Zanimljivo je da su u filmskom projektu od posebne državne važnosti, posvećenom zločinima nad Srbima u Jasenovcu, režisera i producenta Predraga Antonijevića najviše nadahnjivale ustaške uniforme, noževi i čekići i da su mu likovi ustaša i ustašica bili interesantniji za vizualizaciju od likova logoraša i logorašica. Jasenovački ustaše, a posebno mlade i privlačne ustašice, paradiraju u ganc novim crnim "seksi" uniformama, pri čemu upada u oči pristup liku zloglasnog Maksa Luburića, čovjeka grublje, "dinarske" fizionomije kojeg utjelovljuje Marko Janketić, poznati srpski glumac mlađe generacije, nježnije građe i finijih crta ljepuškastog lica koji djeluje kao tzv. vječni dječarac – valjda se htjela naglasiti opreka između dopadljivog fizisa i pervertirane psihe, a pritom se stanoviti fizički oslonac pronašao u niskom rastu stvarnog Luburića.
Posljedica svega toga jest glamurizacija ustaša naspram koje stoji prilično bezličan prikaz njihovih žrtava u spomen na koje se film navodno radio, a u vezi s tim interesantna je i druga Antonijevićeva inklinacija: redateljski ga daleko više nadahnjuje smrtonosno ustaško nasilje nego život logoraša. Uvjerljivo najbolja ili možda bolje rečeno najatraktivnija scena u filmu (koliko god to nekom perverzno zazvučalo) ona je orgije klanja logoraša Srba uz cigansku muziku kojom "dirigira" Luburić, klanja čiji je masovni izvršitelj Ante Vrban, još jedan od stvarnih ustaških psihopata. Vrban u odličnoj izvedbi kod nas malo znanog Igora Đorđevića daleko je najekspresivniji lik filma, onaj koji se najviše pamti, kako to već biva s tzv. karizmatičnim negativcima, no je li tako trebalo biti u uratku navodno snimljenom zbog žrtava? Ista scena sadrži i "kontroverznu" situaciju klanjem izazvane seksualne požude Nade i Dinka Šakića (da su to baš njih dvoje može se saznati jedino iz odjavne špice, jer kao likovi ni prije ni poslije u filmu de facto ne postoje), situaciju redateljski vrlo nemušto izvedenu, ali znakovitu jer pokazuje da Antonijević između erosa i tanatosa, čak i kad je o morbidnom erosu riječ, puno radije bira elaboraciju tanatosa, dok eros odrađuje bez ikakve inspiracije, na razini televizijskih serija preporučljivih za starije od 12 godina (koje su mu moguća budućnost, pošto je projekt "Dara" za Zlatni globus i Oscara, u koji je uložen velik novac, neslavno propao).
Sve što do kraja 130-minutnog filma slijedi nakon te rane, relativno dinamične, koliko-toliko kreativno potentne scene, kojoj prethodi još jedna korektno režirana ubilačka (fra Filipović-Majstorović u efektnoj izvedbi fizički radikalno transformiranog Vuka Kostića pucnjima iz pištolja, poslije slatkorječiva govora, vrši likvidaciju netom u logor pristiglih zatočenika), ravna je crta, monotona, bezlična, dosadna. Razlog je s jedne strane slab scenarij Nataše Drakulić, u kojem se ne uspijeva iole reljefnije profilirati središnji naslovni lik desetogodišnje djevojčice (debitantica Biljana Čekić vrlo zanimljiva lica koje ostaje posve neiskorišteno) niti dati snažnije značajke bilo kojem drugom liku te u kojem su svi odnosi nedostatno razvijeni ili tek slabo naznačeni, a s druge anemična režija jer, očito, u scenama lišenim krvi i Antonijevićev redateljski postupak sasvim je beskrvan.
Istini za volju, ideja alegorijskog prikazivanja smrti kroz zimski odlazak ubijenih u statični vagon nije loša, pa čak u samoj završnici, kad se preživjeli ostatak ubijene obitelji nađe pred tim vagonom, napokon dolazi do neke iskrenije emocije (dotad se ona pokušala proizvesti filmskom muzikom), no ta sitna postignuća daleko su premalo za film tako velikih ambicija. Jer nedostatak talenta, po tko zna koji put se potvrdilo, ne može se nadoknaditi novcem.
