Četvrta pjesnička knjiga 1985. u Mostaru rođenog Almina Kaplana podnaslovljena je ‘mali roman o gradu’. Sam naslov eksplicira koji je grad u pitanju, a ‘zbirka’ i ‘roman’ ne isključuju se međusobno; struktura je tog ‘romana’ fragmentarna, a narativna je napetost zbirke prije epske negoli lirske prirode. Sedamdesetak uvrštenih pjesama predstavlja tako neku vrstu atomiziranih, kaleidoskopskih poglavlja, mikropriča organiziranih u fluidne sekvence (na primjer ‘Gospoda’ / ‘Građani’ / ‘Gospođe’ / ‘Gradski psi’) čija se konzekventnost i načelo grupiranja proizvoljno izmjenjuju. Sastavci se također nerijetko referiraju jedan na drugi, što doprinosi dojmu cjeline – možda bi precizniji naziv za nju bio Mostarska knjiga. Potonjim bi se, naravno, izgubila za tekst na više načina presudna referenca: dobro znana Sidranova ‘Sarajevska zbirka’ iz 1979. godine.
Obje su knjige pisane ‘iznutra’, iz perspektive u kojoj pjesnički protagonist gotovo da daje glas apstraktnom entitetu u kojemu je ukorijenjen, s važnom razlikom što se u drugom slučaju perspektiva naglo i nasilno udvaja; protagonist je Kaplanove knjige iz opjevanoga areala – privremeno ili trajno – izmješten, a i sam je taj grad višestruko umnožen: vremenom, ratom, rijekom, (ne)pomirljivim prije i poslije. Stoga nije nimalo slučajno da na samom početku, umjesto prologa, stoji rečenica Ja ništa ne znam o ovom gradu. U njoj je kondenzirana recentna povijest tolikih imenovanih i neimenovanih egzistencija svijeta zatrtog jugoslavenskim ratovima, izbrisanog svijeta koji se povremeno probija ispod zakrpa i novih, jeftino plastificiranih mapa; priča o stotinama hiljada onih što svoje gradove više ne poznaju, bez obzira na to jesu li iz njih ikad uopće otišli. Očekivano su tako tekstom rasuti toponimi i guste točke gradske rutine i mitologije, mostarski pjesnici i lokalni oriđinali, ali i cijela dva odsutna, nevidljiva Mostara: onaj pod zemljom, ondje uglavnom nasilno smješten, i onaj u emigraciji, jednako prisilno iseljen, koji će već jednom doći, a dotad je prisutan tek kao povremen noćni poziv, zamrznuta sličica u Skype okviru. Jedna se godina stalno vraća u Kaplanove stihove – vrijeme kao da je zamrznuto u toj mučnoj 1993., usred rata, u godini rušenja mosta, kad je grad definitivno i fizički i simbolički prestao biti jednim.
Pjesme su uglavnom kraće i ispisane kratkim stihom, jezično ekonomične, uz naznačenu sklonost dijegezi te istovremeno nerijetko svedene na kratke prizore dramske napetosti. Povremeno se javi rima, uglavnom opravdano, interpunkcija je svedena na minimum, i to tako da točke posve izostaju, dok su zarezi zanimljivo instrumentalizirani u tvorbi ritma, umetnuti kao neočekivane cezure, kamenčići spoticanja. Efektni su mjestimični neočekivani obrati, npr. u pjesmi ‘Jutro, zimsko’, gdje se idilična slika u pelenu umotanog djeteta premetne u prizor iz koncentracionog logora. U najboljim pjesmama, koje se uglavnom nalaze pri početku knjige, Kaplan se pokazuje kao vješt pjesnik s odmjerenim osjećajem za odnos detalja i cjeline; izgrađen autor, generacijski pomalo neobično komunikativan, usmjeren na opće, sintezu, univerzalnu sliku. ‘Mostarska zbirka’ možda zaista ima potencijala da postane u jednoj mjeri ‘gradskom knjigom’ kao i ona Sidranova, no dojam ozbiljno kvari osjećaj da ona na to na neki način unaprijed računa, te da je u pitanju prije uspio simulakrum ‘knjige o gradu’ nego njezina autentična suvremena realizacija. Kaplanov na trenutke gotovo elegijski prizvuk priziva neka prošla stihovna vremena, epohu onog ‘malog velikog stiha’ – do čitatelja dopiru glasovi Sidrana, Ladina, Kiševića, Dedića, Zupca – doduše samo kao mutni odjeci, pa ova poezija može djelovati i zamorno, potrošeno; autorovim riječima, kao Nekako starinska / I bezukusna. Čitatelj će u njoj svakako pronaći jedan grad višestruko odražen u razbijenom zrcalu, raznovrsnu zbirku krhotina. Ovaj bi čitatelj ipak iz njih probrao onih nekoliko posebno oštrih, poput krokija posvećenoga ‘Građanima’: Kad ih pitaš / Jesu li imali štimer klavira // Oni se okreću / Kao da ih neko doziva.
