"Kada muralima Mladiću, Vagner grupi i sličnima suprotstavite nešto što je suštinski drugačije, što emituje nežnost i mir, to se prepoznaje kao suštinsko neprijateljstvo", rekao nam je Vladimir Arsenijević u prošlonedeljnoj priči o beogradskim muralima.

Nasilje je najčešća reakcija, a u takvoj je atmosferi i više nego izazovno odlučiti se baviti nečim posve suprotnim, bez obzira na to da li je reč o zidovima na ulicama ili unutar izložbenog prostora. Jedan takav projekat je i izložba "ArhiVor: Priče i sećanja o genocidu" Jelene Jaćimović, koja je 28. januara otvorena u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu. Njena autorka je aktivistkinja Žena u crnom, ilustratorka i dizajnerka, a izloženi radovi donose analitičku rekonstrukciju ličnih priča na temelju arhiva sudskih dokumenata, video materijala i fotografija. Radove je Jaćimović 2021. simbolično poklonila Memorijalnom centru Srebrenica–Potočari Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine, a prethodno su bili izloženi u Beogradu i Novom Sadu, i to uz zaštitu policije jer su prepoznati kao neprijateljski i uznemirujući.

Na panelu "Suočavanje s prošlosti i dolazak do istine putem aktivizma i umjetnosti", koji je održan neposredno pre otvaranja, autorka izložbe nam je rekla:

- Na mene su uticali ženski antiratni i mirovni pokreti, organizacije civilnog društva koje se bave mirovnim aktivizmom, zaštitom i pravima onih koji su preživeli ratove i onih koji dolaze posle ratova. To mi je bilo važno da objedinim u svom radu, ali ovo je bežanje od privilegija, da bismo osvestile neke stvari u cilju širenja ideala mira.

Privilegije u patrijarhalnom društvu predviđene su za nacionaliste i klerofašiste, a njih Jaćimović smatra slabima jer im smetaju aktivistkinje, kojih nema puno, ali čiji odgovor je "urlik koji poziva na mir i razumevanje svih marginalizovanih".

- Njihov jedini odgovor je bes, mržnja, nasilje i zato njih vidim kao slabe - objasnila je.

Za ženski aktivizam kaže da je inkluzivan, otvoren ka svim marginalizovanim zajednicama te da poziva na solidarnost i borbu.

- Žene su kroz istoriju pomagale, slušale i brinule se. Prethodnice su se izborile da imamo pravo na obrazovanje i pravo glasa, mi smo sve to podigli na viši nivo i sad tu brigu i borbu prenosimo na druge frontove. To smeta patrijarhalno nastrojenim osobama među kojima ima i žena, što je jako tužno - zaključila je ona.

Na nacionalizam gleda kao na pokušaj ukalupljavanja, naročito mladih ljudi, a umetnost tu može poslužiti kao nada.

- Bilo koja izložba, predstava, knjiga ima neki uticaj jer će se nekom detetu upaliti lampica. Neko će opet biti Ajna (Jusić), Staša (Zajović), neka naša drugarica ili drug koji će se kasnije boriti i opet će te osobe smetati većini koja gaji grozne narative mržnje ostrašćene patrijarhalne ideologije. A pored sve toga kapitalistički pokušavaju da nas kontrolišu. Mislim da smo super, da smo jake, mnogo smo pametne, neustrašive, niko nam ništa ne može i pored malog broja. Usled slabosti koju odajemo, ipak smo dosta jake. Smeta im kad žene na Trgu republike komemorišu žrtve genocida i preživele i baš mi je drago što smo besne - naglasila je Jaćimović.

Sudionica panela bila je i Ajna Jusić, predsjednica udruženja "Zaboravljena djeca rata". Za nju je umetnost dokaz postojanja pojedinca, nečega što je određeni pojedinac, pojedinka preživio.

- Smatram da je umjetnost jaka ako govorimo o nekom cilju, volji ili želji da skidamo veo nametnutih, ustaljenih društvenih normi, koje su uzrokovane patrijarhatom, potrebom za moći, lošim pojedincima kojima danas dajemo puno prilika. Uticaj na ličnu traumu je izuzetno snažan jer mi kroz umjetnost imamo benefit da izrazimo svoje mišljenje, djelo, što znači da smo dobili mogućnost da artikulišemo svoje potrebe, prava. Zauzimanjem javnih prostora dobijamo priliku da participiramo u društvu, što na kraju, izuzetno doprinosi političkoj socijalizaciji, što nam nedostaje - rekla nam je Ajna Jusić o tome što umjetnost znači za članove i članice udruženja.

Ta artikulacija marginaliziranog identiteta, istakla je, dvostruki je posao jer ga je potrebno objasniti društvu, ali i sebi. I tu umjetnost ima ulogu jer se zahvaljujući njoj posjetioci suočavaju i sa ratnim zločinima.

- Ako želimo to preslikati na koncept suočavanja sa prošlošću, da bi djelovanje bilo konkretnije, sistem mora obezbijediti ravnopravnu mogućnost svakom pojedincu da koristi tu umjetnost kako bi se stvorio ravnopravan kolektiv - naglasila je Jusić.

Današnji sistemi opstruiraju takvu umjetnost koja te sisteme propituje i pokušava pokazati da može bolje nego što trenutno jeste, što je Ajna Jusić pokušala svesti na najjednostavniji nivo, ali opet vrlo bitan.

- U samom procesu suočavanja sa prošlošću moramo prihvatiti da patrijarhat ima jedan ključni alat, patrijarhat ima državni budžet i moramo da budemo svjesni toga. To je snažan alat kojim se opstruiše bilo koji pokušaj prikazivanja drugačijeg - istaknula je.

Dodala je da postoji ogromna razlika između umjetnosti i sistema u zalječenju traume jer u umjetnosti svaki pojedinac i pojedinka koji dobiju priliku da se umjetnički izraze, imaju nešto što je njihovo.

- Time vraćaš vjeru u sebe, ostavljaš trag istine, trag svog postojanja i nema tog patrijarhata koji to može uzeti. Ali ako gledamo traumu iz institucionalne perspektive to je retraumatizacija jer je korak ka pravdi opstruiran pravosudnim sistemom. Vi znate da je to nedostupno za vas, pa se javlja beznađe, nepovjerenje, a osim toga ultimativni cilj pravosuđa je kažnjavanje počinilaca - naglasila je Ajna Jusić.

Zato, zaključuje, umjetnost artikuliše nevidljive rane "koje imaju naše majke". Pozivajući se na izložbu "Progovara(j)mo" koja je posvećena ženama koje su preživjele ratno seksualno nasilje kaže da je ta izložba postala "alat zagovaranja" te da je kao takav bio ključan "zato što smo sa majkama učestvovale u procesima koji se tiču nas".

Napominje da odluka da se žrtva ogoli nikad nije individualna i da se donosi na nivou porodice jer se ne priča samo o sebi već i o članovima familije.

- Pomenula sam da sama artikulacija ličnog iskustva donosi dokaz o tvom postojanju. Problem je strah, anksioznost koja može da izađe. Imate dvije opcije kad iznesete priču marginaliziranog identiteta, on stvara prostor za ranjivost. U daljem napretku te ranjivosti ponovo su ključne institucije. Jeste ranjivi, ali ako imate sistem koji će stati uz vas i pružiti vam institucionalnu podršku onda ćemo obezbijediti bar zaštitu od diskriminacije. Ako postoji podrška vlasti onda idemo ka ultimativnom cilju pravde za pojedince ili pojedinke, što je ultimativni cilj u ličnoj traumi. Ako nemate podršku vlasti, onda ostajete ranjivi. Ali znali ste to i znate da ostaje borba koja se mora se nastaviti. Nikakav oblik ranjivosti ne smije zaustaviti tu borbu - kazala je Jusić.

Izložba se u Historijskom muzeju može pogledati do 5. februara, a radovi se nakon toga vraćaju u Memorijalni centar.