Četiri mjeseca na vlasti u Zagrebu, nakon dvadesetak godina vladanja Milana Bandića, nikako nisu dovoljna da bi se izvodili generalni zaključci o upravljačkim i političkim sposobnostima gradonačelnika Tomislava Tomaševića i ljudi kojima je okružen. Prva četiri mjeseca, međutim, jesu dovoljna za konstataciju da je platforma Možemo! došla na vlast nespremna i pomalo nesvjesna o kakvom je zalogaju riječ: možda će za šest mjeseci ili za godinu dana njihovo funkcioniranje biti organiziranije i efikasnije, no zasad, najblaže rečeno, nema puno razloga za optimizam, izuzev nesumnjivih dobrih namjera i poštenja. Premda su kritike iz HDZ-a besramne, licemjerne i isprazne, jer su dojučerašnji Bandićevi koalicijski partneri nakon stotinu dana počeli proglašavati Tomaševićevu propast zbog toga što nije riješio sve zagrebačke probleme i što se poziva na katastrofu koja je u svakom smislu ostala iza Bandića, kao da je Bandić otišao prije deset godina, ne može se poreći da su prva četiri mjeseca lijevo-zelene vlasti obilježena konfuzijom, improvizacijom, vidnom šokiranošću zatečenim stanjem i zagledanošću u vlastite probleme umjesto jasnog i preciznog komuniciranja s javnošću o tome kakva je realnost Zagreba te kako se i kojom dinamikom izvući iz provalije. I ne samo izvući iz provalije nego i ponuditi realan plan unaprjeđenja života u Zagrebu, unazađenom i teškim potresom, barem u nekim segmentima koji ovise o gradskoj upravi, odnosno ispuniti dio predizbornih obećanja i najava.
"Kosturi iz ormara", što je postala općeprihvaćena šifra za Bandićevu kataklizmičnu ostavštinu, zaista jesu golemo opterećenje novoj gradskoj vlasti i sigurno nije rješenje u onome što je prije nekoliko dana predložio šef zagrebačkog HDZ-a Mislav Herman, naime, da se kosture ostavi u ormarima i da se Tomašević počne baviti sadašnjošću i budućnošću. To nije moguće sve kad bi se i htjelo, jer najkrupniji od tih "kostura" uopće nije "kostur" nego proračunska rupa od oko milijardu i sto milijuna kuna koja je bila vidljiva svakom iole upućenom i mjesecima prije izbora: riječ je o tome da je Bandićeva administracija, uz skupštinsku podršku HDZ-a, naumila pokriti proračunsku potrošnju od blizu milijardu i sto milijuna kuna prihodom od prodaje zemljišta Gredelja, Paromlina i Zagrepčanke, a od prodaje nije bilo ništa i nije moglo biti ništa, jer nije poduzet nijedan ozbiljan korak da se pripremi tako krupna i kompleksna prodaja. "Kosturom" se ne može nazvati ni oko 80 milijuna kuna godišnjeg gubitka u ZET-u, jer je odavno poznato da je, između svega ostalog, Bandiću javni prijevoz služio za kupovanje naklonosti birača i da se pritom nije pitalo za cijenu. Troškovi programa "roditelj-odgojitelj" također se ne mogu okarakterizirati nečim za što se nije znalo i na što se nije moglo računati, a ista je stvar i s fakturama za poslove koje je Grad ranije naručio, i s honorarnim ugovorima za stotine Bandićevih savjetnika i prijatelja... Nije bilo nepoznato ni to da nova vlast stiže u neprijateljsko okruženje, u strukturu koju su gradili Bandić i HDZ, i da ih čekaju mnoge unutrašnje mine i opstrukcije, uz nabrušenost velike većine drugih političkih aktera i medija.
Smjena dvojice bitnih menadžera Zagrebačkog holdinga poslije samo tri mjeseca, i to zbog neslaganja u generalnom usmjerenju, nije ništa drugo nego blamaža na otvorenoj sceni
O čemu Tomašević zapravo govori kad govori o "kosturima iz ormara"? U prošla četiri mjeseca, gradonačelnik i dvoje njegovih zamjenika nisu u javnost iznijeli ni jedan slučaj značajnijeg odljeva gradskog novca u Bandićevoj režiji a za koji se prethodno nije znalo ili nije moglo znati, ako se htjelo. Nisu javnosti dosad otkrili ni jedan nepoznati krupni slučaj Bandićevog neodgovornog ili kriminalnog baratanja javnim novcem.
Dobro, može biti da se radi o svjesnoj – mada pogrešnoj – Tomaševićevoj odluci da se ne bavi prošlošću na konkretan način i da istraživanje kriminalnih novčanih tokova u potpunosti prepusti policiji i Državnom odvjetništvu, no čemu onda uporno spominjanje rečenih "kostura", čemu umorno otpuhivanje i izraz na licu koji kao da poručuje – ne znate vi s čime smo se mi suočili, bolje da ne znate. Pa, kao što smo vidjeli, zainteresirana javnost više-manje unaprijed je znala s čime će se susresti nova zagrebačka vlast, nema tu ničeg naročito neočekivanog, a ako se i naišlo ili nailazi na nešto neugodno što se nije znalo ili očekivalo, Tomašević i njegovi ljudi o tome šute ili komuniciraju gestama i grimasama. Nije bilo neočekivano ni to da nova vlast neće moći odmah imenovati svoje ljude na pročelničke i druge rukovodeće položaje, budući da zakon predviđa proceduru javnog natječaja u većini slučajeva, ali gradonačelnik i to pribraja u opravdanja za svoju pasivnost i svezanost u pogledu pozitivnih i donekle vidljivih promjena i iskoraka u Zagrebu. Zašto Možemo! nije imalo plan za premošćivanje te očekivane situacije koja će, po svemu sudeći, potrajati otprilike do kraja godine?
Nespremnost i brzopletost najkardinalnije su se dosad očitovale u imenovanju dvojice čelnih ljudi Zagrebačkog holdinga – Nikole Vukovića, predsjednika Uprave, i Ante Samodola, Vukovićevog zamjenika. Tomašević je njih dvojicu postavio u lipnju mimo javnog natječaja s obrazloženjem da je stanje u Holdingu toliko teško da mora hitno djelovati i dovesti svoje ljude umjesto Bandićevih kadrova: usprkos pravnim normama, taj interventni potez bio je shvatljiv i opravdan u okolnostima kad na suprotnoj strani stoji družina koja je o trošku građana ispunjavala političko-kriminalne pothvate i hirove Milana Bandića. Tri mjeseca kasnije, međutim, gradonačelnik je smijenio Vukovića i Samodola. "Ne dovodim u pitanje njihovo znanje, a iako smo se dogovorili oko ciljeva, došlo je do sve teže suradnje, posebno oko koncepcije vođenja. Imali smo različite vizije. Oni su teško surađivali s novim članovima Uprave, s članovima Nadzornog odbora, a u konačnici i s nama", objasnio je Tomašević razrješenje Vukovića i Samodola. Kako se tako brzo stiglo do razilaženja u konceptu vođenja Holdinga? Tako brzo razilaženje oko temeljnih pitanja govori, zapravo, da koncepcije nije ni bilo i da Tomašević nije ozbiljno ni porazgovarao s Vukovićem i Samodolom prije nego što ih je imenovao na ključne funkcije u tvrtki koja zapošljava više od sedam i pol tisuća ljudi i čini okosnicu operativnog upravljanja svim komunalnim, i ne samo komunalnim, poslovima u Zagrebu. Čini se da se gradonačelnik, mimo usuglašavanja o konceptu, nije stigao obavijestiti ni o tome kakvi su karakteri Vuković i Samodol, a nisu poznati po političkoj poslušnosti i spremnosti na kompromis, te kakva je njihova poslovna etika i ekonomska filozofija, ali bili su mu toliko važni i toliko im je vjerovao da je zbog njih odlučio zaobići proceduru i naći se pred Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa.
Smjena dvojice tako bitnih menadžera poslije samo tri mjeseca, i to zbog neslaganja u generalnom usmjerenju, nije ništa drugo nego blamaža na otvorenoj sceni, pri čemu blamaži, vjerojatno, nije kraj, jer se očekuje da i Vuković i Samodol iznesu svoje viđenje razlaza, viđenje koje neće ići u prilog Tomaševiću. I ne radi se samo o blamaži već i o dokazu kadrovskog i idejnog glavinjanja na najvišoj razini, dokazu da Tomašević ne drži situaciju pod kontrolom i da mu teško ide razlikovanje bitnog i nebitnog. U prilog ovom potonjem govori i gradonačelnikovo neprestano bavljenje javnim nadmudrivanjem s Petrom Pripuzom, gazdom moćne firme za zbrinjavanje smeća i Bandićevim omiljenim poduzetnikom: to je primjer amaterskog upadanja u pripremljenu zamku iz koje se gradonačelnik, za razliku od Pripuza, teško može iskobeljati bez ogrebotina na vlastitoj vjerodostojnosti. Mogao se steći utisak da je otpad jedini ili barem najveći problem Zagreba, a nije tako.
Tomislav Tomašević i lijevo-zelena koalicija potrošili su, dakle, četiri mjeseca na oglase za zapošljavanje novih pročelnika i direktora, na prepirku s Pripuzom, na iznuđene reakcije na događaje, na probleme s glomaznim otpadom, na neuspješni kadrovski eksperiment u Upravi Zagrebačkog holdinga i na vatrogasne intervencije u pojedinim ustanovama, kao i na pozitivne poteze poput ušteda na naknadama i službenim vozilima, poput osjetnog smanjenja broja resora u gradskoj vlasti, privođenja adventskog sajma zakonu i razumu te revidiranja cijena najma brojnih gradskih poslovnih prostora. Posao kojim su najviše okupirani, prema više puta ponovljenim riječima samog Tomaševića, jest financijska konsolidacija Grada, što ponajprije podrazumijeva pregovore i dogovore s poslovnim bankama. Ne znamo, međutim, o kojim bankama se radi, o čemu se točno pregovara i tko savjetuje Tomaševića u tim pregovorima, s obzirom na to da gradonačelnik nije ekspert za to područje. S druge strane, znamo da je SDP-ovac Boris Lalovac, bivši ministar financija, došao pomoći gradskoj vlasti u sastavljanju proračuna za 2022., jer Možemo! nema dovoljno svojih kompetentnih stručnjaka za izradu tako kompleksnog političkog i financijskog dokumenta. Kao što ih nema ni u nekim drugim delikatnim oblastima.
Istovremeno, puna fokusiranost na Zagreb dovela je do generalne stagnacije platforme Možemo! kad je riječ o prisutnosti u medijima na teme koje se ne tiču glavnog grada, i kad je riječ o jačanju organizacije i u Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj. Možemo! kao da je prestalo okupljati ljude u strahu od toga da će im se sad pokušati priključiti oni koje vode motivi koristoljublja i sličnih privatnih interesa: to je refleks aktivističke grupe, a ne političke organizacije koja ima dugoročne i najviše ambicije. Na ruku im, u pogledu rejtinga u anketama, ide samo dugotrajno raspadanje SDP-a, ali ni to valjda ne može trajati vječno.
