Pukla je vladajuća nezavisno-lijevo-zelena koalicija u Puli, i to prema odluci gradonačelnika Filipa Zoričića. Jer nije mu se dopala ideja partnera iz lokalnog Možema!, ranije plasirana u javnost, da se građani referendumski očituju za ili protiv jedne sporne gradnje. O njoj smo pisali u prošlom broju ovih novina: švicarski tajkun srpskih korijena Dragan Šolak planira dizanje hotela na pulskom Lungomaru. Zemlju je već kupio, mada pod indikativno nepoznatim okolnostima u doba vladavine IDS-a, a ostale su da se obave još neke urbanističke formalnosti. Ili se bar mislilo da je sve to dalje tek formalno, ali koalicija nije bila jedinstvenog stajališta.
Zanimljivo je pritom da su na stranu projekta načelno svrstani i opozicijski gradski političari, npr. iz HDZ-a i IDS-a. U međuvremenu im se pridružio i predstavnik srpske manjine Milan Rašula, podosta bizarno, prilažući jednu privatno organiziranu stručnu ekspertizu u korist Šolaka. Njome bi se kobajagi imalo dokazati da su u krivu bili predstavnici Društva arhitekata Istre koji su se prethodno o projektu izjasnili negativno.
Potonji nisu imali previše sentimenta za privatnu investiciju, razotkrivši je kao štetnu po lokalitet važan građanima jednako u praktičnom i simboličkom pogledu. Zoričić je na to rasturio koaliciju i najavio manjinsku gradsku upravu, pa neka ubuduće svaki zastupnik glasa po volji. A taj model u ovom slučaju vonja na savršen klijentelistički sklop po kojem bi se lokalna politika mogla svesti na odnos spram pojedinih privatnih biznisa. No ispast će da za stanje u Puli teretimo primarno opozicionare i središnju figuru gradonačelnika, te jednog kapitalista. Povrh svega, onog čija regionalna televizija N1 žulja i Aleksandra Vučića u Srbiji i Andreja Plenkovića u Hrvatskoj.
Nije baš tako; Šolak u ovome djeluje preko svog namještenika Stevana Muidže, inače jednog od glavnih SDP-ovaca u Puli. Iz istog smjera su toj stranci pristizale glavne donacije kojima je raspolagala u određenim godinama prošlog desetljeća. Zbog toga ni predsjednik SDP-a Peđa Grbin, također Puležan, ovih dana neće ni da zucne kritički o evidentnom pogodovanju stranačkih mu kolega Draganu Šolaku. SDP tako postaje ključno političko uporište ove investicije, a građanima se nastavlja uvaljivati javna rasprava u kojoj se uopće ne spominje hotel, kamoli Šolak.
Umjesto toga, barata se pitanjem vezane obnove jednog nogometnog igrališta, te interesom djece koja treniraju u NK Uljaniku. I čim se uz privatnu investiciju započne napadno vezivati tobožnji javni interes, pa još dječji, znamo na čemu smo, i da se u pozadini naveliko muti. Zato svi osim Dušice Radojčić, čelnice lokalnog Možema!, ovih dana uporno zaobilaze i puki spomen Šolakova hotela. Štoviše, čine to i u vrhu platforme Možemo!, npr. kad gostuju u programu N1, valjda zato da ne izgube kvalitetnu mogućnost za javnu vidljivost. A i da ne kvare ionako narušene odnose s partnerskim SDP-om na općoj razini, zbog čega su početkom godine čelnici dviju stranaka boravili skupa u Puli, nastojeći spasiti koaliciju.
Umjesto pokroviteljskog držanja lokalnih svojih predstavnika za rukicu u momentima delikatnim po viši interes i metropolsku perspektivu, Možemu! bismo radije poželjeli nešto drugo. Konkretno, da se prisjeti kako je na izborima uspio na valu obećanja suštinskog mijenjanja same paradigme političkog života u RH. Olaka potpora ovoj SDP-ovoj nije to, jer s tim se može doći jedino tamo gdje je dospio upravo SDP, a i mi s njim.
