Kronika raspadanja i nestajanja. Tako se ukratko mogu opisati dnevnički zapisi koje je Milovan Đilas vodio od 1989. do 1995. godine. Knjigu naslovljenu "Raspad i rat" lani je u Beogradu objavila Vukotić media, a samo nekoliko mjeseci kasnije u Zagrebu Sandorf. Đilasov dnevnik objavljen je bez skraćivanja, priredio ga je i obogatio uvodnim tekstom i kronologijom njegov sin Aleksa Đilas.

Đilas je bio jedan od najmoćnijih jugoslavenskih komunista i vjerojatno najpoznatiji komunistički disident i renegat u razdoblju duljem od tri desetljeća. U Jugoslaviji je imao partijsku iskaznicu broj četiri (prve tri su imali Tito, Edvard Kardelj i Aleksandar Ranković), bio je član Politbiroa, zadužen za agitprop, ministar, predsjednik Narodne skupštine, na zlu glasu kao odrješit čovjek prijeke ćudi čija sredstva rješavanja problema nisu bila nježna. Objavljivao je književne i teorijske radove. Godine 1953. u Novoj misli, časopisu koji je pokrenuo, objavio je članak "Anatomija jednog morala" u kojem je pisao o zatvorenosti i snobizmu povlaštenog partijskog vodstva. Temu je iste godine nastavio obrađivati u seriji članaka objavljenih u Borbi, zbog čega je početkom 1954. smijenjen sa svih položaja. Oduzet mu je i generalski čin, sva odlikovanja, a sljedećih više od 30 godina bio je neka vrsta babaroge u jugoslavenskom komunizmu, istodobno postavši globalno jedan od najpoznatijih komunističkih disidenata, čovjek koji se potpuno odrekao komunizma i kao ideje, ne i ljevice i lijevih pokreta. Zbog svog je djelovanja, pisanja i na zapadu objavljivanja knjiga, među kojima se posebno ističe "Nova klasa", više puta zatvaran i osuđivan na višegodišnje zatvorske kazne. Pravo javnosti u Jugoslaviji ponovno je stekao slabljenjem i kolapsom socijalističkog poretka, kada njegove knjige i spisi postaju iznimno traženi, a on itekako poželjan novinarski sugovornik.

Đilas je "Dnevnik" počeo pisati 1. siječnja 1989. godine i marljivo, ne i svakodnevno, bilježio je sve do 10. travnja 1995. Aleksa Đilas je rukopis po godinama podijelio u sedam poglavlja. Sadržajno se dnevnik može podijeliti u dvije cjeline. Prva traje do proljeća 1993. godine i nju se, uvjetno, može nazvati društvenom, a druga započinje u proljeće 1993. i traje do kraja i ona je dominantno privatna. Prvi je dio promatračeva kronika društvenih, političkih i ratnih zbivanja. To je pogled tada već davnašnjeg političkog moćnika, čovjeka koji razumije način na koji funkcionira politika, osjeća dubinu i razornu snagu razbuktalih nacionalizama, posebno srpskog, čovjeka koji nema osobnih političkih ambicija, ali živo prati zbivanja, razgovara sa sudionicima, a za medije (i jugoslavenske i inozemne) jedan je od najpoželjnijih sugovornika.

Dva najčešća imena, izvan obiteljskog kruga, koja Đilas u dnevniku bilježi su Dobrica Ćosić i Matija Bećković. S njima se, barem do trenutka kada se Ćosić otisnuo u politiku i postao predsjednik SR Jugoslavije, čuo ili vidio gotovo svakodnevno. Kod obojice mu je odbojan njihov nacionalizam, češće se slaže s Ćosićem, svjetonazorske razlike između njega i Bećkovića su nepremostive, ali ljudske nisu, Bećković mu je bio najbolji prijatelj i njegove političke stavove nastoji shvatiti, pa i ne bi li opravdao Bećkovićeve zablude. U prvo vrijeme obuhvaćeno dnevnikom Đilasov stan u Palmotićevoj ulici u Beogradu nalikuje na željezničku stanicu. Neprekidno netko dolazi, a o onima koji dolaze razgovarati zbog političkih zbivanja marljivo piše. Dolaze intelektualci, umjetnici, bivši i budući političari i mnoštvo novinara. Đilas, iako u godinama i srčani bolesnik, vodi veoma aktivan život. Stalno posjećuje novinske redakcije, obilazi društvene, kulturne i političke događaje, putuje u inozemstvo. Kroz Đilasov dnevnik defilira plejada intelektualaca i političara: Žika Pavlović, Dragoljub Mićunović, Slobodan Inić, Filip David, Mirko Kovač, Latinka Perović, Srđa Popović, Koča Popović, Nikola Barović, Desa Trevisan, Milorad Pupovac, Slavko Goldstein, Borislav Mihajlović-Mihiz i mnogi drugi. Centralna tema njegovih razgovora su Slobodan Milošević, raspad države, način raspada, budućnost i sudbina Srba. Često piše i to izrazito negativno i o Vuku Draškoviću (kod kojega vidi promjene i poboljšanja) i Vojislavu Šešelju. Đilas kontaktira i s brojnim diplomatima u Jugoslaviji, predstavnicima najvažnijih država, u svom je domu ugostio i supredsjedatelje Konferencije o bivšoj Jugoslaviji lorda Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga.

Posebno su zanimljive Đilasove (pr)ocjene političkih zbivanja. Valja imati na umu da ih on piše u realnom vremenu, a mi čitamo s odmakom većim od tri desetljeća znajući što se u međuvremenu dogodilo. U nekim je svojim procjenama Đilas bio od samoga početka u pravu, veoma precizan, u nekim nije, vjerojatno i nadajući se da će se izbjeći najgori, ratni rasplet, a poneke njegove procjene su djelovale neozbiljno i u vrijeme kada su napisane.

O Miloševiću i njegovoj politici Đilas nema dilema, ali ga povremeno vidi kao najmanje zlo, barem što se tiče relevantnih političkih faktora u Srbiji. Manje od Draškovića, Šešelja ili neartikulirane opozicije. Za njega Milošević nije nacionalist nego oportunist kojem je jedini cilj biti na vlasti, za što mu je nacionalizam dobrodošlo i praktično oruđe. Od početka je uvjeren da će Miloševićeva nacionalistička politika završiti lošim i zlim, samo Đilasove procjene variraju. Do zadnjeg je časa bio uvjeren da građanskog rata u Jugoslaviji neće biti, baš kao što je do zadnjeg časa bio uvjeren da se država neće raspasti. Vjerojatno je i umro uvjeren da će i Hrvatska morati nešto dati (u tom je kontekstu spominjao Baranju i autonomiju za Srbe u kninskoj krajini unutar Hrvatske) u zamjenu za mir. Miloševićevu političku poziciju i snagu često je pogrešno procjenjivao. Od ljeta, najkasnije jeseni 1990. procjenjivao je da ona u Srbiji slabi, što se, prema njegovim procjenama, trebalo odraziti i na izborima koncem 1990. godine. Vrhunac tog slabljenja zbio se na devetomartovskim demonstracijama 1991. godine, a o Miloševićevom slabljenju, njegovom samoispisivanju političkih smrtnih presuda, tome da će se državni nacionalizam preorijentirati s Miloševića na "kraljevskog vođu", pa do toga da je najveći protivnik Miloševića njegova vlastita administrativno-birokratska baza, pisao je i kasnije. Za Miloševića je, pak, povremeno pisao i da je najjači, da ga nitko ne može ugroziti pa i da je dobro da ga nitko ne ugrožava jer oni koji bi došli umjesto njega još su i gori.

Za Đilasa se može konstatirati da je patio od dugotrajne jugoslavenske iluzije. Ne samo da je do zadnjeg časa vjerovao u njen opstanak (uz nužnu, ali nedefiniranu transformaciju) nego je i nakon njenog raspada, pa i nakon međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije početkom 1992. godine, vjerovao u mogućnost njene obnove u nekom obliku. Nada u obnovu Jugoslavije nije ga lako napuštala. Nakon sklapanja sporazuma Srbije i Crne Gore o stvaranju nove zajedničke države u veljači 1992. piše: "Lepo je i ime Jugoslavija za novu državu, premda ne odgovara, jer Jugoslavije nema bez Hrvata i Bošnjaka. Ali nek ostane kao uspomena i kao nada." Iz tog je zapisa jasno i da je Jugoslavija za Đilasa mogla opstati bez Slovenije, ne i bez Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Sljedeće u čemu je bio loš prognozer je bio trenutak nastupanja mira, odnosno trenutak u kojem su se događaji prelomili prema miru. Ne mora to biti posljedica pogrešne procjene, može ta pogrešna procjena biti posljedica svijesti toga što sve rat znači i kakva on razaranja nosi i želje da što prije završi. Đilas je uvjeren i u vojni poraz Srba, samo što ga dosljedno prerano najavljuje. Od početka je prognozirao da će Srbi biti najveći ratni gubitnici (što je bila posljedica i toga što je Milošević išao iz poraza u poraz, što je Đilas precizno dijagnosticirao), a razmjere tog poraza posebno je precizno naslućivao za Srbe izvan Srbije. Doduše, u sudbini bosanskohercegovačkih Srba se prevario, ali u slučaju Srba u Hrvatskoj nije jer "kad se stvore nezavisne države, to đavo ne promeni, a kakav će im biti život posle tolikih krvavljenja, rušenja – moraće mnogi da beže u Srbiju". Ili, na drugom mjestu, "ako hrvatski nacionalizam i muslimanski nacionalizam nastave, što nije isključeno, jer tamo nije u skorom izgledu evropski liberalizam, Srbi će morati da beže ili da se asimiluju". Propast Srba, posebno u Hrvatskoj, stalno je prognozirao, baš kao što je prognozirao i da će im najgore biti kada budu ostavljeni od matice, odnosno od Srbije, u što je bio uvjeren da će se, prije ili kasnije, dogoditi.

Đilas je u prvom dijelu dnevnika, do izbijanja rata, nemalo prostora posvetio svojoj ulozi u jugoslavenskoj komisiji koja je nakon Drugog svjetskog rata iscrtavala republičke granice. U finalu jugoslavenske krize mnogi su ga u Srbiji optuživali da je Hrvatskoj poklonio Baranju i zapadni Srijem. On u dnevniku piše da drugačije, s obzirom na nacionalni sastav stanovništva, nije moglo biti. Đilas je protiv rata, ali nije protiv promjene granica, iako ne objašnjava kako bi promjena granica išla bez rata. U zapisu od 14. prosinca 1992. piše da je Živojin Pavlović pristaša "kao svak razuman, nenasilnog ujedinjenja i opredeljenja Srba tamo gde su većina". Autor bilježi i mnoge zanimljive detalje o važnim osobama s kojima nije u kontaktu. Bilježi da mu je u prosincu 1992. Bećković rekao kako mu je patrijarh Pavle kazao "bolje bombardovanje nego da se Srbi međusobno zakrve". U to je vrijeme spominjana mogućnost inozemnog, zapadnog bombardiranja Srbije.

Drugi dio, privatni, obilježen je bolešću i umiranjem Đilasove supruge Štefice koja je bolovala od karcinoma kralježnice. Đilas se zatvara prema društvu, sve je manje prisutan u javnosti, održava kontakte s manjim brojem ljudi, bliskih prijatelja. Istovremeno mu je i drago kada ga ljudi zovu i raspituju se za njeno zdravlje, pitaju mogu li kako pomoći, a Ćosiću, tada već bivšem predsjedniku države s kojim je zahladio odnose, zamjera što se rijetko javlja, iako zna da mu je supruga bolesna. Đilas i dnevniku povjerava da više neće pisati ni o čemu nego o svojoj voljenoj supruzi.

Desetke stranica posvećenih Štefici (ili Štefki, kako ju je zvao) bolno je čitati. Đilas pedantno bilježi koliku je temperaturu imala u koliko sati, kako joj temperatura pada i raste, u koliko sati je popila koji lijek, bilježi njene jauke i zapomaganja, bilježi da je (opet) loše spavala, kod kojih je liječnika i na kojim pretragama bila, koji su liječnici i medicinske sestre bile kod njih doma, koliko je malo i slabo jela ("danas opet samo pola šolje supe za ručak"). Đilas kroničarski bilježi kroniku fizičkog i zdravstvenog propadanja supruge. Isprva je još imala snage, toliko da je i dalje obavljala kućanske poslove, kasnije joj je bilo teško ustati, ali je sama obavljala sve što je bilo potrebno, do toga da je tek uz nečiju pomoć mogla ustati iz kreveta i otići na zahod i toga da više ni to nije mogla. Gotovo svakodnevno bilježi Štefkine bolne, molećive jauke – "Đido, Đidice! Pomozi mi!... Ne mogu ni da umrem." Stranice su to koje piše čovjek kojega razdiru patnja i agonija voljene osobe, čovjeka koji se u tome gubi i ulaže golem napor da ostane sabran, ne zbog sebe nego zbog supruge. Đilas razmišlja i o samoubojstvu, jer ne može zamisliti život bez Štefice. O tome razgovara s njom, a tu ideju otklanjaju zbog sina Alekse. Njemu je ionako bilo teško živjeti s prezimenom Đilas, a život bi mu okolina dodatno otežala postane li mu otac i samoubojica.

Štefica Đilas preminula je u kolovozu 1993. i posljednjih godinu i pol dnevničkih zapisa Đilas prelazi u epistolarnu formu. Gotovo svaki zapis posvećen je Štefici, gotovo svaki je pismo neprežaljenoj supruzi. S njom dijeli svoja razmišljanja, prisjećanja, opisuje njene više od četiri desetljeća stare fotografije i okolnosti u kojima su nastale, razgovara s njom o danu kada je rodila njihovog sina. Đilas se gotovo potpuno (ne i do kraja) zatvara, kako zbog smrti supruge tako i zbog svog sve težeg zdravstvenog stanja. Svaki je zapis pun ljubavi prema Štefici, želja za njihovim ponovnim susretom (koji iščekuje, a kao ateist zna da ga neće biti) i slutnja skore vlastite smrti nose posljednju petinu dnevnika. "Do godine ćemo slaviti, a ti ćeš i tada, kao danas, biti sa mnom, slavo moja, ljubavi moja, nemoj me nikad ostaviti – neću dugo patiti za tobom, ti ćeš me blažiti i paziti", piše 31. listopada 1993.

Nepunih mjesec dana prije smrti Đilas je dobio unuka, posljednje lijepo što mu se dogodilo u životu. "Nikola je lep, Štefka – liči na Aleksu", piše 1. travnja. Posljednje što je zapisao u dnevniku, vjerojatno i posljednje što je napisao čovjek nekada na glasu kao odrješit grubijan, jest "volim te svom pameću i srcem, svim što još živi u meni..." Milovan Đilas tu je rečenicu napisao 10. travnja 1995. godine. Umro je deset dana kasnije od srčanog udara.