Nedavno otkriće Slobodne Dalmacije da je nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić prije 15 godina bio upoznat s aktualnim optužbama o pedofilskim sklonostima splitskog franjevca norma je u ponašanju Katoličke crkve u Hrvatskoj. Takav zaključak nameće se nakon istraživanja pozadine nekih od najpoznatijih pedofilskih skandala u recentnijoj povijesti Crkve u Hrvatskoj. Uz pomoć malih sredina i zavjeta šutnje među klerom, od običnih svećenika pa do vrha nadbiskupija, Crkva je godinama zataškavala spoznaje koje su mogle dovesti do zatvorskih kazni za zlostavljače djece. Umjesto toga nastupale su zastare, pa su seksualni predatori u svećeničkim haljama interno osuđeni tek na ponešto veće količine molitvi i umirovljenički status. Čak i ako su sudski procesuirani, to se u pravilu dešavalo zahvaljujući medijima i hrabrosti žrtava da istupe ili slučajeve prijave ‘svjetovnim’ institucijama. Neki od osuđenih svećenika nastavili su pak držati mise uz blagoslov nadležnih biskupa.

Crkva je godinama zataškavala spoznaje o zlostavljačima koje su mogle dovesti do zatvorskih kazni. Umjesto toga, nastupale su zastare. Čak i ako su sudski procesuirani, to se u pravilu dešavalo zahvaljujući medijima i hrabrosti žrtava

Ovi se zaključci možda najbolje očituju kroz jedan od najpoznatijih slučajeva koji je otkriven 2012. godine. Tada je nekoliko žrtava javno optužilo svećenika don Nedjeljka Ivanova da ih je kao župnik u Bibinjama kraj Zadra tijekom osamdesetih i devedesetih godina sustavno zlostavljao. Iako je kroz vatikanski postupak osuđen, svjetovna presuda je izostala. U trenutku prijave prošlo je 15 godina od počinjenja kaznenog djela, pa je nastavio živjeti u zadarskom domu pod nadzorom Katoličke crkve. Novosti su razgovarale s više muškaraca koje je zlostavljao kao maloljetnike. Nekoliko iskaza do kojih smo došli pokazuje i da je u pravilu vrebao ministrante, dječake između 10 i 14 godina.

- Moja konzervativna procjena, a nisam u tome jedini, govori da je kroz 20 godina bludničio nad najmanje stotinu dječaka - kaže nam jedan od njih, koji je u više navrata krajem osamdesetih godina odlazio na ‘duhovne’ seanse kod Ivanova.

Ti susreti uključivali su razgovor o seksualnosti, pokazivanje spolovila, pipanje, masturbaciju… Nakon nekoliko susreta uspio se oduprijeti njegovom utjecaju, dok su najgore prolazili budući svećenici iz Bibinja, zadarski sjemeništarci čiji je ‘razvoj’ kontrolirao gotovo do punoljetnosti. Svo to vrijeme među vjernicima je glasio za uglednog i marljivog svećenika, graditelja crkvi, ali i čovjeka kojeg su cijenili u Zadarskoj nadbiskupiji zbog velikog priljeva bogoslova iz njegove župe. Više naših sugovornika, međutim, kaže da su njegove sklonosti gotovo od početka bile javna tajna u Bibinjama.

- To su bila djeca roditelja usko vezanih uz Crkvu jer je znao da je na taj način zaštićen od sumnji. Bio je bolesni seksualni predator u izrazito bogobojaznoj sredini koja je znala sve, ali nije htjela čuti ništa - kazao nam je jedan Bibinjac, koji uz još jednu žrtvu s kojom smo razgovarali tvrdi da je, pored stanovnika Bibinja, najkasnije sredinom devedesetih vrh Zadarske nadbiskupije na čelu s nadbiskupom Ivanom Prenđom također znao za naličje uglednog svećenika.

Jednom od naših sugovornika to su potvrdila dva svećenika, dok je drugi to saznao preko članova obitelji, kojima se povjerio pripadnik klera blizak nadbiskupiji.

- Nakon izbijanja skandala, jedan od njih, također Bibinjac porijeklom, jasno mi je rekao da je sredinom devedesetih osobno upozorio tadašnjeg nadbiskupa Ivana Prenđu o ponašanju Ivanova. Zbog tih spoznaja odbio je biti Ivanovljev pomoćni župnik - prepričao nam je sugovornik.

Novosti su kontaktirale neke od tih svećenika. Iako im imena u istom kontekstu stoje u svjedočenjima od prije šest godina, a od više smo izvora dobili potvrdu saznanja da je od njih došlo prvo upozorenje nadbiskupiji o Ivanovu, oni danas negiraju da su ikada ikome povjerili takve informacije.

Osuđeni pedofil Ž. T. bio je bliski suradnik nadbiskupa Marina Srakića i Đure Hranića koji mu je bio i mentor. Nakon optužbi za pedofiliju Srakić ga je selio iz župe u župu

- Naravno da će bezočno lagati, šutnja im je u međuvremenu plaćena kroz pozicije i utjecaj - zaključila je Ivanovljeva žrtva.

Devedesetih je tako izostala interna istraga zbog pedofilije, a kamoli prijava policiji, koju su pojedinci upoznati s ovim slučajem po zakonu morali podnijeti. Ivanov je maknut sa župnih dužnosti 1996. godine i poslan na ‘liječenje’, najvjerojatnije zbog fizičkih zdravstvenih problema koji su ga godinama mučili. Bila je to jedna od prvih odluka Ivana Prenđe poslije nasljeđivanja pozicije od dotadašnjeg nadbiskupa Marijana Oblaka. Iskazi pojedinih žrtava pokazuju da ih je Ivanov zlostavljao sve do kraja dvadesetogodišnjeg mandata u Bibinjama, odnosno do 1995. godine.

- Mogao je odgovarati za sve, ali ga je Crkva štitila. Umjesto prijave, vrh nadbiskupije odlučio je sve zataškati - kaže nam sugovornik.

Pet godina poslije prestanka rada u župi, Prenđa ga je umirovio. Umjesto Crkve, na kraju su ga razotkrile žrtve. Prvi istup bivšeg ministranta desio se u tjedniku Globus 2003. godine. Povodom teksta o jednom pokretu u Švicarskoj, novinar je usputno citirao i Josipa Lisicu koji je otkrio što mu je svećenik radio u ‘katoličkoj sredini’. Iako nije spomenuo župu ni ime zlostavljača, poznavatelji prilika i zadarski kler znali su o čemu se radi. To nam je potvrdio i fra Grgo Sikirić, franjevac rodom iz Bibinja. Nazvali smo ga za komentar nakon što nam je jedna od žrtava rekla da mu je i on priznao da su svećenici u Zadru znali o Ivanovu davno prije njihovog medijskog istupa. Iako se o tome povjerio dotad prisnoj osobi, Sikirić je negirao da je ikada razgovarao s ijednom žrtvom ili da je išta o tome znao, potvrdivši, međutim, da se ‘o tome pričalo’ nakon spomenutog teksta.

- Puno je prošlo, ja doista ništa ne znam niti imam veze s tim - nije htio nastaviti Sikirić.

Drugi svećenik iz Bibinja, don Mario Sikirić, također je negirao da je išta znao o razmjerima ponašanja don Ivanova, priznavši, međutim, da ga je kao ministranta znao ispitivati o seksualnosti.

- Kao dijete misliš da je to normalno, da ide uz svećenički autoritet. Naravno da danas to ne opravdavam. Dapače, grozno je to i nedopustivo ponašanje za svaku osudu, ali tada mi kao djetetu nije bilo jasno o čemu se zapravo radi - kazao je Sikirić.

Slučaj je na koncu izašao u javnost 2012. godine, zahvaljujući HTV-ovoj emisiji ‘8. kat’ i Zadarskom listu. Nakon istupa prve žrtve, ohrabrili su se i njegovi vršnjaci. Neki od njih izravno su se obratili zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću, koji je dvije godine prije toga zamijenio Ivana Prenđu. Puljić, koji je danas na čelu Hrvatske biskupske konferencije, ništa nije prijavio policiji.

- Da nije upozoren kako će neke žrtve sa svime ići u javnost, pitanje je bi li išta poduzeo čak i unutar Crkve - kaže nam bivši sjemeništarac iz Bibinja koji mu se također povjerio.

- Nikada nismo dobili njegovu niti Ivanovljevu ispriku. Gledajući iz današnje pozicije, ponio se izrazito bešćutno prema nama - dodaje.

Što se tiče reakcije okoline, kaže da su pojedinci koji su istupili imenom nanovo viktimizirani, jer je veći dio lokalne zajednice i dalje stajao uz napasnika.

- To je i razlog zbog kojeg se više nitko ne želi eksponirati. Uostalom, zlostavljač je zbog zastare prošao nekažnjeno, baš kao i oni koji su ga štitili - zaključuje.

Za razliku od Ivanova, svećenik Drago Ljubičić barem je procesuiran zbog dijela zlostavljanja. Sud u Rijeci osudio ga je 2009. zbog bludničenja nad petoricom dječaka u Banjolu na otoku Rabu. Zahvaljujući zastari, izbjegao je sankcije zbog pedofilije u drugim župama. Kako doznajemo, u istrazi su svjedočili i bivši ministranti iz Maloga Lošinja, tvrdeći da ih je neprimjereno pipao još sedamdesetih godina. Po našim saznanjima, sve do istrage nisu o tome nikome pričali. Pojedini mještani Novalje, gdje je Ljubičić bio župnik od 1990. do 2001., tvrde pak da je zajednica u njihovom mjestu znala još za vrijeme zlostavljanja.

- Svaka je baba bila svjesna što radi, a kamoli Crkva - kazao nam je jedan Novaljac, koji je devedesetih otkrio da mu Ljubičić zlostavlja sina.

Ubrzo je saznao da nije jedini.

- Nad velikim brojem bivših ministranata koji su rođeni sredinom osamdesetih godina Ljubičić je bludničio. Riječ je o najmanje pedeset žrtava - otkrio nam je.

U drugoj polovici devedesetih dvije osobe iz Novalje fizički su prijetile Ljubičiću. Htjele su istupiti u javnost, ali su ih odgovorili sumještani povezani s Crkvom.

- O svemu su bile obaviještene sve političke stranke u mjestu. Sve je rečeno i Novaljcima bliskima Crkvi i Biskupiji Krk. Njihov odgovor bio je da ne idemo u medije jer da će ga uskoro preseliti - dodaje otac žrtve.

Premještaj je uslijedio dvije do tri godine nakon ovih događaja, 2001. Kada je 2007. pokrenut postupak protiv Ljubičića, krčki biskup Valter Župan odlučno je negirao da razlog premještaja ima ikakve veze s pedofilijom. Po izbijanju skandala, u Novalji su pokrenute molitvene zajednice za don Ljubičića, dok su se neki od sudskih svjedoka zbog pritiska okoline privremeno odselili kod rodbine. Iskazi su, pokazat će se, bili uzaludni, jer je za Novalju nastupila zastara.

- Gledajući iz današnje pozicije, shvaćam zašto je prošao nekažnjeno. Crkva je sve znala, ali oni štite nemoral u vlastitim redovima. Trebalo je odmah otići na policiju, bez obzira na okolinu - kazao nam je sugovornik, dodajući da mu je sin sve do kasnih dvadesetih godina života imao velike trauma zbog Ljubičića.

- I nije jedini. Cijele generacije taj je svećenik psihički oštetio - napominje.

Prošle godine na sudu u Osijeku nepravomoćno je osuđen bivši svećenik Ž. T. zbog ‘spolnog odnosa bez pristanka’ bivšeg ministranta. Prema presudi, tadašnji svećenik 2002. godine prisilio je maloljetnika i dugogodišnjeg poznanika na seks. Slučaj je pokrenut tek 2013., nakon prijave članova njegove obitelji. Svjedočeći preko audioveze, bivši ministrant ispričao je da je odlučio sve prijaviti nakon 11 godina jer je tek tada shvatio što mu se desilo. Pojedini svjedoci, inače članovi obitelji dječaka, ustvrdili su da je tadašnji đakovački i srijemski nadbiskup Marin Srakić obaviješten o događaju, i to neposredno nakon inkriminiranih događaja. Osuđeni svećenik Ž. T. je, naime, bio jedan od njegovih najbližih suradnika, pozicioniran pri vrhu nadbiskupije. Za vrijeme suđenja drugi svećenik iz istog kraja ispričao je istražiteljima da su ‘svi sve znali’, ali da im je Srakić naredio da šute. Naknadno će povući taj dio iskaza, dok je Srakić posvjedočio da mu nitko ništa nije rekao o seksualnom zlostavljanju. No osuđeni svećenik koji do danas negira da je prisilio mladića na seks ispričao je da ga je nadbiskup tada pozvao i pitao što ima s tim dječakom.

Interna crkvena istraga nije pokrenuta, niti je slučaj prijavljen policiji. Umjesto toga, nekoliko mjeseci poslije Srakić potpisuje odluku kojom se jedan od njegovih najbližih suradnika seli iz neposrednog okruženja u jedno slavonsko mjesto. Iako će predstavnici nadbiskupije tvrditi da premještaj nije imao veze s optužbama, bit će to početak desetogodišnjih selidbi, koje će najprije potpisivati Srakić, a potom biskup Srijemske biskupije Đuro Gašparović po susjednoj Srbiji. Ukupno, ovaj je svećenik nakon radnog mjesta uz Srakića premještan u pet različitih župa. To će mu omogućiti da bude u neposrednoj blizini djece, ministranata, sjemeništaraca i mladih, koje je pripremao za primanje sakramenata, ali i da godinama obnaša dužnost člana uredničkog vijeća službenog Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije. Srakić je kroz to razdoblje u više navrata držao misu s njim. Činio je to i kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, gotovo sve do kraja svećeničke karijere svog štićenika i njegova odlaska u jednu zapadnoevropsku zemlju.

Srakića je na čelu nadbiskupije 2013. naslijedio Đuro Hranić, dotadašnji pomoćni biskup koji je 1999. osuđenom svećeniku bio mentor u izradi diplomskog rada. Na poziciju pomoćnog biskupa doći će 2001., gotovo u isto vrijeme kada je taj svećenik postao blizak Srakićev suradnik. Radit će takoreći u istom radnom okruženju, oba na visokim pozicijama. Svećenik je na koncu nepravomoćno osuđen na 730 sati društveno korisnog rada, pod obrazloženjem da je procesuiran prema starom Kaznenom zakonu. Sudac je zaključio da se nije dogodilo silovanje – koje pretpostavlja prijetnju silom – nego spolni odnos bez pristanka, u kojem osoba od 16 godina ‘nije bila u mogućnosti dati valjani pristanak za spolni odnos zbog svoje ovisnosti o svećeniku’. Njegova žrtva do danas lijekovima sanira zadobivene traume.

Više sugovornika koji su bili na meti svećenika pedofila ispričali su nam da su se godinama borili s psihičkim problemima, osudom unutar obitelji i prezirom sredine, ističući da su neki njihovi vršnjaci u alkoholu i drogama tražili bijeg od užasa iz prošlosti.

- Kada su me u odrasloj dobi počele progoniti dotad zatomljene slike iz djetinjstva, odlučio sam progovoriti o tome. Napravio sam to i u želji da osvijestim javnost i doprinesem sprečavanju sličnih slučajeva u budućnosti. Nažalost, svježe otkriveni pedofilski skandali sa svećenicima pokazuju da se Crkva i dalje ponaša kao prije 20 ili 30 godina - kazao nam je jedan sugovornik.

Što se tiče imenovanih zlostavljača o kojima pišemo, u medijima i dalje povremeno izlazi pokoji kuriozitet o njima. Tako se krajem prošle godine don Ivanov požalio da je usamljen u domu pored Zadra, u koji ga je nadbiskupija premjestila po cijeni od oko tisuću eura mjesečno. Utjehu mu pruža činjenica da i dalje ima nagradu za životno djelo Općine Bibinje. Dodijeljena mu je 2011., godinu dana prije istupanja prvih žrtava koje su posvjedočile da ih je baš u tom mjestu ponajviše zlostavljao. Jedan lokalni medij to je objasnio činjenicom da je ‘za vrijeme svoje službe u Bibinjama, tijekom 20 godina, pokrenuo obnovu svih važnijih sakralnih objekata te gradnju mjesne crkve Velike Gospe, omogućio dolazak časnih sestara, a mnogi bi rekli i – preporodio duhovni život u Bibinjama’.

‘Tijekom 20 godina krstio sam preko tisuću Bibinjaca’, pohvalio se tada don Ivanov i kazao da ne zaboravlja važne datume svojih bivši župljana, kojima za rođendan šalje čestitke.

Prošlog tjedna pitali smo Općinu Bibinje zašto nisu oduzeli priznanje zlostavljaču brojnih sumještana, ali odgovor nije pristigao do zaključenja ovog teksta. Na čelu Općinskog vijeća koje je dodijelilo nagradu bio je Ivan Šimunić, danas i pročelnik Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu i šport u Zadarskoj županiji. Kao dijete, Šimunić je bio ministrant don Ivanova. Nije, međutim, odgovorio na naš zahtjev za razgovor.

Don Ljubičić, koji je osuđen zbog zlostavljanja na Rabu, odslužio je tri godine zatvora, trećinu dosuđene kazne. Iako umirovljen, od puštanja na slobodu do danas predvodi i misnu svetkovinu ‘Pro familia et iuventute’, u prijevodu ‘Za obitelj i mlade’. Čovjek koji je desetljećima zlostavljao te mlade i, k tome, do kraja negirao dokazane optužbe, sada moli u njihovo ime. Kako pokazuje Službeni vjesnik Biskupije Krk, rasporede tih misa svake godine osobno potpisuje i odobrava nadležni krčki biskup. To je redovno radio Valter Župan, koji ga je premjestio iz Novalje na Rab, a praksu je nastavio aktualni biskup Ivica Petanjak, kojeg je 2015. godine imenovao papa Franjo. Osim što održava mise, Ljubičić redovno pohodi i jesenske plenarne sastanke svećenika spomenute biskupije, na kojima predstavnici klera daju ‘nove poticaje i prijedloge za navještaj i svjedočenje vjere’. Prije četiri godine, primjerice, tadašnji biskup Župan poručio je prisutnima, pa tako i Ljubičiću, da je ‘potrebno upoznati teologiju Ivana Pavla II. o spolnosti i braku te je zatim rastumačiti obiteljima i zajednicama’.

Dok se njegove žrtve još uvijek boje istupati imenom zbog osude sredina poput Novalje, Ljubičić je i dalje za oltarom.

- To su redovne mise koje svaki svećenik ima dužnost obavljati na planirane datume, gdje god se našao - objasnio nam je generalni vikar nadležne krčke biskupije, monsinjor Franjo Velčić, kada smo ga zamolili komentar činjenice da Ljubičić i dalje drži mise i sudjeluje na sastancima biskupije.

- Crkva ima dužnost i pravo moliti za obitelj i mlade - dodao je.

- Ne mislite li da je cinično što čovjek s takvom prošlošću moli za obitelj, naročito mlade? - pitali smo Velčića.

- On živi u umirovljeničkom domu za svećenike pa tamo i održava mise, ne pred djecom ili obitelji.

- Dozvoljeno mu je da održava mise samo u domu? - pitamo dalje.

- Ima slobodnu volju da ih održava gdje hoće, mi to ne pratimo - otvoreno će Velčić.

- Mislite li da je primjereno da drži mise pred bilo kim, pa tako i u domu? - nastavljamo.

- Čovjek je odslužio kaznu i molim vas da poštujete njegova prava.

- Što je s pravima djece kojima je naudio, a za čije patnje nikada nije odgovarao niti se pokajao za one zbog kojih je procesuiran? - čudili smo se Velčićevom stavu.

- Vidim da se od početka razgovora razilazimo. Ne bih volio da me pogrešno shvatite. Vi pričate o crkvenim stvarima koje ne poznajete - svisoka nam je odgovorio.

- Pričam o zlostavljaču djece kojemu krčki biskup i dalje osobno amenuje održavanje mise. Mišljenja ste da je primjereno da zlostavljač djece obavlja misne svetkovine u sklopu Katoličke crkve? - upitali smo ga na kraju.

- U sklopu koje će održavati, ako ne Katoličke crkve? - uzvratio je Velčić, čiji odgovor najbolje oslikava kako se Crkva odnosi prema problemu pedofilije u svojim redovima.

Žrtve tuže SPC u Londonu

Zbog neefikasnosti pravosuđa u Srbiji i Bosni i Hercegovini slučajevi pedofilije u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) najčešće su završavali zastarom, zbog čega je deo oštećenih, na čelu sa bivšim đakonom Bojanom Jovanovićem, autorom knjige ‘Mafija u crkvi’, odlučio napraviti iskorak i ovoga puta tužiti sam SPC kao instituciju, i to pred sudom u Londonu. Kao pravni osnov za nadležnost i prihvatanje slučaja uzima se činjenica da SPC u Londonu ima svoju britansko-skandinavsku eparhiju.

Bojan Jovanović godinama je svedočio o slučajevima danas penzionisanog vladike Vasilija Kačavende, koji je vodio Zvorničko-tuzlansku eparhiju, a kaže da mu se zbog njegovih javnih nastupa obratila londonska kancelarija advokata Mladena Kesara.

- Predložili su nam da pokušamo istinu da odbranimo pred sudom u Londonu. Ta mogućnost postoji ako bi mi uspeli da dokažemo da pred našim sudovima i drugim institucijama koje su nadležne za ova pitanja nismo mogli da ostvarimo svoje pravo. U ovom slučaju to je bio jednostavan posao zbog velike korupcije i povezanosti vrha države i SPC-a. Bili smo u prilici da angažujemo više pravnika i veštaka koji su radili na slučaju - kaže Jovanović.

Godinu dana su se prikupljala svedočanstva i dokazi o sprezi pravosudnih organa, izvršnih organa i crkve, kaže nam advokat Mladen Kesar. Ističe da su se u tužbi fokusirali na dva slučaja koja nije želeo da imenuje zbog mogućih pretnji žrtvama i porodicama, iako se, kad je reč o pedofiliji u SPC, zna za najmanje četiri slučaja koji su imali i sudski tok. Javnosti u BiH najbliži je slučaj Kačavende, dok je u Srbiji najsvježiji onaj protojereja Miroljuba Stojanovića, koji je nepravosnažno osuđen sredinom 2013. na godinu dana zatvora zbog krivičnog djela ‘nedozvoljene polne radnje’ nad maloljetnicom. Slučaj nije postao pravosnažan. Tu je i slučaj monaha Ilariona, odnosno Jovana Mišića, koji je takođe osuđen na godinu dana zbog bludnih radnji nad maloljetnicima, ali nakon šest godina slučaj je zastario i nije dočekana pravosnažna presuda. A tu je i slučaj oslobođenog vladike vranjskog Pahomija, odnosno Tomislava Gačića, koji je bio optužen za seksualno zlostavljanje četvorice maloljetnih dječaka. O poslednjem slučaju pisale su i novine ‘Vranjske’ Vukašina Obradovića, koji objašnjava da se od samog početka osećao jak uticaj države, čiji je vrhunac bio potez tadašnjeg premijera Srbije Vojislava Koštunice.

- Koštunica se pojavljuje u Vranju i sastaje sa vladikom Pahomijem u vreme kad se vodi proces protiv njega zbog pedofilije. To je bio jasan signal svima, a pre svega prema ljudima u pravosuđu, kakav je odnos države prema ovom slučaju - kaže Obradović.

On ne veruje da unutar SPC-a postoji raspoloženje da se o svemu tome otvoreno razgovara i da se, bez obzira na formiranje raznih komisija koje su formalno ispitivale slučajeve, SPC suoči sa problemom pedofilije i njenim stvarnim razmerama.

- Na čelu SPC-a se nalazi čovek koji je kao tadašnji vladika niški bio jako dobro upoznat, a govorim o gospodinu Irineju, sa slučajem Pahomija jer su mu se obraćali sveštenici koji su svedočili u tom slučaju i tražili pomoć, ali nisu naišli na razumevanje crkve - kaže Obradović.

Kako su pokušaji pravne zaštite u Bosni i Hercegovini i Srbiji propali, žrtve su odlučile da pokrenu parnicu u Velikoj Britaniji, kaže nam advokat Mladen Kesar, koji je pre svega morao u sedište SPC-a poslati najavu podizanja tužbe. Učinio je to krajem februara, a SPC ima vremena do početka juna da odgovori na najavu, odnosno da ponudi alternativno rešenje u vidu nadoknade, izvinjenja ili kažnjavanja odgovornih. Kesaru su se sa svojim stavom javili iz SPC-a.

- Oni smatraju da je SPC u Velikoj Britaniji nekakva dobrotvorna institucija koja je samostalna tako da nema direktnu vezu sa SPC-om u Beogradu, što mislimo da je potpuno pogrešno. Njihov ustav kaže da su oni jedna, nedjeljiva crkva. Postoji direktna veza, uprava, postoji razmjena sveštenika itd. Postoji čitav niz dokaza da je procedura u matičnim zemljama, Srbiji i Bosni i Hercegovini, bila ispod svakog nivoa i to bi trebalo da bude dovoljno za britanske sudove da prihvate jurisdikciju - kaže Kesar.

Advokat dodaje da je broj oštećenih sigurno puno veći od sada poznatog i da veruje da će se još više ljudi javiti.

- Povod ove tužbe je da se sazna prava istina i da se dođe do pravde. To je početak i kraj svih tužbi. Niko nije imao kao zadnju nameru nikakvu materijalnu dobit. Imao sam mnogo ponuda i da prodam knjigu. Niko od nas nije imao materijalnu pobudu, već pobudu čisto iz pravde i istine - kaže Bojan Jovanović, koji poručuje da bi, ako bi SPC shvatio tužbu na pravi način, minimum bio da uradi ono što je uradila Rimokatolička crkva, odnosno da se izvini svim žrtvama svojih svećenika, a po njemu bi se i patrijarh trebao povući jer je, dodaje on, bio upoznat.

- SPC ni na koji način nije stao iza žrtava koje su stradale od pojedinaca, nego se obrušio na žrtve pedofilije pokušavajući da nas proglase klevetnicima, bolesnim ljudima i da od nas naprave ne samo neprijatelje crkvenog sistema, nego i neprijatelje državnog sistema. Država koja je imala mogućnosti da odgovorne ljude privede zakonu je na to blagonaklono gledala i prepustila nas je korumpiranoj birokratiji da sve to razvlači, pokušavajući tako da sve to skloni u zaborav. Za to vreme svi smo bili pod raznim pritiscima, pokušavali su da nas potkupe i da nas uplaše pretnjama - kaže Bojan Jovanović.

Osnivač ‘Vranjskih’ novina Vukašin Obradović razume zašto ovo može biti važan proces. Očekuje da će proces, ako se zaista pokrene, pomoći ‘saznanju istine o svim tim slučajevima, da će pomoći stvaranju jedne slike u javnosti, ali i da će ohrabriti neke snage i u političkom i crkvenom životu da ne mogu večno da zatvaraju oči pred ovakvim slučajevima’.

Upravo zbog takvih slučajeva došlo je do ideje o pokretanju ovog jedinstvenog spora. Ne treba sumnjati da će se, ukoliko SPC ne pronađe adekvatan način da se izbori sa tim problemom, javiti još žrtava i van spomenutih slučajeva, jer mnogi slučajevi nisu ni stizali do suda i nisu poznati u javnosti. Pandorina kutija se jednom mora otvoriti. (Dejan Kožul)