Ante Zemljar (18. 2. 1922. - 1. 8. 2004.) bio je partizan od 1941. do 1945. godine, politički zatvorenik na Golom otoku od 1949. do 1953., a pjesnik nesputana duha i antifašist cijeli svoj život.
Iza Zemljara ostale su zbirke pjesama, romani i filmski scenariji, a sam njegov život, bajronovski pustolovan, uzbudljiva je priča kroz 65 godina hrvatske povijesti. To je priča o talentiranom dječaku iz siromašne porodice s otoka Paga koji odlazi na školovanje u Šibenik, pa odatle u klasičnu gimnaziju u Zagreb. Kao sedamnaestogodišnji đak dolazi u sukob s hrvatskim nacionalistima jer Budakova "Ognjišta" uspoređuje s "Gričkom vješticom". Jedva stasali mladić iz zadnjeg razreda gimnazije, pred maturu, odlazi u partizane. Progoni ga talijanska fašistička policija jer je po ulicama okupiranog Šibenika vodio maturante i pjevao hrvatske pjesme. Ganja ga potom ustaška policija jer je na Pagu stavio vijenac za žrtve ustaša u logoru Slana. Zemljar se borio po velebitskim vrletima i Gorskom kotaru, organizirao zbunjene i nepovjerljive seljake u partizanske jedinice po primorskim otocima. "Stajali su postrojeni na pješčanoj plaži na Susku, a svaki je donio sa sobom, za odlazak u partizane, i demižon vina". S lokalnim ribarima pretvarao je bracere i leute u naoružane partizanske brodove. Pri svemu tome pisao je i pjesme; zbirku "U brazdi Velog Jože" poslao je partizanskim novinama. Pjesme nisu objavljene ali je Zemljar dobio "književnu kritiku" agitpropa Centralnog komiteta KP Hrvatske koji je pjesme ocijenio kao "nadrealistički eksperiment koji ne može koristiti ni našoj borbi ni Zemljarovoj književnoj budućnosti".
Poslije rata polaže maturu, upisuje Filozofski fakultet, vodi studensku brigadu na izgradnji pruge Šamac - Sarajevo, a pjesnik u njemu buni se formom i sadržajem protiv nametnutog partijskog katekizma i podobnosti. Tih kasnih četrdesetih, prošlost, sadašnjost i budućnost bile su dogmom zadane i neupitne, bez previše mjesta za buntovne pjesničke duhove. Već 1948. Zemljar je osuđen, pa pušten, jer je protestirao protiv izbacivanja nepodobnih studenata iz studenskih domova. Na Goli otok poslan je 1949., poslije prijave svog dobrog prijatelja da je u privatnom razgovoru kritizirao odluke partijskog vodstva. Optužen i obilježen kao informbiroovac od dojučerašnjih drugova, iako s Informbiroom nikakve veze nije imao, Zemljar svoju ogorčenost pretače u stihove: "kod sebe ga potražite, ukorijenjena/ u riječi, u cjevanici; iz svake vam pore sija/ uzalud vam bič nad stada pokorena/ Staljin se Staljinom ne izbija." Kroz četiri godine Golog otoka Zemljar potajno piše pjesme - potresna svjedočanstva; dio njih bit će objavljen tek 1990. u Beogradu kao zbirka "Hajka za mnom po otoku 2", a prošireno i dopunjeno izdanje, pod naslovom "Pakao nade" objavljeno je u Hrvatskoj 1997. godine.
Nerijetko su talentirani pjesnici i pisci koji su u mladosti bili buntovnici, u poznijim godinama postajali uvaženi književnici bliski vlasti. To ima mnoge ugodne strane osim jedne - obično je pogubno za kreativnost. Zemljara su te ugodne strane mimoišle. Još dvadeset pet godina po izlasku s Golog otoka prati ga stigma "informbiroovca", teško nalazi posao, a prestižne književne nagrade i priznanja dobiva na natječajima samo ako bi njegova djela bila poslana anonimno.
Krajem osamdesetih, kad "politički staž" na Golom otoku prestaje biti znak nepodobnosti, izlazi njegova knjiga "Haron i sudbine", a početkom devedesetih opet je na listi nepodobnih; zato jer u knjizi govori o događajima vezanim za ustaški logor Slana. Istaknuti hadezeovski čelnici potiču harange protiv njega za kojima se povode i mediji, npr. Slobodna Dalmacija od 27.9.1992.; "Nanio je zlo Pažanima i cijelom hrvatskom narodu". Nepoznati su mu počinioci dva puta minirali te srušili kuću i atelje na Pagu.
Službena istina, iako često daleko od stvarnosti, postaje jednostavna i obvezatna. Ponavljat će je mnogi bez obzira na obrazovanje, od analfabeta do akademika, i to agresivnije što je veća uvreda zdravom razumu. U takvoj općoj atmosferi postaje nepodobno osuđivati poticanje straha i mržnje, glasno stati u obranu nemoćnih i od vlasti proskribiranih, upozoravati da se pod patriotizmom podvaljuje šovinizam i da se na to prirodno veže relativizacija ustaških zločina i zloćudnosti ideja koje su do tih zločina dovele. Ideja koje su se u svojim početnim oblicima mogle prepoznati u govorima mnogih, tada vodećih političara.
Ali za Zemljara to je bilo vraćanje u mladost s praga starosti. Upoznali smo se kad je Zemljar pristupio Odboru za vraćanje imena Trg Žrtava fašizma i postao njegov aktivni član. Kroz dvanaest godina, od 1990. do 2001., članovi Odbora organizirali su skupljanje potpisa građana Zagreba pod zahtjev da se to ime Trgu vrati, slali zahtjeve Skupštini grada, govorili na tribinama i pisali brojne članke obrazlažući zašto bi nevraćanje tog imena predstavljalo simbolično i stvarno brisanje sjećanja na žrtve fašizma, zašto je postojeće ime nedopustivo krivotvorenje povijesti i opasno brisanje dijela kolektivnog iskustva koje ostaje kao naslijeđe budućim generacijama. Jedna od javnih aktivnosti Odbora bila je organizacija proslave Dana pobjede - Dana Europe, svakog 9. svibnja na Trgu.
Državna vlast je taj događaj uglavnom ignorirala, ali bi se u "državotvornim" medijima redovito prenosile izjave pune uvreda ad hominem uz insinuacije o antihrvatstvu organizatora i sudionika skupa. Konačno, bilo je opće poznato da su ploče s natpisom "Trg žrtava fašizma" uklonjene, bez obzira na formalnu administrativnu proceduru, na izričit zahtjev Zemljarovog vršnjaka i druga iz partizana, Franje Tuđmana, da je Tuđman sve one koji su protiv te odluke iznosili argumente krstio "jalnuškim diletantima", da bi takve ocjene tokom godina eskalirale u "vragove zelene i žute" i "neprijatelje hrvatske države". Kad su bile izgovorene, te objede nisu bile bezazlene; razne ekstremističke protuhe dobro su ih razumjele kao dozvolu za nasilno iživljavanje na mirnim sudionicima skupova za povrat imena Trg žrtava fašizma, kao priliku da nekažnjeno prebijaju ljude i razbijaju glave u ime hrvatstva i patriotizma.
Za te proslave Dana pobjede i Dana Europe Zemljar bi svake godine napisao pjesmu i recitirao je sa stepenica Meštrovićevog paviljona na, tada, Trgu hrvatskih velikana, a danas ponovo Trgu žrtava fašizma. Pri tom je imao publiku s kakvom bi se rijetko koji pjesnik mogao pohvaliti. Kao u nekoj antičkoj drami, na otvorenom trgu pljeskali su mu ljudi kojima su javno izgovoreni njegovi stihovi značili bunt protiv nametnute zabrane na vlastito sjećanje, krik istine protiv damnatio memoriae. U isti čas događalo se izvikivanje prostota i prijetnji, uz uzdignute desnice onih koji su se, svjesno ili ne, poistovjećivali s počiniocima zločina o kojima su Zemljarovi stihovi govorili. Sve te pjesme, pod radnim naslovom "Za Trg žrtava fašizma", postoje kao neobjavljena ostavština Ante Zemljara.
O pjesnicima najbolje govore pjesme same. Ljepota umjetničkog djela, posebno pjesme, individualni je doživljaj ovisan o našem iskustvu i o interakciji koju s tim iskustvom djelo izazove. Kad sam čitao Zemljarove pjesme prva asocijacija je bila slika "Krik" Edvarda Muncha. Pri ponovnom čitanju, neke njegove pjesme djelovale su mi kao potvrda nade da će kreativni duh naći načina, preprekama unatoč, a koji puta baš zbog njih, da ugradi po koju žutu ciglu u put za sljedeće generacije.
