Na nedavnom međunarodnom festivalu ZagrebDox nagradu Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI osvojio je film "Žica" Tihe K. Gudac koji se, kako je naglasio žiri, bavi složenim i izazovnim pitanjima globalne izbjegličke krize kroz lokalnu perspektivu. Ova nagrada povod je za razgovor s autoricom koja je prije nekoliko godina osvojila javnost ostvarenjem "Goli" u kojem kroz prizmu jednog člana porodice govori o Golom otoku.
Kako ste doživjeli ovu nagradu?
Nagradom sam vrlo iznenađena jer nisam imala nikakvih očekivanja i želja, samo sam željela napraviti film za koji mislim da drži vodu. On prati priču o maloj zajednici na granici Hrvatske i Slovenije, te pojedince, obične ljude koji se bore s posljedicama migrantskog vala u gradovima na granici Hrvatske i BiH. To su naši ljudi i lokalne priče pa autori iz ovih krajeva, kad na međunarodnoj razini predstavljamo filmove u razvoju, često dobivaju komentare da su ovo lokalne priče koje nisu međunarodno primjenjive. Dobiti nagradu od međunarodnog žirija tako ozbiljne institucije potvrđuje da "male priče" nisu "male priče", već da svaka ljudska priča ima univerzalno značenje. Problemi ljudi koji žive sa žilet-žicom na hrvatsko-slovenskoj granici mogu se iščitati u raznim situacijama sličnog karaktera u svijetu koji gradi ograde. Drago mi je da sam kroz naše ljude uspjela ispričati univerzalnu priču, a nagrada je potvrda onoga što sam radila i što sam htjela postići.
Ponovno smo vrata Evrope, o čemu smo puno čitali u školama. Hajmo vidjeti što to znači danas i možemo li prepoznati sebe u ovom trenutku
Kako je došlo do filma?
To je zapravo produkcijski projekt. Film je nastao kao posljedica ideja belgijskog producenta Federica Nicolaija koji je odrastao u Evropi bez granica pa je odlaskom na neke zatvorene evropske granice kao što je ona estonska bio fasciniran procedurama koje mu kao čovjeku iz Belgije nisu bile poznate – traženje i čekanje viza, čekanje hoće li te pustiti preko granice ili neće, odnosno zatvorenost granice što je za nas koji smo odrastali u Evropi bilo nepoznanica. U jednom momentu je shvatio da granice utječu na ljude na način koji mu nije bio dio svakodnevice, zbog čega je želio ispričati priče o prirodama i implikacijama granica u Evropi. Imao je viziju skupiti više evropskih redatelja koji će napraviti filmove o granicama svojih zemalja. Hrvatska producentica Iva Tkalec koja je radila kod njega rekla mu je da Hrvatska sudjeluje u evropskim koprodukcijama i da i na njenim granicama postoji žilet-žica. Tako je ona zaslužna za dio priče o žici, a Nicolai za dio priče o granicama. Kako me Iva predložila za redateljicu zbog mog prethodnog filma "Goli", otišli smo na hrvatsko-slovensku granicu na Kupi, pogledali žicu i rekli da bi to trebalo staviti u film. To je bilo sve što je bilo zadano, dalje sam imala odriješene ruke. Kako je produkcija rasla, imala sam pomoć jednog istraživača iz Slovenije u traženju likova. Prije pet godina snimili smo pretprodukcijski trailer pomoću kojeg smo tražili financiranje, a u tih pet godina mnogo toga se promijenilo. Ja sam odmah u početku rekla – idemo se baviti ovdašnjim ljudima i žicom koja je postavljena protiv imigranata za koje se činilo da nikad neće doći. Prije nekoliko godina ljudi su protestirali zbog te žice, a onda su emigranti, mimo svih očekivanja, počeli dolaziti. Za većinu ljudi, osim onih koji s njima izravno rade, oni postoje na razini priče ili fantoma. Područje se mijenja zbog njihovih dolazaka, ali ih većina ovdašnjih stanovnika nikad ne susreće. Kako smatram da kamera i filmska ekipa imaju moć učiniti više, rekla sam produkciji da ti ljudi ne smiju ostati fantomi, odnosno da moramo iskoristiti privilegiranu poziciju filmske ekipe i otići na hrvatsko-bosansku granicu. Umjesto tematiziranja Šengena kao zadnjih vrata Evrope, odlučila sam proširiti priču na prva vrata Evrope, dakle na Hrvatsku kao članicu EU-a koja nije u Šengenu, zbog čega je ta granica postala hotspot za imigrante.
U filmu susrećemo raznolike likove, od ljevičara koji su protiv žice do paravojne ekipe koja lovi imigrante. Kako ste ih uspjeli privoljeti da budu u filmu?
Zanimljivo je da ni likovi koji hvataju migrante i pritom koriste paravojnu strategiju, a migrantima eksplicitno poručuju da se vrate doma, nisu za žicu. Čak i oni kažu, iako toga nema u filmu, da žica ništa ne rješava. Bez obzira na svjetonazorske i političke razlike među likovima u filmu, svi su protiv žice: osim toga, svi ti ljudi pristali su i htjeli biti u filmu. Došla sam ondje kao njima nepoznata osoba i bez prijateljskih i familijarnih odnosa s tim krajem. Otkako smo 2016. prvi put bili ondje, pokušavala sam održati kontakt s ljudima i objašnjavala kako napreduje priča o njima. Htjela sam biti otvorena i iskrena kako bi shvatili da nisam samo reporter koji dođe i ode. Na svim tim prostorima postojali su trenuci i događanja koji su privlačili medije koji bi došli i otišli. Zbog toga je kod mnogih ljudi postojala odbojnost prema kameri, posebno na lokacijama u Bosni gdje žive migranti i ljudi koji se njima bave. Lokalnom stanovništvu koje prolazi teške situacije i snosi teške posljedice te humanitarne katastrofe kamere užasno idu na živce. Ljudi dođu, snimaju i odu, a to su često neke velike TV kuće koje im ne pomognu. Ja znam da ne mogu pomoći i spriječiti krizu, ali sam pokušala dati do znanja da mogu napraviti nešto što će imati smisla. Očito smo se razumjeli, čak i s obitelji koja u filmu hvata migrante i koju bi se definiralo kao ekstremnu desnicu. S njima nisam eksplicitno pričala, ali je jasno koji su njihovi stavovi. Svima sam otvoreno rekla da će u filmu biti i jedni i drugi i treći te da želim pokazati različite strane, zbog čega su svi iznijeli svoj stav jer smatraju da je to važno.
Što danas rade vaši likovi?
Otkako smo počeli snimati film, situacija se pogoršala. Ljudi koji žive kod graničnog prelaza Brod na Kupi – Petrina, koji sam tematizirala, stoljećima su povezani i to nije floskula. Kako su dućan i kafić samo s hrvatske strane, imali su malogranične propusnice i tada žica nije bila postavljana na male prijelaze. Tokom ovih pet godina i tamo je postavljena žica, a njihove propusnice nisu iste vrijednosti kao ranije. Zbog toga ne mogu samo tako prelaziti granicu, iako s jedne strane imaju oca i majku, s druge braću i sestre, grobove... Jedan od likova ima čamac i živi na teritoriju Hrvatske, ali je jedina cesta kojom može nekamo doći na slovenskoj strani. Po kruh, mlijeko ili liječniku, jer živi sa starom i bolesnom majkom, mora ići na drugu stranu rijeke i to uz duplu žicu i ogradu pod ključem. Ljudi sa slovenske strane ne mogu preći u dućan, kafić, po kruh. Svake godine na Novu godinu ljudi su se susretali na sredini mosta u znak prijateljstva dvije nacije, uz nastavak slavlja na jednoj strani. Ove godine se srelo samo dvoje protagonista filma s maskama, koji su u Kupu bacili vijenac s natpisima "Šengen" i "Kovid". Što se tiče ljudi u BiH koji pokušavaju ublažiti humanitarnu katastrofu tako da pomažu migrantima, za njih živjeti u gradu punom bolesnih, gladnih i bosih ljudi može značiti samo opasnost i probleme. Oni ovise o velikim privatnim donacijama; grupa ljudi iz Njemačke, Austrije i Italije skupila je humanitarnu pomoć i dovezla se u Bosnu, što im je sada onemogućeno. Žena iz filma i drugi koji pomažu sada nemaju brašna da ga daju migrantima. Kako me zanimaju povijest u sadašnjosti i transgeneracijske implikacije stvari koje se dešavaju, to je nastavak mog prethodnog filma. Situacija na našim granicama i u dijelu Evrope je ponavljanje povijesti – nova seoba naroda, gdje smo mi zbog svoje geografske pozicije vrata Evrope. Čini mi se dobrim biti prisutna i to dokumentirati jer će biti zanimljivo za par desetljeća čitati što se ovdje događalo. Osim toga, nisam se planirala baviti većinom stvari u filmu. Na emigrante u Bosni prvi put sam slučajno naletjela, a kad sam drugi put došla, oni su još tu bili. Nakon trećeg-četvrtog puta razvila sam povjerljiv odnos s dvojicom od njih koji su u filmu. Dakle, ponovno smo vrata Evrope, o čemu smo puno čitali u školama. Hajmo vidjeti što to znači danas i možemo li prepoznati sebe u ovom trenutku. Vidim da film vodi do spoznaje da stvari na terenu nisu crno-bijele i nimalo jednostavne, tako da je on pokretač za iskreniju i kompleksniju raspravu.
Kakav će biti daljnji život filma i kakvi su vaši planovi?
Film je dio projekta koji je produkcijski ogroman i kompliciran, a jako malo ovisi o meni. Ideja je da se šalje na festivale i zaživi koliko je moguće, a što se tiče kinodistribucije, zna se da kina sad nisu najpopularnija. Osim toga, dokumentarni film je izazov sam po sebi za distribuciju i može se vidjeti samo u nezavisnim kinima. U Zagrebu je Europa, u kojoj je igrao moj prethodni film, kao nezavisno kino ukinuta. Filmska verzija "Žice" ima 75 minuta, a kraća verzija od 53 minute bit će dio serijala "Granice" koji će biti emitiran na evropskim televizijama. Serijal će biti ponuđen svim zemljama koje su producirale projekt, počevši od Belgije, gdje kreće početkom 2022. Producenti su si zadali velik zadatak i ako prođe dobro u Belgiji, onda bi trebao biti emitiran u većem dijelu Evrope. "Žicu" je inače podržao HAVC, ali i Radiotelevizija Slovenije – duga verzija u Sloveniji će biti prikazana na TV-u. Za planove nisam zahvalan sugovornik jer puštam da se stvari događaju. Pisala sam neke stvari, ali nisu prošle, neke su prošle pa još na njima radim. Uz to radim izvršnu produkciju dugometražnog igranog filma i to kao zaposlenik. Balansiram između svega toga – stvari koje radim želim raditi sa srcem, ali sam napravila sa srcem i ono za što me netko angažirao. Volim produkciju i volim biti na setu, ali je moj najveći talent pričanje priče.
