Radnicima i radnicama u hrvatskoj nezavisnoj kulturi egzistencija nikada nije bila lagana, no nakon što su zbog pandemije Covida-19 otkazana javna okupljanja i kulturne priredbe u zemlji i svijetu, ovaj se sektor među prvima našao ugrožen. I premda se u regiji u ovom trenutku digitalno producira i distribuira zavidan broj kulturnih sadržaja, njegovi proizvođači ostali su gotovo preko noći bez poslova, s vrlo neizvjesnim projekcijama za budućnost. Na ovakvu situaciju prve nisu reagirale institucije ni resorno ministarstvo, već Udruga nezavisnih kazališnih producenata, autora i izvođača te Udruga koncertnih promotora Promo, koji su objavili Apel za žurnu pomoć nezavisnoj kulturi. Njega je do zaključenja ovog teksta potpisalo više od 4000 pojedinaca iz kulture, umjetnosti i drugih područja.

S inicijatoricom ovog apela, redateljicom i glavnom urednicom portala Teatar.hr Norom Krstulović, razgovaramo o kriznim mjerama Ministarstva kulture za pomoć kulturnom sektoru koje su uslijedile nakon njihovog proglasa. Za početak smo je upitali na koji bi način sažela kriznu komunikaciju Ministarstva u ovim za kulturu bremenitim danima.

Ministarstvo kulture je pokazalo spektakularno nesnalaženje u cijeloj ovoj situaciji te potpuno nepoznavanje problema na terenu – kaže redateljica Nora Krstulović

- Ministarstvo kulture je pokazalo spektakularno nesnalaženje u cijeloj ovoj situaciji te potpuno nepoznavanje problema na terenu. I potpunim laicima bilo je jasno da će u ovoj krizi prvo nastradati sektor kulture, ali naše resorno ministarstvo još uvijek ‘analizira i prati situaciju’. Informacije su dostupne na kapaljku i mijenjaju se iz dana u dan, ali ono što je zasad razvidno jest da Ministarstvo planira pomoći samo onima kojima i inače pomaže. Ogroman dio sektora ostao je van vidnog polja. Dapače, nema nikakvih uputa o tome odnose li se mjere Vlade za očuvanje radnih mjesta i na radnike/ce u organizacijama trećeg sektora, što sa samozaposlenima u nezavisnim kazalištima ili udrugama, što sa samostalnim umjetnicima. Realno: Ministarstvo tek treba objasniti što zapravo misli učiniti, a mi smo već sad na koljenima.

Ministarstvo kulture, smatra Krstulović, ove tragične okolnosti koristi kako bi uspostavilo vertikalu poslušnosti, pa je i to razlog zbog kojeg su za potrebe utvrđivanja problema na terenu kontaktirali samo neke, očito podobne, strukovne udruge.

- Da su doista željeli pomoći cijelom sektoru, mogli su poziv za utvrđivanje štete poslati svim umjetničkim organizacijama čije adrese imaju, svima koji su se ikad javili na natječaj za javne potrebe u kulturi, mogli su svašta… nisu. Imaju vrlo suženo vidno polje i krug odabranih sugovornika, čija je relevantnost na terenu dokazano – nikakva.

Nora Krstulović navodi i kako je tribina o Zakonu o umjetnicima u organizaciji ULUPUH-a pokazala da strukovne udruge u kulturi zapravo ne zastupaju interese svog članstva te su se pretvorile u produženu ruku vlasti. Razočarana je odazivom struke za koju smatra da nije abolirana od odgovornosti. Naime, zamjećuje kako ogroman dio kolegica i kolega čeka da sve netko drugi riješi za njih.

- Vlada je kao indikativan datum početka krize označila 30. siječnja. Mi, u kulturi, ni dandanas ne znamo po kojim kriterijima prikazati štetu u sektoru, što nam je činiti i kome se obratiti. Ministarstvo kulture nije objavilo niti jedan jedini dokument po kojem bi se sektor mogao ravnati. Realno – dosad su bili posve beskorisni.

Krstulović smatra kako kulturni i umjetnički sektor nije pokazao jedinstvo u namjeri da se izbori za svoja prava u krizi uzrokovanoj pandemijom.

Poručiti glazbenicima da koriste svoju kreativnost i znanje pa tijekom idućih tjedana stvore nova djela hrvatske glazbe potpuno je suludo – smatra kantautor Adam Semijalac

- Kulturu u Hrvatskoj u 99 posto slučajeva financira javni sektor, a preostalih jedan posto čine donatori, sponzori voljni platiti na svoje donacije još i 25 posto PDV-a ili pak ‘luđaci’ poput mene, koji vlastiti prihod iz drugih djelatnosti ulažu u kulturu. Državi, ovakvoj kakvu trenutno imamo, to savršeno odgovara jer time kontrolira cijeli sektor, a da se ne lažemo – odgovara i velikom dijelu terena. U tim i takvim okolnostima nije za očekivati neku veliku solidarnost. Dio ljudi pretplaćen je na prvo mjesto u isplatnom redu, dio je uvijek zakinut. Koliko će se, i hoće li se uopće, struka uspjeti postrojiti po tom pitanju, ne znam. Dala sam sve od sebe, ali već i ja lagano dižem ruke.

Sličan modus operandi pokazala je i krovna hrvatska glazbena strukovna udruga, Hrvatsko društvo skladatelja. O njihovim reakcijama na ugroženu egzistenciju glazbenika razgovaramo s kantautorom Adamom Semijalcem, poznatim pod imenom Bebè na Volè.

- Mislim da su isprva ispali malo pogubljeni i romantični. Poručiti glazbenicima da koriste svoju kreativnost i znanje pa tijekom idućih tjedana da stvore nova djela hrvatske glazbe je potpuno suludo s obzirom na to da smo kolektivno preko noći s 13. na 14. ožujka ostali bez posla. I jedino što ti je na pameti je: od čega ću ja preživjeti?! Međutim, kako je situacija postala sve ozbiljnija, vidim da su se i oni malo pribrali te dali neke naznake da će biti pregovora s Vladom o uvođenju mjera pomoći.

Semijalac kaže da su ovo ‘idealna’ vremena da se vidi jesu li kulturne institucije na strani svih umjetnika i glazbenika ili samo povlaštene manjine. Poučen ranijim iskustvima ne očekuje njihovu pomoć, ali ostavlja mogućnost da je u krivu.

Kao jednu od mjera pomoći ugostiteljima i glazbenicima HDS ZAMP je donio uredbu da neće slati fakture za naplatu autorskih prava za tekući mjesec kao izraz solidarnosti prema korisnicima, dok glavnu mjeru za pomoć glazbenim autorima temelji na isplati autorskih honorara za mehanička, online i prava iz inozemstva.

- To u ovoj situaciji nikako nije dovoljno i definitivno će pogodovati onima koji su ionako dovoljno i često previše zastupljeni u eteru, a zakinut će one koji to nisu. Primjerice, ja od ZAMP-a godišnje dobijem oko 600 kuna, a netko drugi dobije npr. 600.000 kuna. Ponuđenih 30 posto avansne isplate ukupnog godišnjeg ZAMP-ovog obračuna, ne bi li nas se spasilo, meni kao glazbeniku koji nema zaleđe i automatski ulaz na cca 150 radiostanica u Hrvatskoj ne znači apsolutno ništa - kaže Semijalac, koji objašnjava kako taj sistem pogoduje onim autorima i glazbenicima koji su financijski i više nego dobro osigurani. Pitamo ga i koji je njegov prijedlog za pomoć glazbenoj sceni, u ovom razdoblju krize.

- Jedini ispravan smjer jest basic income, odnosno temeljni osobni dohodak. To je jedini način kako se horizontalno solidarizirati - odgovara nam on.

U posljednje vrijeme internet i društvene mreže preplavljeni su live streamovima kućnih koncerata i sessiona. Bebè na Volè takav vid održavanja koncertnog pulsa pozdravlja, smatrajući kako mu je prednost laka dostupnost publici, no mana da glazbenicima ne donosi prihode za život, pa se takve prakse uglavnom svode na promociju.

Kako bi pomogli samostalnim umjetnicima u književnom polju, kritičarka, teoretičarka i članica Upravnog odbora Hrvatskog društva pisaca Katarina Luketić, zajedno s urednikom Krunom Lokotarom i piscem Markom Pogačarom, osmislila je serijal tekstova ‘Dnevnik iz karantene’ u kojemu svaki dan na internetskim stranicama HDP-a objavljuju tekst jednog autora/ice, originalno pisan za ovu priliku te posredno ili neposredno vezan uz aktualno izvanredno stanje.

- Čim se pokazalo da nam zbog koronavirusa slijedi dugotrajno vrijeme izolacije i zatvaranja, počeli smo unutar Upravnog odbora HDP-a intenzivno razmišljati što nam je činiti i kako organizirati kakav-takav kulturni program i pomoć članovima. Bilo nam je važno učiniti nešto konkretno i vidljivo, i to odmah i sada; znači ne lamentirati nad težinom svijeta, nego djelovati, unatoč svim okolnostima. Time smo najprije željeli pomoći najugroženijoj skupini autora, samostalnim umjetnicima, koji su s otkazivanjem raznih angažmana i projekata ostali bez prihoda. Zatim smo željeli pomoći i mladim piscima te naravno svim drugim članovima Društva, čije ćemo tekstove narednih tjedana objavljivati. S druge strane, željeli smo pružiti književnoj publici odgovarajući sadržaj, zbog toga što svi vjerujemo da su i čitanje i pisanje egzistencijalne potrebe.

Ovo je, ističe Luketić, dobra prilika da književni autori i autorice zabilježe aktualni trenutak.

- Htjeli smo potaknuti kreaciju, održati vrata otvorenima i ne dopustiti samima sebi da sve što u ovom trenutku imamo reći bude svedeno samo na tragediju i bolest. Važno je zadržati svoje prijašnje identitete, ne živjeti dvadeset i četiri sata dnevno u strahu od potencijalne bolesti - pripovijeda naša sugovornica i dodaje kako su reakcije članova i publike odlične: gotovo svi koje su pozvali odazvali su se i napisali svoje priloge. Njihov se projekt s vremenom počeo i širiti.

- Javili su nam se Urša Raukar i kolege glumci iz Zagrebačkog kazališta mladih s prijedlogom da pročitaju i snime ove zapise, svatko u svojoj kućnoj karanteni. Narednih dana ćemo na web-stranici društva početi s objavljivanjem tih video-snimaka; bit će to lijepi dueti: svaki glumac odabrat će tekst koji ga se dojmio i interpretirati ga na vlastiti način. Općenito gledano, solidarnost na kulturnoj sceni, kakva postoji u ovome trenutku, dugo je nedostajala - ističe Luketić, koja smatra da teška vremena izvuku iz mnogih ljudi ono najbolje.

- Brigu koju sada osjećamo jedni za druge, spremnost na dijalog, rad i solidarnost, kao i potrebu da zajedno stvorimo neke, makar virtualne trenutke sreće, trebali bismo sačuvati i u normalnim vremenima - zaključila je Luketić.

Platforma za radne uvjete u kulturi koju čine BLOK, OOUR, Skribonauti, Atelijeri Žitnjak, Centar za dramsku umjetnost i Inicijativa Dosta je rezova! također se ovih dana pridružila zahtjevima koju su Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, strukovne udruge i inicijative nezavisnih proizvođača uputile Ministarstvu kulture. U njemu su članice platforme izrazile zahtjeve da zbog ugroženosti javnog zdravstva i obustave svih javnih događanja resorno ministarstvo donese niz mjera kojima će zaštititi radnike i radnice u kulturi, premda su upozoravale na njihovu prekarnost i nesigurnost njihovih egzistencija, fragilnih i u realnosti prije korona-krize.

‘U situaciji u kojoj je još uvijek neizvjesno kad ćemo nastaviti s ‘normalnim životom’, a koja će nas – to je sasvim izvjesno – gurnuti u recesiju, tražimo državnu intervenciju. Niz mjera koje predlažemo, a čiji popis nije finalan već otvoren za raspravu, tiču se potpore kako samostalnim umjetnicima, tako i brojnim manje vidljivim kulturnim proizvođačima. Mjere sežu od priznavanja troškova (rada) na programima koji su odgođeni, preko osnivanja posebnih fondova za pomoć pri odgođenoj realizaciji, sve do konačnog priznavanja velike količine neplaćenog i neprepoznatog rada u polju koji je već duže vrijeme naš glavni fokus.’ Upravo nas on, tvrde u Platformi, vodi do finalnog zahtjeva: uvođenja temeljnog dohotka za sve radnice i radnike u kulturi koji rade u nesigurnim radnim uvjetima za vrijeme trajanja izvanrednog stanja, ali i kao mjera trajne zaštite kulturne proizvodnje.

‘Kako smo i ranije isticale, ne želimo stati na vatrogasnim mjerama, nego ovu kriznu situaciju prepoznajemo kao trenutak u kojem se otkriva pravo lice sistema u kojem radimo. Kulturna politika posljednjih desetljeća sustavno urušava javnu kulturu zajedno s njezinim aparatima – javnim financiranjem, infrastrukturom dostupna svima, obrazovanjem, medijima… a polju nameće tržišnu logiku i disciplinu.’

U kolektivu BLOK ističu da je aktualna kriza ogolila stanje stvari u polju, koje na prvi pogled može i zavarati. Bujanje projekata, fondova, zaklada, samoorganiziranih proizvođača i samostalnih kreativaca do jučer je, kažu one, izgledalo kao pastoralni prizor, ali ispod ove ‘dinamične’ površine krije se tamna materija sazdana od ljudi koji žive bez redovitih prihoda, bez stvarne ekonomske, socijalne i zdravstvene sigurnosti.

‘Sudeći po potezima koji dolaze iz Ministarstva kulture, vidimo da ono kulturnu proizvodnju ne promatra iz šire društvene optike. Prijedlog novog Zakona o samostalnim umjetnicima to dosta jasno pokazuje: u registar pod budnim okom ministarstva ući će najuspješniji, a ostali proizvođači naprosto neće biti njihova briga. Aktualna kulturna politika tako se prokazuje kao politika elitne umjetnosti’.

Naspram takvog shvaćanje kulture, i u ovim izvanrednim uvjetima svjedočimo koliko je kultura važna u organizaciji svakodnevnog života. Mrežama kolaju filmovi, knjige, snimke predstava, virtualne šetnje muzejskim zbirkama, sve odjednom besplatno za sve. U proizvodnju tih programa nisu uključeni samo najeksponiraniji umjetnici, nego i cijelo mnoštvo ‘nevidljivih’ kulturnih radnika i umjetnika – od dizajnera i prevoditelja do administratora i tehničara – koji često rade honorarno, privremeno, povremeno, besplatno ili iznimno potplaćeno.

Pitamo ih i koliko je kulturna scena ovih dana jedinstvena u zahtjevima za pravedne javne politike za pomoć ovom sektoru. ‘Apeli za državnom intervencijom u krizom uzdrmanom kulturnom polju dolaze sa svih strana, iz strukovnih udruženja, iz inicijativa nezavisnih proizvođača. Iako se zahtjevi i razlikuju, pa i razilaze, recimo, zahtjev za beskamatnim kreditima pomoći naspram zahtjeva za uvođenjem temeljnog dohotka, zanimljivo je da se svi okreću državi, čak i oni koji su do jučer rogoborili protiv njezinog uplitanja u slobodu stvaralaštva’, zaključuju BLOK-ovke, koja na kraju ističu da je u ovoj kriznoj situaciji važno povezati se sa svim ostalim (prekarnim) radnicima, ne samo ‘ne-kreativcima’ u kulturnom polju, već i šire. Neki od zahtjeva koje su one postavile u kontekstu rada u kulturi primjenjivi su i nužni i u ostalim javnim djelatnostima, s obzirom na očekivane razorne posljedice krize. Borba za bolje i sigurnije radne uvjete u kulturi nije izolirana, nego je dio šire borbe za socijalna prava svih.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.