Neobična interdisciplinarna izložba pod naslovom "Slana – radikalni krajobraz" upravo se odvija u prostoru Galerije Nova u Zagrebu. Autori su Davor Konjikušić, Goran Andlar i Nika Petković, a izložba se sastoji od tri dijela. Prvi dio se, po riječima Davora Konjikušića, sastoji od istraživanja pejsaža kao takvog, dugi od forenzičke rekonstrukcije logora koji je na tom lokalitetu u tzv. NDH postojao, dok treći čini film "Uvala", koji potpisuju Konjikušić i Petković i koji sublimira centralnu motivaciju. A to je odnos između onoga što se danas naziva kulturom sjećanja i krajolika, koji je otok, početak i kraj svega do čega je autorima u ovom projektu stalo.

"Umjetničko istraživanje", piše Konjikušić u popratnoj knjižici, "postepeno je poprimilo oblik interdisciplinarnog istraživanja, koje je realizirano u suradnji sa krajobraznim arhitektom Goranom Andlarom (...) te uz svesrdnu podršku Hrvoja Tomića s geodetskog fakulteta i arhitekta Jurja Božića". Tako se dogodilo da terenska istraživanja, izrada ortofoto karte, GIS kartiranja i analize, izrada oblaka točaka i 3D modela, uz arhivsko istraživanje svih dostupnih izvora, rezultiraju opsežnim projektom koji nadilazi početnu namjeru, a za cilj ima potaknuti sva buduća istraživanja.

Srpsko narodno vijeće u dva je navrata pokušalo staviti spomen-ploče na mjestu zločinačkog logora, no one nisu izdržale ni par dana. Zato umjetnici u ovom projektu pristupaju drugačijoj strategiji. Oni cijeli zločin upisuju u krajolik

Tko uđe u Galeriju Nova susrest će se ne samo s fotografskim eksponatima i filmskim materijalom, već i s ambijentom zidova obojanih u crno, crnih zastora koje treba razmaknuti da bi se prošlo iz jednog dijela izložbe u drugi, kao i s tamnim podrumom u kojem se s klupe može pogledati film o logoru. A taj film je specifičan i uvrštava se u onaj niz umjetničkih djela koja svojom "monotonošću" i malim pomacima strpljivom gledatelju označavaju put od krajolika do društva koje, naizgled odsutno, biva uvučeno u ovo mjesto zločina kao specifični krajobraz. Važno mjesto u filmu zauzima i njegova zvučna kulisa, ili popratna muzika, koja je elektronička i na rubu šuma.

Tko ne zna, uvala Slana nalazi se na gornjem kraju otoka Paga, koji svojim mjesečevim pejsažom sam po sebi čini mjesto nelagode, ali i mogućeg užitka u sublimnom poigravanju s mogućim zemaljskim reljefima. Logika filma, koji inzistira na slikama pejsaža koje se polako mijenjaju, kao i na za film bitnom akustičnom materijalu začudne elektroničke muzike, putovanje je kroz vrijeme. I to ne kronološko, od povijesnih artefakata do sadašnjosti, već ireverzibilno. Od sadašnjeg trenutka i godine 2021. ide se unatrag sve do 1941. A i to uvjetno. Jer u filmu nema dokumentarnih fotografija ili snimaka, već "samo" 3D rekonstrukcija objekata logora koji se, prema kraju filma, slažu u nekakvu apstraktnu maketu koncentracionog logora koji je na tom mjestu postojao, a čiji tragovi su danas jedva raspoznatljivi.

Tu stilsku figuru Pavle Levi u popratnoj knjižici naziva hysteron proteron, a to je postupak koji preokreće konvencionalni redoslijed zbivanja, što postaje, donekle paradoksalno, političkim stavom, u tom radikalno krajobraznom pristupu, naoko bez prisustva ljudi. Riječima Levija: "Ono što na prvi pogled djeluje kao 'prazan' prostor, kako film odmiče, sve se eksplicitnije razotkriva kao ništa manje nego mjesto zločina. Drugim riječima, dok film traje, gledatelj kao da se – linearnom vremenskom putanjom – vraća u prošlost, u doba zločina." Na kraju puta taj linearni vremenski tok razotkriva se kao sredstvo emancipiranijeg pristupa vremenu. Što je bilo prije, a što poslije, kao da se moramo zapitati, u nečemu što Levi naziva vremenskim "kratkim spojem". To je superimpozicija da je zločin iz prošlosti zapravo sve vrijeme prisutan u sadašnjosti. Ali on je potisnut, "izbrisan iz slike". A to "brisanje" je rezultat i simptom današnje dominante, problematične ideološke paradigme.

Tko hoće saznati više o povijesti samog logora, o dovlačenju Srba, Jevreja i komunista na otok, o načinima postupanja s njima, uključivo sa ženama i djecom, treba pročitati uvodni tekst Anete Vladimirov

I iz ovih natuknica jasno je da su autori filma i cijele izložbe namjerno izbjegli konvencionalan način komemoriranja ili, kako se u uvodnom tekstu kaže, "SUBNOR-ovskog komemoriranja". Istina je da je Srpsko narodno vijeće u dva navrata pokušalo staviti spomen-ploče na mjestu zločinačkog logora, prvog takve vrste u tzv. NDH, no one nisu izdržale ni par dana, e da bi bile uklonjene i devastirane. Zato umjetnici u ovom projektu pristupaju drugoj i drugačijoj strategiji. Oni cijeli zločin upisuju u krajolik, ne bi li tako omogućili vidljivost nečega što ne može, ljudskom voljom, biti uklonjeno.

Iako je sam taj pejsaž nastao dobrim djelom i djelovanjem ljudi. Oni su u procesima dugog trajanja ogolili teren sječom šuma, prekomjernom ispašom i općom devastacijom zemljišta. Koje su ustaše, baš i zbog toga, uz neke druge praktične razloge, povezane s problemom transporta zatočenika, izabrali za prvo mjesto svoga gnjusnog zločina pravljenja koncentracionih logora.

Tko hoće saznati više o povijesti samog logora, o dovlačenju Srba, Jevreja i komunista na otok, o načinima postupanja sa njima, uključivo sa ženama i djecom, treba pročitati uvodni tekst Anete Vladimirov, koja sve to pedantno opisuje, najviše na osnovu svjedočanstava koje je ostavio pisac i pjesnik Ante Zemljar u svojoj knjizi "Haron i sudbine". Postoje i drugi izvori podataka, koji se čuvaju što u državnim arhivima Hrvatske i Italije, što u židovskim organizacijama. Oni su sami po sebi zastrašujući i mučni za čitanje, no potrebni su da se povijest tih zvjerstava ne bi zaboravila. I mi ćemo se ovdje suzdržati od direktnog opisa samih zvjerstava, svih onih mučenja, ubijanja i sadističkog iživljavanja svake vrste nad ljudima i bez navođenja imena krvnika, koja su inače poznata svakome tko želi saznati povijest logora u uvali Slana. Izložbu inače prati i detaljna karta identificiranih građevina i struktura samog logora. Ali to su sve makete, skice, namjeno "neutralne", jer iz opisa toga kako je građena pojedina baraka za srpski i jevrejski dio logora teško ćemo rekonstruirati patnje tamošnjih stanovnika. Izložba je namjerno hladna. Mogli bismo reći: hladna kao smrt. A baš tim, paradoksalno, budi empatiju spram žrtava, čije patnje su u nekoj mjeri neopisive, jer su onkraj onoga što ljudima kao vrsti možemo pripisati.

Ovaj autor nije bio na ovoj lokaciji, nije bio ni u Jasenovcu, ali je u životu posjetio jedno stratište, bivšu kasarnu Crveni krst u Nišu, tada, 1980-ih pretvorenu u spomen-područje istoimenog logora iz vremena Drugog svjetskog rata. U uspomeni mu je ostao osjećaj da mjesto zločina i dalje zrači. Zrači nekom zlokobnošću, koja se ne može svesti na objekte koje vam vodič pokazuje i na priče o tome kako su oni korišteni. Je li ta zlokobnost upisana u pejsaž, pa još k tome zauvijek, kako tvrde autori ove izložbe? Teško je to reći. Padaju nam na pamet i misli Karla Marxa koji je, povodom ratova svoga vremena, napisao da u jednom trenutku "mrtvi moraju sahraniti svoje mrtve". No koliko smo mi još daleko od toga? Možda ovo nije prilika, ali jednom će se morati postaviti i pitanje koje su granice kulture sjećanja. Jer ne radi se tu toliko o tome da se mi, kao psihološka bića, nečega prisjetimo. Većina nas nije bila ni svjedokom ni sudionikom tih povijesnih događanja. Radi se o tome da ih možemo iznova misliti. Misliti, kako se ne bi ponovili u našoj suvremenosti i ni u čijoj više.

Foto: Ivan Buvinić

Može li nam pejsaž, krajolik, ili kako autori izložbe kažu krajobraz, u tome pomoći? To je za nas koji nismo mistici prirode i ne vjerujemo u njezino "vječno pamćenje" upitno. Jer što je priroda po sebi? Za čovjeka, izvan povijesnog događanja, ona je poput neke kantovske stvari po sebi. Nešto malo i beznačajno, a možda ipak neukidivo? No ovdje se, ako smo dobro shvatili, ne radi primarno o prirodnom događaju, iako je priroda, kao čovjekova druga priroda, u centru pažnje ove izložbe. Ovdje se, od početka do kraja, radi o ljudima, a ne o stijenama i pijesku. Filozof Sartre jednom je rekao: "Ne postoje prirodne katastrofe." Prevedeno za ovu priliku, možemo reći da uvala Slana, usprkos svom mjesečevom pejsažu, po sebi nije katastrofalna. Ona je to postala djelovanjem ljudi i isključivo djelovanjem ljudi. Nekih ustaša koji su je izabrali, iz raznih, ali povijesno objašnjivih razloga, za scenografiju svojih zločina. Iako, ako je slušati jednog drugog filozofa, Hegela, ni kamen nije nevin, to ne znači da on u sebi krije tajnu ljudskih zločina. Ili je tome drugačije?

Goran Andlar govori nam kako su izučavali radikalni krajobraz Slane. Krajolik je za njega, kao pejsažnog arhitekta, osnovna karika interpretacije. On piše: "On nije samo pozadina logora, već kompleksan sustav čimbenika – topografije, geologije, geomorfologije, hidrologije i pokrova – čija je specifična kombinacija uvjetovala pogodnost za smještaj, način organizacije, funkcija i građenja logora te izražen genius loci mjesta." Naglasak stavlja na geomorfologiju, geologiju i pokrov toposa. I to je jasno. Logor Slana bio je dio šireg logorskog kompleksa Gospić – Jadovno – Pag. Relacija Karlobag – Slana, sa samo tri kilometra udaljenosti od ličkog primorja, preko Velebitskog kanala, itekako je bitna. Mjesto je malen, zaklonjen i udubljen prostor – pozornica koja se lako nadgleda sa svih strana: "Udubljenje čine dvije suhe doline koje se spajaju u pješčanoj obali Slane, pri čemu je svaka ta suha dolina ujedno i cjelina logora – židovski i srpski logor." Tehnički govoreći, "važan doprinos razumijevanju organizacije i struktura logora te njihovu konačnom kartiranju omogućila je kombinirana analiza povijesnih fotografija, zračnih i dron snimaka, GIS prostornih i kartografskih podataka, te 3d modela". Andlar zaključuje da će "posjetitelji Slane danas teško povući granicu između osjećaja šoka i traume te kontemplacije nad ljepotom krajobraza. Upravo ovako snažan kapacitet prostora, koji ostavlja neizbrisiv i dvosmislen trag na mentalnoj mapi već nakon prvog posjeta, ima rijetko koji krajobraz na istočnoj obali Jadranskog mora".

S tom dvosmislicom između prirode i povijesti završit ćemo ovaj prikaz. Na kraju, jedno se mora priznati, a to je da SNV kao financijer ovog zamašnog i višegodišnjeg poduhvata nije nimalo utjecao na poetiku umjetničkog i metodologiju znanstvenog rada na ovom multidisciplinarnom projektu. Autorima je ostavljena sva sloboda ekspresije, bez pokušaja da se rad prevede u neku konvencionalniju aktivističku matricu. Hrabrost da se upuste u nešto za naše prilike novo ili barem rijetko (film "Spomenik" Igora Grubića o Petrovoj gori, konceptualno možda manje dorađen, pada nam na pamet kao usporediv) te nekonvencionalno, spada im na čast.