Ako Borivoja Radakovića znamo prvenstveno kao autora kultnog romana ‘Sjaj epohe’ iz 1990., te kao jednu od vodećih figura u velikoj akciji izvođenja književnosti na estradu s početka nultih godina (FAK), njegovo ime vjerojatno će nam pobuditi snažne asocijacije na poetiku kritičkog mimetizma (‘stvarnosne proze’). Utoliko nas može iznenaditi činjenica da je njegov novi roman, ‘Što će biti s nama’, izmješten u Zagreb iz alternativne stvarnosti: grad je povezan podzemnom željeznicom, nazivi gradskih toponima kombinacija su onih iz vremena socijalizma i postsocijalističkog kapitalizma (Radaković je još u ‘Sjaju epohe’ pokazao fascinaciju preimenovanjem ulica i trgova kroz povijest), a tehnologija je ponešto naprednija u odnosu na onu kojom trenutno raspolažemo. S druge strane, taj alternativni Zagreb s gradom iz naše stvarnosti povezuju relativna vremenska blizina ratne prošlosti, eksplicitno ‘tranzicijski’ imaginarij te bitni elementi lokalne i globalne političke konstelacije.
Premda ga se reklamira kao ‘roman u stihovima’, ‘Što će biti s nama’ nema puno zajedničkoga sa, primjerice, Puškinovim ‘Jevgenijem Onjeginom’ (kao kanonskim predstavnikom vrste). Radakovićev roman pisan je prozno, ali u (pravim i nepravim) rimama, asonancama i aliteracijama, koje se stvaraju i akumuliraju bez unaprijed zacrtane sheme – kao, recimo, u reperskom flowu. Štoviše, u tekstu nisu rijetka ni nestandardna jezična rješenja, pa ni negramatičke konstrukcije, neologizmi i posve izmišljeni vokabular.
Protagonistica romana je Lili, kći novokapitalističkog tajkuna odrasla u okruženju vladajuće klase i radoznala da dozna kako žive narodne mase. Kad u podzemnoj upozna Antonija, ‘profesora postmodernizma’ poznatog kao Točni Tonči, njih dvoje neočekivano upadaju u fantazmagoričnu avanturu u kojoj će ulog postati sudbina samoga Zagreba. U potrazi za načinom da spase grad pred nadolazećom apokalipsom Lili i Tonči susreću najrazličitije društvene skupine i subkulture, dok su njihove međusobne interakcije premrežene kako brojnim citatima i intertekstualnim igrama, tako i autorovim metatekstualnim intervencijama.
Radaković ovaj put nije ispunio zacrtane, poprilično visoke ciljeve. Najprije, roman ne samo da nije ni izbliza duhovit koliko bi to želio biti, nego i priziva notornu predrasudu o slabosti zagrebačkog humora. Primjerice, jedan od glavnih ‘štoseva’ u romanu, E-Romi – romsko pleme na visokom stupnju tehnološkog razvoja koje nastanjuje ‘cyber-čergu’ i koje Lili pokušava pridobiti za svoju stvar – svodi se na nekoliko na prvu nabacanih stereotipa, za potrebe priče tek minimalno osvježenih. Ni erotska dimenzija romana nije ništa razrađenija: ona se iscrpljuje u plošnim gegovima na liniji pohotna panseksualna Lili – seksualno inhibirani Tonči (možda je poznati literarni erotofil Radaković ispao iz forme, možda su se vremena promijenila). Neinventivnost radnje utječe i na ravan stila: premda je ‘reperska’ izvedba teksta dobro zamišljena, te polučuje i poneku izvrsnu dionicu, i ona sama često pada u prvoloptaška stilska rješenja.
Unatoč svim ekscentričnostima stila, okruženja i likova koje je Radaković u ovom romanu stvorio, ne mogu se oteti dojmu da mu je zapravo nedostajalo mašte. Da se ozbiljnije dao u osmišljavanje ‘otkačenog’ svijeta, rezultat je mogao biti weird fiction po zagrebački. Da je ‘napao’ jezik, u stilu Igora Rajkija, također je moglo biti uzbudljivo. Međutim, Radaković nije iskoristio ni jednu od ove dvije opcije, a pogotovu ne obje, pa ‘Što će biti s nama’ ostaje osrednje zanimljiv naslov.
