Visoki upravni sud presudio je nedavno u korist okolišnih organizacija i poništio rješenje Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja kojim je dozvoljeno iskapanje 460.000 kubnih metara sedimenta iz Drave bez obveze izrade studije utjecaja na okoliš i utjecaja na ekološku mrežu. WWF Adria, Zelena akcija, Udruga BIOM i Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode podnijeli su sredinom 2020. tužbu protiv Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja zbog izdavanja rješenja Hrvatskim vodama za iskapanje iz Drave, koju je Upravni sud u Osijeku odbacio u listopadu te godine. Nakon toga su organizacije podnijele žalbu Visokom upravnom sudu, koji je nakon više od godinu dana presudio u njihovu korist.

- Zatražili smo od Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, kao i od Hrvatskih voda, da dostave podatke o količini izvađenog pijeska, njegovoj lokaciji, ali i rezultatima istraživanja, tj. praćenja stanja na samoj lokaciji odakle je vađen sediment. Naime, prema već sada poništenom rješenju ministarstva, Hrvatske vode moraju idućih pet godina vršiti geodetsko-hidrografska snimanja na lokaciji. Čekamo i na informaciju je li pijesak prodan i po kojoj cijeni - govori za Novosti Ana Kuzmanić iz organizacije WWF Adria.

Štetu koja je nastala u posljednjih godinu dana, ali i u posljednjem desetljeću na Dravi, moguće je utvrditi pomoću monitoringa populacija životinja i biljaka. Na ovoj lokaciji više se ne gnijezde kulik blatarić i bregunice – ističe Tibor Mikuška

S obzirom na to da je presuda stigla gotovo godinu i pol nakon početka iskapanja pijeska i šljunka, Kuzmanić ističe da moraju pričekati konkretne podatke kako bi sa sigurnošću mogli govoriti o razmjerima štete. Međutim, prema informacijama koje WWF Adria ima s terena, negativan utjecaj iskapanja već je primjetan uzvodno.

- Jednostavno, rijeka sama puni rupe u koritu koje su nastale zahvatom i nestaju pojedini sprudovi uzvodno. Iskapanje sedimenta iz korita možemo zamisliti kao da kopamo temelje kuće i samo čekamo kada će se čitava kuća urušiti. Iskapanjem se korito dodatno usijeca, rijeka jede samu sebe erozijom, a posljedice osjećamo svi. Nestaju staništa biljnih i životinjskih vrsta, a time i same vrste, padaju razine podzemnih voda, čitav ekosustav se dodatno degradira - objašnjava nam.

Eksploatacija pijeska na Dravi vršena je na području uzvodno od Osijeka kod Petrijevaca u blizini novog mosta autoceste Osijek – Beli Manastir. Prilikom pokretanja zahvata iz županijske uprave su se požalili kako je više od deset godina trajala zabrana eksploatacije pijeska i šljunka iz Drave, Dunava i Save, a pijesak i šljunak za građevinske radove uvozio se iz susjednih zemalja. Osim građevinskom sektoru, naveli su da je zabrana donosila probleme i Lučkoj upravi Osijek jer zbog nanosa pijeska Drava nije uvijek bila plovna, a posebno su istaknuli kako je to onemogućavalo dolazak turističkih kruzera u Osijek.

- Ako ćemo nastalu štetu sagledavati isključivo s ekonomskog aspekta i vođeni cijenom po kojoj je Vlada u rujnu 2021. odobrila prodaju gotovo 300.000 m3 pijeska po cijeni od 49,51 kunu za kubni metar za izgradnju autoceste A5, onda je riječ o gotovo 23 milijuna kuna štete. U nekoliko navrata su visokopozicionirani članovi vladajuće stranke istaknuli kako će se pijesak koristiti za izgradnju autoceste, tako da će vjerojatno i ovaj imati istu sudbinu - kaže Kuzmanić.

Ana Kuzmanić (Foto: privatna arhiva)

Iz WWF Adrije očekuju da se Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja što prije očituje o ovom zahvatu.

- Ovo je Pirova pobjeda. Pijesak je već izvađen i zanimljivo je kako će ministarstvo izdati novo rješenje za zahvat koji je već završen. Od samog početka smo tvrdili, a to je i Visoki upravni sud potvrdio, da je rješenje protuzakonito i da tražimo za sve okolišne zahvate dosljednu primjenu zakona, ali i poštivanje direktiva EU-a iz kojih je jasno da je iskapanje sedimenta iz korita rijeke neprihvatljivo. Apsurdno je da za obnovu riječnih staništa morate raditi studije utjecaja na okoliš i ekološku mrežu, a za ovakav zahvat ništa - zaključuje Kuzmanić.

O šteti koja nastaje iskapanjem pijeska i šljunka iz rijeka govori nam i Tibor Mikuška iz Hrvatskog društva za zaštitu ptica i prirode. On objašnjava da je riječni sediment ključni faktor koji utječe na hidromorfologiju vodotoka. Količina vode i brzina protoka u vodotoku stvaraju niz različitih staništa koja pogoduju životu i opstanku biljnih i životinjskih vrsta.

- Eksploatacija pijeska iz vodotoka negativno utječe na živi svijet na dva načina. Jedan je smanjivanje površine pogodnih staništa za razmnožavanje. Primjerice, nestanak sprudova i otoka onemogućava gniježđenje ptica, poput kulika blatarića, obične i male čigre. Nestanak strmih prirodnih obala onemogućava gniježđenje vrsta poput bregunice, pčelarice ili vodomara, koje u njima kopaju svoje rupe za gniježđenje. Staništa za razmnožavanje gube i svi ostali vodeni organizmi, ribe, vodozemci i kukci, što dovodi do opadanja brojnosti njihovih populacija, ali i do smanjivanja izvora hrane za organizme koji se njima hrane. Drugi je način smanjivanje pogodnih plitkih staništa za ishranu. Nestankom pličina zbog produbljivanja korita ptice močvarice poput čaplji, roda, ćurlina, koje hodaju po plitkoj vodi i tako hvataju plijen, gube svoja hranilišta, mogućnost othrane i preživljavanja - kaže Mikuška.

Dodaje kako radovi na eksploataciji pijeska utječu i na smanjivanje kvalitete vode jer tijekom kopanja dolazi do zamućenja koje voda nosi nizvodno, a time i otežanog disanja svih vodenih organizama koji koriste škrge.

Tibor Mikuška (Foto: Marko Mrkonjić/PIXSELL)

- Zamislite, primjerice, da vas netko zatvori u pušnicu. Visoko pokretni vodeni organizmi mogu pokušati pobjeći od takvih uvjeta, ali nisko pokretni organizmi, školjke, puževi, ličinke kukaca i riba, najčešće ugibaju od gušenja. Štetu koja je nastala u posljednjih godinu dana na Dravi, ali i u posljednjem desetljeću, moguće je utvrditi pomoću monitoringa populacija životinja i biljaka. Ono što pouzdano znamo jest da se na ovoj lokaciji više ne gnijezde kulik blatarić i bregunice, a prije su se gnijezdili, kao i da je broj ptica koje koriste lokaciju za hranjenje u opadanju - upozorava Mikuška.

Kada je prije više od desetljeća u Hrvatskoj donesena odluka o eksploataciji pijeska i šljunka samo iz obnovljivih ležišta, čime se zemlja okrenula uvozu iz regije, velik dio medija tu je odluku popratio negodovanjem jer "trošimo milijune na uvoz iz vlastitih rijeka". S fokusom na trenutačnu zaradu, u potpunosti se ignoriralo razmišljanje o dugoročnim posljedicama za rijeke i okoliš. A da su problemi s pretjeranom eksploatacijom pijeska odavno ozbiljni, svjedoče nam zbivanja u čitavom svijetu. Pijesak je najviše korišten prirodni resurs nakon vode i premda se njegove zalihe možda čine nepresušne, izvori diljem svijeta već su uvelike iscrpljeni. U nekim se zemljama oko njih vode ratovi i osnivaju kriminalne organizacije, o čemu je 2013. govorio i Denis Delestrac u dokumentarnom filmu " HYPERLINK "https://vimeo.com/162697329" \h Sand Wars". Iako je riječ o resursu koji kontinuirano nastaje prirodnim procesima erozije stijena, stopa prirodnog obnavljanja mnogo je sporija od brzine kojom ga danas iskorištavamo. Pijesak se u najvećoj mjeri koristi u građevinskoj industriji, gdje se miješa kako bi pomogao u stvaranju građevinskih materijala. Pijesak za gradnju pritom mora biti onaj s riječne obale, kamenoloma, plaže ili podvodni, jer je pustinjski pijesak previše fin – zrna otežavaju vezanje – da bi se koristio za takve svrhe.

- Prema podacima iz 2019., pijesak i šljunak bili su prirodni resursi koje se najviše iskorištavalo na globalnoj razini, više nego npr. fosilna goriva ili biomasu. Daleko najveći dio ovih resursa koristi se u građevinskoj industriji kao ključni sastojak cementa, asfalta i stakla. Procjenjuje se da je na globalnoj razini 2010. godine izrudareno oko 11 milijardi tona pijeska, no brojne državne i međunarodne agencije procjenjuju da službeno objavljene brojke znatno podcjenjuju stvarne količine. Sigurno je to da je potrošnja ovih resursa s vremenom rasla i da taj porast u zadnjih nekoliko desetljeća naglo ubrzava. Posebno zabrinjava to da je, unatoč tome što se radi o obnovljivom resursu, njegova potrošnja danas mnogo brža nego što se on uspijeva obnoviti. Neodrživost trenutnih praksi možda najbolje ilustrira činjenica da pijesak, zbog iscrpljivanja pojedinih ležišta, od tradicionalno lokalno iskorištavanog resursa sve više postaje roba kojom se trguje na međunarodnim tržištima. Vrijednost ove trgovine u zadnjih 25 godina porasla je gotovo šest puta - govori nam Hrvoje Radovanović iz Zelene akcije.

Hrvoje Radovanović (Foto: Screenshot/N1)

On primjećuje i da se o tome, iako se radi o eksploataciji koja itekako štetno utječe na prirodne ekosustave i lokalne zajednice, do sada relativno malo raspravljalo u stručnim i aktivističkim krugovima posvećenim zaštiti okoliša. "Nikada nismo mislili da možemo ostati bez pijeska, a to se počelo događati na nekim mjestima", upozorio je prošle godine klimatski znanstvenik Pascal Peduzzi iz programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP). UN procjenjuje da se godišnje proizvede 4,1 milijarda tona cementa, u čemu prednjači Kina na koju otpada skoro 60 posto kolača trenutnog građevinskog buma. Potražnja cementa u Kini je porasla za 430 posto u zadnjih 20 godina, a raste i u ostatku svijeta, iako u znatno manjem omjeru. Kina i Indija vodeća su područja u kojima vađenje pijeska utječe na rijeke, jezera i obale. Indijski Vrhovni sud još je 2015. upozorio da vađenje pijeska potkopava mostove i uništava ekosustave širom zemlje. UN procjenjuje da samo za gradnju svijet godišnje potroši otprilike 40 do 50 milijardi tona pijeska. A pijesak se koristi i za proizvodnju brojnih drugih stvari, koje mnogi nikada ne bi s njim povezali – od paste za zube i kompjuterskih čipova do implantata za grudi i stakla.

- Što se tiče eksploatacije pijeska i šljunka u Hrvatskoj, glavni su izvor tradicionalno bile velike nizinske rijeke poput Save, Drave i Dunava. Okolišne su se udruge godinama borile za potpunu zabranu eksploatacije jer smatramo da zbog brojnih zahvata, poput izgrađenih hidroelektrana čije brane blokiraju protok sedimenta, ili obaloutvrda koje znatno smanjuju eroziju, u tim rijekama danas više gotovo i nema obnovljivih ležišta tih resursa. Uklanjanje sedimenta iz rijeka dovodi do njihovog ukopavanja u vlastito korito, što pak dovodi do snižavanja razine nadzemnih i podzemnih voda, sušenja šuma, a može ugroziti i vodocrpilišta iz kojih se okolna populacija opskrbljuje pitkom vodom. Osim toga, zbog ubrzavanja toka rijeke povećava se i vjerojatnost od poplava - upozorava Radovanović.

S obzirom na sve veću iscrpljenost tih resursa na kopnu, industrija se u posljednje vrijeme više okreće eksploataciji morskih sedimenata, a pritom posebno stradavaju organizmi morskog dna. Šteta učinjena morskoj utrobi Zemlje ljudskom je oku manje vidljiva, što naravno ne znači da je u nekom obliku ljudi neće uskoro na svojoj koži osjetiti. Ponegdje se u svijetu razmišlja i o alternativama – u Zürichu se, primjerice, grade zgrade od 98 posto recikliranog betona. Međutim, diljem svijeta pijesak se i dalje percipira kao jeftin, dostupan i beskonačan, a takav je i odnos prema radu onih koji ga rudare i miješaju u čvrstu masu za zgrade u kojima si uglavnom ne mogu priuštiti da stanuju. Troškovi po okoliš i ljudske živote nisu uključeni u cijenu, ali dug u teci ispod blagajne sve je veći.

Možemo se za kraj ovog teksta još prisjetiti jednog od najpoznatijih ekoloških filmova, "Čovjeka koji je sadio drveće" Frédérica Backa koji je 1988. dobio Oscara za najbolji animirani film. Priča o usamljenom pastiru koji sam pošumljava presahlu dolinu napravljena je jednostavnom animacijom crteža olovkom, ali efekt je maksimalan – film u kojem prizori teku, krckaju, svjetlucaju, u kojem jasnih rubova između čovjeka i prirode ni u jednom trenutku nema. Kao da ga je Back, umjesto olovkom, napravio pijeskom.