno onome koje su objavile i relevantne agencije UN-a, u kojemu objašnjava da neće sudjelovati u ovoj operaciji jer bi se time ‘prekršili principi nepristranosti, neutralnosti i neovisnosti’ humanitarnih organizacija. Pokušaj prodora u teritorij Venezuele stoga je do kraja subote propao jer vojska nije masovno prešla na stranu opozicije, niti su incidenti rezultirali dovoljno velikim brojem žrtava da bi sukob eskalirao u početak građanskog rata. Kolumbijska vlada objavila je da je na njihov teritorij prebjeglo 160, mahom nižerangiranih venezuelanskih vojnika, dok se ukupni broj žrtava pograničnih sukoba zaustavio na četiri poginule osobe i više stotina ozlijeđenih, pri čemu su većinu incidenata isprovocirali takozvani guarimberosi, pomladak venezuelanske opozicije. U vezi najpubliciranijeg incidenta, onog u kojemu su se dva oklopna vozila nacionalne garde zabila u zaštitnu ogradu i ozlijedila nekolicinu ljudi, ispostavilo se da su pripadnici venezuelanske nacionalne garde po svemu sudeći bili u dosluhu s opozicijom, jer se na snimkama čuje kako kolumbijskim pograničnim policajcima šapuću ‘naši smo’.

O onome što se prošle subote događalo prilikom pokušaja prisilne dostave humanitarne pomoći Novosti su razgovarale s Marcom Teruggijem, argentinskim novinarom koji živi u Caracasu, a razvoj događaja prati iz kolumbijskog grada Cúcuta, smještenog na granici s Venezuelom, tamo gdje je prošlog vikenda zapela humanitarna pomoć. On nam je rekao da je ono što se u subotu događalo bilo prije svega ‘propagandna kampanja podizanja svijesti međunarodne javnosti o Venezueli, jer je od početka bilo jasno da vlada neće dozvoliti da konvoj uđe na njezin teritorij’.

- Jasno je da je u pitanju nešto drugo, odnosno da je cijela operacija izvedena kako bi se isfabriciralo pokriće za daljnje akcije. Prvo se pokušao isforsirati masovni prelazak venezuelanske vojske na stranu opozicije, pa kada to nije uspjelo, isprovocirao se incident sa zabijanjem oklopnih vozila u zaštitnu ogradu, a zatim su pristaše opozicije zapalili kamione s humanitarnom pomoći i okrivili za to vladu, iako sve snimke i fotografije svjedoče da su to napravili ljudi s kolumbijske strane granice. Odmah potom SAD je sazvao sastanke Grupe Lima i Vijeća sigurnosti UN-a, iz čega se dade zaključiti da cilj nije bio dostaviti humanitarnu pomoć, već iskoristiti tu akciju kao pokriće za ono što slijedi - kaže Teruggi.

On smatra da je strategija opozicije i SAD-a bila ‘pokazati da je pitanje dana kada će Madurova vlada pasti, pa opozicija i SAD sada imaju problem jer se realnost na terenu nije promijenila’.

- Oni i dalje odbijaju pregovarati i govore da je jedino rješenje da Maduro ode, što znači da će morati napraviti nešto novo, nešto puno veće od onoga što se radilo do sada, a to može biti jedino upotreba sile. U tom cilju oni moraju uvjeriti međunarodnu javnost da je to zaista potrebno, kao i odlučiti hoće li to napraviti iz Kolumbije, s nekog od Karipskih otoka ili iz nekog drugog mjesta. Moraju smisliti operaciju koja neće trajati predugo i koja će garantirati pobjedu, a ključne odluke o tome donosi SAD. S obzirom na to da je na čelu cijele operacije Elliott Abrams, moguće je da će se odlučiti za neku vrstu terorističkog djelovanja umjesto za punokrvnu vojnu intervenciju - govori Teruggi.

Budući da se američki plan o brzoj smjeni venezuelanskog režima nije dogodio, američki potpredsjednik Mike Pence odmah u ponedjeljak čelnike Grupe Lima postrojio je u Bogoti. Unatoč tome što je Pence najavljivao ‘konkretne mjere’ i ‘jasne korake’ za daljnje postupanje u Venezueli, u ponedjeljak navečer predstavljen je plan koji sadržajem nije dorastao svom agresivnom izričaju. Madura su nazivali uzurpatorom te najavili da će blokadu američkog konvoja dati na razmatranje Međunarodnom kaznenom sudu. Prema nekim interpretacijama, upravo bi se optužbe za zločine protiv čovječnosti mogle iskoristiti kao argument za pokretanje UN-ove doktrine ‘odgovornost da se zaštiti’, na temelju čega bi se onda mogla pokrenuti intervencija s mandatom te organizacije. Američka administracija najavila je i još sankcija protiv dužnosnika vlade Venezuele, dok se vojna intervencija nije spominjala. Iz toga bi se dalo zaključiti da se Grupa Lima osula, jer su se protiv vojne intervencije izjasnili predstavnici Čilea, Perua, Paname, pa čak i najvažnijih američkih saveznica Kolumbije i Brazila, a slične poruke stigle su i iz Evropske unije. Naš sugovornik smatra, međutim, da izjave predstavnika Grupe Lima ‘nisu presudne za daljnji tijek događaja i nije nužno da SAD ishodi međunarodni konsenzus za intervenciju, ukoliko se tako dogovore SAD i Kolumbija’.

- Vrlo je problematično u Latinskoj Americi otvoreno podržavati vojnu intervenciju jer se većina stanovnika tih zemalja tome protivi zbog povijesti terora koji je SAD u tim zemljama provodio. Nijedan predsjednik ne može takvo nešto javno reći bez da za to snosi političke posljedice niti, u krajnjoj liniji, to može sam provesti. To može jedino američka vlada, a ona sada nastoji svojim akcijama uvjeriti javnost da su sve opcije iskušane i da je jedino što je preostalo vojna akcija. U tom cilju potrebna im je tajna operacija, nešto što će proizvesti, a onda za to okriviti vladu Venezuele, primjerice nasilje niskog intenziteta u Kolumbiji - kaže Teruggi.

Na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a održanoj u utorak navečer predstavnici zapadnih zemalja uporno su ponavljali da se u Venezueli događa humanitarna kriza strahovitih razmjera, što ide u prilog tezi da se gradi slučaj protiv Madurove vlade u kojem bi je se optužilo za kršenje humanitarnog prava, a zatim to iskoristilo kao pravni temelj za intervenciju. Iako iz Venezuele kontinuirano dopiru informacije koje pokazuju da je ova tvrdnja prenapuhana, ona je u potpunosti zavladala mainstreamom. Marco Teruggi, koji u Venezueli živi od 2013. godine, kaže da osnovni problem nije nestašica, već kontinuirani rast cijena, odnosno inflacija i vrijednost valute.

- Posjetitelji iz drugih zemalja redovito se začude kada dođu u Venezuelu i uvide da su došli u zemlju koja ima problema, u kojoj ima siromaštva, ali i zemlju u kojoj ljudi jedu sladoled i piju pivo, a navečer plešu. Ekonomska kriza izazvana je kombinacijom sankcija i činjenicom da se u posljednjih najmanje pet godina provodi sustavni pokušaj privatnog sektora da proizvede kolaps ekonomije. Može se kritizirati puno toga u vezi ekonomske politike Venezuele, ali činjenica je i da sve što opozicija radi samo pogoršava situaciju. Kriza je i rezultat nemogućnosti same vlade da za nju pronađe rješenja, da se izbori protiv korupcije i osmisli ekonomski model, a bitno je reći i da su oni koji najviše govore o humanitarnoj krizi ujedno i oni koji imaju najmanje problema ili oni koji su otišli iz zemlje - ističe Teruggi.

Budući da se, prema anketama provedenima u posljednjih mjesec dana, gotovo 90 posto stanovnika Venezuele protivi vojnoj intervenciji, a više od 80 posto njih i sankcijama, pitali smo Teruggija kako se recentna događanja odražavaju na podršku vladi. On kaže da ‘činjenica da cijelom operacijom upravljaju ljudi kao što su Marco Rubio i John Bolton čini potpuno evidentnim da je na djelu borba SAD-a protiv čavizma’.

- To jača osjećaj jedinstva i antiimperijalističke sentimente kod velikog broja ljudi, čak i kod onih koji inače ne podržavaju Madura. S druge strane, pristaše opozicije osjećaju se osnaženo jer iza njih stoji SAD i oni podržavaju intervenciju. Ovima prvima jasno je da interes SAD-a nije samo svrgnuti vladu već i u potpunosti zatrti čavizam, što znači da je na kocki nešto puno veće, da se u tom procesu mogu izgubiti ideje, sve ono što se gradilo posljednjih 20 godina - smatra Teruggi.

Prema njegovom mišljenju, ‘sada će se vidjeti koliko je Venezuela zaista jaka, postoji li uopće mogućnost izgradnje alternativnih odnosa s drugim zemljama kao što su Kina, Rusija ili Indija, u svijetu u kojemu SAD više nije jedina velesila, što je upravo i jedan od razloga zašto se napada Venezuela’.

- U ovom trenutku ne može se predvidjeti hoće li se to dogoditi i hoće li to biti dovoljno, jedino što je izvjesno je da će SAD napasti Venezuelu i da će se Bolivarska Republika braniti - zaključuje.