Iako danas u Kusonjama nadomak Pakraca živi nepunih 300 stanovnika u odnosu na nekadašnjih 1158, to selo će opstati, uvjeren je Milan Kozlović, aktualni predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Požeško-slavonske županije, aktivist i čovjek koji je osam godina bio u lokalnom mjesnom odboru, a svojevremeno i njegov predsjednik, pa je tako upućen u sve probleme sela. Ima i djece, kupuju se kuće, dolaze neki novi stanovnici, a u selo se još krajem 1990-ih vratio kakav-takav život. Dakle Kusonje žive, priča Kozlović dok sjedimo u dvorištu njegove kuće, u hladu duda koji je posadio njegov otac. Nevrijeme mu je nedavno otkinulo dio grana, ali, srećom, nije pričinilo veću štetu.

- Najstariji mještanin rođen je 1938., ali imamo i jednogodišnju bebu. Ljudi primaju zaslužene mirovine, mnoge od njih su minimalne, ali ih imaju. Tu je i desetak onih koji žive od socijalne pomoći jer nisu mogli ostvariti druga prava. Dobar dio ljudi, osim što prima penzije, radi nešto kod kuće jer je ovaj kraj bogomdan za stočarstvo i voćarstvo, tako da ima i OPG-ova – objašnjava nam Kozlović.

Od dvanaest ljudi, koliko ih je krajem 1991. ostalo u praktički napuštenom selu, nitko nije preživio – kaže Milan Kozlović

Kusonje imaju sve komunalije. Struju odavno, a zahvaljujući plinskom vodu sagrađenom u okviru programa plinifikacije 1973/74. na pravcu Kutina - Pakrac - Daruvar i plinsku mrežu. Negdje krajem 1980-ih dobili su fiksnu telefonsku mrežu, a sada imaju i mobilnu i Internet te, što je bitno, dobar signal. Unazad dvije godine prešli su i na gradski vodovod. Još 1970-ih su u selu sagrađena tri vodovoda samodoprinosima i radnim akcijama. Nitko nije bio odgovoran za njihovu ispravnost i zadužen za otklanjanje kvarova koje su mještani morali plaćati o svom trošku.

Nije se ulagalo ni u održavanje, što je dovodilo do nestašica vode koje su najviše pogađale mlađe porodice s djecom. Dio ljudi u selu intervenirao je kod pakračkih vlasti da se Kusonje kompletno priključi na gradsku vodovodnu mrežu. Doduše, nema dućana, ni onog pokretnog. Zbog toga se za sve ide u Pakrac, a postoji i organizirana pomoć u kući, pa se starije ljude odvozi liječnicima i drugdje po potrebi.

Prije tridesetak godina bilo je drugačije; egzodus stanovnika počeo je s martovskim sukobima u Pakracu.

- Do kraja 1991. godine maltene sto posto stanovnika se iselilo. Netko ranije, netko kasnije, neki radi djece, neki iz nekih drugih razloga. Među onima koji su tu ostali bio je i moj pokojni otac. Teškom mukom sam uspio doći do podataka gdje su se nalazili njegovi posmrtni ostaci da ga nakon DNK analize sahranim kako spada. Prije dvije godine imali smo još jednu sahranu naknadno identificiranog mještanina, a postoje još četiri neidentificirana tijela. Uglavnom, od dvanaest ljudi, koliko ih je krajem 1991. ostalo u praktički napuštenom selu, nitko nije preživio – kaže Kozlović.

Naš sugovornik je svoj izbjeglički put dijelio s brojnim sumještanima.

U nogama ima 600 utakmica – Milan Kozlović (Foto: Sandro Lendler)

- Prvo prema rijeci Savi i Gradiški u kojoj sam se zadržao neko vrijeme, zatim odlazak u Srbiju, pa u BiH dok tamo nije izbio sukob. Onda sam se do 1994. muvao od Srema do Bosanske Gradiške, da bih se vratio u Gavrinicu, dio Pakraca koji je tada bio pod Krajinom. Tamo sam ostao do maja 1995. godine, odnosno "Bljeska" u kojem sam bio zarobljen. Nakon puštanja sam otišao kod brata u Vukovara pa Novi Sad, a za vrijeme bombardovanja 1999. sam se vratio u Gradišku. Zahtjev za obnovu kuće podnio sam 2001. i godinu dana kasnije dobio rješenje. Tada sam riješio i ekshumaciju oca te ostavinsku raspravu za kuću u kojoj živim od 2006. Nisam se vratio na svoje nekadašnje radno mjesto, ali sam uspio doraditi potreban staž za penziju. Sada sam u kući sam; moja familija ostala je drugdje, dolaze ovdje, ali još nemaju volje da se vrate – govori Milan Kozlović.

Milan nije bio prvi povratnik u Kusonje. To je selo uz obližnji Kukunjevac bilo dio pilot-projekta u sklopu kojeg je sagrađeno sto kuća. Projekt je zaživio, a mnogi od onih koji su se tada vratili i sada žive tu.

Kozlović se nakon povratka nastavio baviti aktivizmom. Kako nam objašnjava, aktivan je od 1979. godine, kada je išao na radnu akciju Bratstvo i jedinstvo Beograd-Niš, pa 1980. na hidroelektranu Čakovec.

- Bio sam zaposlen u Keramici, pa Drvnom industrijskom kombinatu, a kao aktivan omladinac bio sam predsjednik sindikata u radnoj jedinici u Papuku, a četiri godine i na čelu sindikata na nivou cijele firme. Do rata nisam bio stranački opredijeljen, ali sam po povratku radio u srpskim manjinskim vijećima i volontirao u Srpskom demokratskom forumu. Osim toga, prije rata sam bio aktivan i u Radničkom KUD-u Papuk iz Pakraca, onda i u SKD Prosvjeti. Prednost u radu dao sam mjesnom odboru, ali i sada ima Kusonjčana u lokalnom pododboru Prosvjete, nekoliko muških i ženskih članova. Ipak, nekad je dobar dio mještana bio u Papuku – nabraja nam Milan.

Najstariji stanovnik sela – Nikola Dreković (Foto: Sandro Lendler)

Ističe da su manjinska vijeća umnogome prihvatila ulogu mjesnih odbora; prema istoku županije je 15 sela sa ponešto srpskog stanovništva, pa vijeća snose napore da tamo organiziraju komemoracije i čuvaju stradanja iz Drugog svjetskog rata od zaborava.

- U tom smislu imamo i suradnju s crkvom. Naime, nezamislivo je danas imati komemoraciju bez SPC-a. I na komemoraciji stradalima u Kusonjama 1942. bio je velik broj sveštenika, mada su po svojim parohijama tog dana imali obaveze – priča Milan Kozlović koji si je dao truda i da prije desetak godina uredio lokacije nekadašnja dva bunara u koje su ustaše bacali žrtve pokolja. Postavljeni su krstovi i spomen-ploče, a naokolo posađena stabla.

Dolazimo do crkve Sv. Georgija koja, kako nam objašnjava Milan, ima problema s vlagom. Prije nekoliko godina ožbukana je iznutra, ali je žbuka morala biti stučena. Unutra je u toku liturgija, a osim učesnika spomenute komemoracije, tu ima i drugih mještana, pa i majki s djecom. Uz sve aktivnosti Kozlović se stara i o crkvenim poslovima, što i nije čudo jer su mu djedovi i pradjedovi bili zvonari.

Osjećao sam se jadno; napuštaš sve, sjedaš u auto i odlaziš. Na kraju smo se vratili u junu 1998. Sve je bilo prazno, imali smo samo nekog starog stojadina – prisjeća se Nikola Dreković

- Narod se u kraju skuplja u brojnim prilikama, ali ljudi je sve manje. Samo u mojoj ulici, koja je uz crkvu najstariji dio sela, u posljednjih petnaestak godina umrlo je 15 ljudi i zatvoreno deset kuća. Neki od njih nemaju podmlatka, neki žive daleko i ponekad dođu, pa i na današnji dan, 13. avgusta. Ali, kako sam već rekao, dolaze neki novi stanovnici s nekim novim vrijednostima. Po nekoj priči u selu je ranije bilo nekoliko stotina krava, a sada nema ni jedne. Tek nešto ovaca, svinja i peradi. Danas se svi bave svačim, ali oni koji dolaze nisu zainteresirani za poljoprivredu iako su ovaj pitom brdovit teren i dobra klima dušu dali za to – priča dalje Kozlović.

- Ja sam od kuće do kombinata imao dva kilometra. Kad bih se vratio s posla, radio sam s roditeljima jer smo imali kravu i dosta zemlje, a stigao sam i na probe u lokalni KUD i na utakmice jer sam se nogometom bavio skoro čitav život – priča dalje Milan Kozlović, koji je kao mlad bio "hajdukovac" – igrao je u Hajduku iz Pakraca, pa onda u Mladosti.

Položio je i ispite za nogometnog suca, a u nogama ima oko 600 utakmica. Do pandemije koronavirusa je sudio na raznim turnirima, pa i onim humanitarnima u organizaciji SNV-a.

- Sada rijetko odem pogledati utakmicu, ali imam uspomene i brojne prijatelje koje i dalje srećem – zaključuje Kozlović.

Kod crkve srećemo Nikolu Drekovića, najstarijeg stanovnika Kusonja u kojima živi od 1978., kad je tu stigao skoro kao 40-godišnjak. Prije rata je bio u radnom odnosu, a kada je zaratilo, s porodicom je naputio selo.

- Osjećao sam se jadno; napuštaš sve, sjedaš u auto i odlaziš, a znaš da su neki drugi pola svog domaćinstva otjerali. Vratio sam se 4. juna 1998. s porodicom u kuću koju su mi obnovili jer druge nisam imao. Tada je sve bilo prazno, imali smo nekog starog stojadina i to je bilo sve – prisjeća se Nikola Dreković koji u Kusonjama živi sa ženom Nevenkom, sinom Nikolom, snahom Slobodankom i dvoje unučadi.

Fale mu neka ranija vremena – Stevo Grašar (Foto: Sandro Lendler)

Imaju OPG, u sklopu kojeg se brinu za 60 ovaca, livade i njive kukuruza i zobi. Prije rata je, kaže, iz svake kuće netko radio u brojnim okolnim poduzećima, ciglani, staklani ili pilani.

- Danas poneko još radi u državnoj službi, u kafićima ili trgovinama. Žena mi je u penziji, snaja radi u pilani u vlasništvu Talijana, a sin je preuzeo OPG od mene – priča naš sugovornik na rastanku i dodaje da nema problema s plasmanom janjadi jer po njih dolaze čak iz Zadra. Naime, upravo mu se žurilo da nahrani stoku jer je, dodaje, briga o blagu svakodnevni posao.

Na komemoraciji, koja je tog dana održana u Kusonjama u znak sjećanja na preko 520 Srba koje su ustaše prije 81 godinu ubili u tom kraju, upoznali smo i Stevu Grašara, predsjednika mjesnog odbora iz susjednog sela Dragović u kojem živi četrdesetak većinom starijih ljudi. I on i žena mu Mica su u penziji, sin Dalibor vodi OPG, drug sin Slobodan zaposlen je u Čazmi, snaha i unuk rade u pilani, a unuka još ide u srednju školu.

- Nekad smo imali više krava, a sada imamo četiri, sto ovaca i svinje. Ranije smo davali mlijeko u otkup mljekari "Zdenka", stanica je bila u selu Japaga, ali je sve to prekinuto jer je cijena spala tek na kunu i pol za litru. Danas sin razvozi mlijeko po Pakracu onima koji ga naruče i tada nabavi što treba za kuću jer u selu više nemamo ni trgovine – govori Stevo Grašar.

Dodaje da u Dragoviću imaju sve potrebne komunalije, od vode do odvoza smeća, fiksne i mobilne mreže.

- Javnog prijevoza nema osim za vrijeme školske godine, ali svatko ima auto. A i, konačno, ni Pakrac nije daleko. Jedino što nema naroda, pa kad se skupe ljudi na slavama i drugim skupovima, bude sve staro i traljavo. Dođu nam prijatelji i rodbina, ali sve je to malo u odnosu na neka ranije vremena – sjetno će Stevo na rastanku.