Možda treba vjerovati Stanku Lasiću kada kaže da bi Krleža danas bio dragocjeni, mudri Tuđmanov savjetnik. (...) Pomogao bi vjerojatno realizaciji hrvatske državnosti s manje konvulzija, manje žrtava. Da, mislim da bi možda doista bilo tako – tako je Velimir Visković u intervjuu Feral Tribuneu u siječnju 1994. izložio i oprezno podupro suštinu Lasićeve višedesetljetne nadriteorijske bajalice: patvorenje doživotnog komunista i pobornika Jugoslavije u prvosvećenika režima uvelike zasnovanog na sirovom nacionalizmu i restauraciji kapitalizma. Lasić je time Krležu, napisao je Boris Buden, vulgarno ponizio "na neku vrstu Ivana Aralice Josipa Broza", a tog Aralicu upravo preminuli likovni umjetnik Alem Ćurin opravdano je nacrtao kao vrhovnikovu pudlicu. Kako je pripitomljavanje crvenog pisca u podobnog domoljuba ostala trajno utjecajna ostavština samoustoličenog krležologa – mekša varijanta tog programa zaziva "depolitizaciju" Krleže, čitanje uz ignoriranje ili prešućivanje autorovih idejnih opredjeljenja – jasan je izuzetan značaj knjige "Tito očima Krleže: Revolucija i zebnja" splitskog novinara, publicista i književnika Damira Pilića, upravo objavljene u izdanju V.B.Z.-a.

Zadnjih je godina publicirano više djela koja reafirmiraju Krležin borbeni avangardizam, naglašavaju korespondenciju njegovog djela sa stvarnošću perifernog kapitalizma, pa i otvoreno raznose lasić-viskovićevske nakarade u paramparčad. Spomenimo zbornike "Krleža za ponavljače" i "Povratak Miroslava Krleže" čiji su urednici Boris Gunjević, odnosno Tomislav Brlek, prvorazrednu knjigu "Avangarda krležiana" Predraga Brebanovića ili tekstove Deana Dude. Navedena djela, međutim, uglavnom su recipirana tek unutar uske intelektualno-književne javnosti, čemu ne pomaže ni njihova zahtjevnost koja implicira teorijsko predznanje. Pilićeva je knjiga, s druge strane, publicistički i popularno pisana te okrenuta širokom čitateljstvu – što nipošto ne znači i neozbiljna – a istovremeno oštro, kao skalpelom, zarezuje u samu suštinu problema.

Krleža je član KPJ bio još i prije Tita, štoviše, tvrdi da je 1921. upravo on upisao Tita u Partiju. Tih godina pisac agitira na komunističkim skupovima, u njegovom se stanu održavaju ilegalni sastanci, skriva oružje, lijepi naljepnice s antirežimskim parolama...

U središtu je politički, idejni i emocionalni odnos, kako ih Pilić naziva, Moćnika i Umjetnika, koji predstavlja "poglavlje stare priče o arhetipskoj napetosti Zapada između Moći i Slobode". Pritom je Tito najutjecajniji državnik s ovih prostora ikada, dok Krleža može poput Goethea, piše Brebanović, "kao obrazovni temelj da zameni čitavu jednu kulturu". Povjesničar književnosti Krešimir Nemec napisao je 2018. da Krleža veličinom koja "daleko nadmašuje naše skromne kulturne okvire" izaziva "frojdovski rečeno, nelagodu u hrvatskoj kulturi". Time, ali i svojim političkim, društvenim i ideološkim pozicijama, "nastavlja i prekogrobno dijeliti hrvatsku intelektualnu javnost", upravo poput Tita. I u svjetskim je okvirima rijetka takva simbioza vrhunskog intelektualca i državnika, pojedinaca koji se, riječima slikara Vilima Svečnjaka, "u rasponu jednog milenija, a možda i u cijeloj historiji jednog naroda, javljaju samo jedanput". Pilić zapravo rekonstruira Krležinu biografiju u odnosu na njegovog "borbenog Petricu Kerempuha". Paralele njihovih životnih puteva zapanjujuće su: njihova rođenja dijeli jedva godina dana i šezdesetak kilometara, iz iste su zagrebačke vojarne u Prvom svjetskom ratu krenuli na karpatski front. Rat je od obojice stvorio uvjerene lenjiniste, a njihovo gotovo šezdesetogodišnje prijateljstvo presudno je odredilo povijest Hrvatske i Jugoslavije. No da li je Krleža bliskošću s maršalom, legitimacijom diktature i šutnjom o društvenim problemima nakon Drugog svjetskog rata izdao svoje umjetničko i ljudsko poslanje i sveo se na beskičmenjaka, u zamjenu za status i slavu? I kako se antidogmatski buntovnik našao u društvu boljševika poput Milovana Đilasa, za kojeg je sumnjao i da mu radi o glavi?

Struktura Pilićevog živog i dinamičnog pripovijedanja, potkrijepljenog mnoštvom citata, organizirana je obratno od linearne: u potrazi za objašnjenjima postepeno se vraćamo u prošlost sve do 1910-ih. Sedamdesetih godina maršal odlikuje Krležu, a on s Belom boravi na Brijunima i kandidira Tita za Nobelovu nagradu za mir. To je i doba u kojem se Lasić, nakon Krležine šutnje u vezi gušenja hrvatskog proljeća, definitivno razočarao u pisca. Piše studiju "Krleža. Kronologija života i rada", čiji je rukopis Krleža prije smrti pročitao i ljutito zaključio kako ga Lasić hoće "da prikaže režimskom kurvom koja se prodala", dok je prije bio među onima koji su ga divinizirali i "od kojih sam ja bio prelijevan majonezom, štono kažu, kao kuhano prase ili kao riba kad je kuhate pa je prelijete kilogramima majoneze". Šezdesetih godina Tito vodi Krležu na putovanja u Egipat, Sudan i SSSR, a izbija i afera s Krležinim potpisom na Deklaraciji o nazivlju i položaju hrvatskog književnog jezika. Pedesetih pak Krleža ljubljanskim referatom konačno sahranjuje socrealizam, pokreće Leksikografski zavod i koncipira tezu o heretičkoj, nesvrstanoj konstanti u jugoslavenskoj povijesti još od bogumila.

Najzanimljiviji, zapravo ključni dijelovi knjige odnose se na razdoblje 1918. – 1945. Istina je da je Krleža Tita smatrao "čudesnim čovjekom", ali tajna nije u tome da je bio, kao što je pisala Savka Dabčević Kučar, "zarobljenik Titove ličnosti". U stvari, Krleža je član KPJ bio još i prije Tita: u lipnju 1918. izaziva skandal kada u Društvu književnika prvi u Hrvatskoj javno pozdravlja Oktobarsku revoluciju, a 1. siječnja 1919. pokreće s Augustom Cesarcem list "Plamen", prvi lenjinistički časopis u Jugoslaviji – četiri mjeseca prije osnivanja KPJ. Štoviše, Krleža tvrdi da je 1921. upravo on upisao Tita u Partiju, nakon što je taj povratnik iz Rusije posjetio njegovo zagrebačko predavanje naslovljeno "Što je revolucija". Krleža tih godina agitira na komunističkim skupovima, zahtijevajući agrarnu reformu, razdvajanje Crkve od države i nacionalizaciju banaka te mesijanski najavljuje razaranje "našeg Jeruzalema-kapitalizma". Jednom je skakao iz jurećeg vlaka da bi stigao na miting u Kostajnici. U njegovom se stanu održavaju ilegalni sastanci, on skriva oružje, lijepi naljepnice s antirežimskim parolama, plaća troškove obrane uhapšenih partijaca – i sve vrijeme bjesomučno piše. Broj pretplatnika njegove "Književne republike" – među kojima je i Broz, još i prije intimnijeg poznanstva – tek je nešto manji od naklade "Obzora", najozbiljnijeg tadašnjeg dnevnika. Gotovo svi Krležini časopisi, kao i niz knjiga zabranjeni su zbog "širenja komunističke propagande".

Njegov je utjecaj ogroman, neusporediv s položajem ijednog današnjeg autora: Julije Benešić ističe da 1933. katolički list "Hrvatska straža" protiv Krleže štampa 17 uvodnika – "kao da je najmanje neprijateljska država", dok Bakarić piše da je u to doba "uradio za napredni pokret više nego čitava Partija". Krleža nije bio Titov epigon nego učitelj, zaključuje Pilić, nije bio dvorski pisac i transmisija Partije. Zapravo, prije je KPJ bila pod njegovim utjecajem, štoviše, bila je transmisija boljševičkog patrijarha i "pape jugoslavenskog komunizma" – Krleže. Sve do kraja života je – i to prema Lasiću! – smatrao da u društvu postoje samo dvije mogućnosti: diktatura buržoazije ili diktatura proletarijata, kao i da je jugoslavensko samoupravljanje "najbolji tip vlasti", a Jugoslavija optimalno rješenje za sve narode. Nakon '45. nije šutio o poslijeratnim pogubljenjima i Golom otoku zato što je uživao povlašteni položaj – ili barem ne prvenstveno zato. Iako je smatrao da se "neki postupci ne mogu opravdati", prema samom Lasiću stao je uz Partiju smatrajući "da je to i korisna, i jedino moguća, i pravedna solucija", jer je nakon iskustva bratoubilačkog rata vjerovao da je društvo moguće humanizirati jedino uz vlast Partije. Suštinski argument Pilićeve knjige dakle glasi da Krleža nije bio oportunistički sluga režima, nego "organski dio i intelektualni lider herojske generacije koja je još od 1919. jurišala na nebo", i da se Titu divio jer je Balkan izveo iz srednjeg vijeka te omogućio četrdeset godina mira i nezapamćenog prosperiteta.

Za Brozove agonije u bolnici Krleža noćima ne spava, a nakon njegove smrti prvi put na svoju kuću vješa zastavu, na pola koplja. Uskoro umire i sam, a iako razočaran samoupravnom stvarnošću, 1977. najavljuje "Svi Vi još za ovim Titovim vaktom plakati budete..."

Knjiga rekonstruira sve najvažnije njihove razgovore, poput onog koji je Krleža opisao u tekstu "Titov povratak 1937." ili slavne šetnje po Šestinama u jeku "sukoba na književnoj ljevici". Pilić slijedi rašireno mišljenje po kojem je estetski spor bio samo privid, dok je suština sukoba bila politička. Premda glavni Krležin motiv da već tridesetih kaže "ne" Staljinu jesu bili "naši sibirski grobovi" – odnosno stotine članova KPJ, velikim dijelom Hrvata, ubijenih u Staljinovim čistkama, među njima i piščevi intimni prijatelji poput Kamila Horvatina i Đuke Cvijića – i premda su sibirski grobovi pokopali njegovu vjeru u nepogrešivost Partije, Pilić s tvrdnjom da je to "ključ svih nesporazuma" moguće pretjeruje. Krleža je umjetnost razumijevao autentično revolucionarno –suprotno utilitarizmu Zogovića, Đilasa i ostalih žandara socrealizma – te bi njegova beskompromisnost po tom pitanju vjerojatno u sukob došla i bez "grobova". U tom je smislu presudna rečenica Trockog koju i Pilić citira: "Ali slabi, a posebice nepismeni stihovi ne stvaraju proletersku poeziju, jer ne stvaraju nikakvu poeziju." Zanimljivo, Krleža je pred kraj života smatrao da je s "Dijalektičkim antibarbarusom" dijelom pogriješio. Taj vrhunski slobodarski pamflet uzrokovao je cijepanje partije na krležijance i antikrležijance, a iako 1939. sam autor te političke posljedice svoje tvrdoglavosti nije uviđao, u predvečerje rata upravo su one daleko više od pukih "literarnih svađa" brinule Tita.

Intrigantne su Krležine sumnje u opstojnost Jugoslavije i socijalizma: pred kraj života više puta proročanski je izrazio mračne slutnje da samoupravljanje neće izdržati, zaključio da je Tito "jedini kohezioni faktor zemlje" i da bi nakon njega "sutra među nama mogli da prorade noževi". Tijekom Brozove agonije u bolnici Krleža noćima ne spava, a nakon prijateljeve smrti prvi put na svoju kuću vješa zastavu – na pola koplja u znak žalosti – i u nekrologu ga proglašava "idealnim barjaktarom kantovske zamisli Svjetskog mira". Uskoro umire i sam, a iako razočaran samoupravnom stvarnošću, 1977. najavljuje "Svi Vi još za ovim Titovim vaktom plakati budete..."

Čini se da Krleža proturječi vlastitom komunizmu i materijalizmu – ali i današnjoj ljevici koja uzrok raspada traži prije svega u privrednom kolapsu – kada kaže da je "lako sagraditi tvornice, ali je teško promijeniti svijest". Opasnost za njega vreba u "starim, preživjelim mentalitetima" i nacionalističkim atavizmima, žali se da je propala partijska prosvjetiteljska misija: ni hrvatstvo ni srpstvo nisu socijalistički definirani, jer se "nitko nije usudio upustiti u dijalektičku borbu s nacionalnim svetinjama" od Zajčevog "Zrinjskog" do Svetog Save. Čak tvrdi da "neke stvari u korijenu nismo dobro postavili. Kako recimo danas stoje stvari sa sviješću, ne s partijskom, nego s građanskom?" Jugoslavija je bila slobodnija zemlja zahvaljujući znatnom Krležinom utjecaju na Tita (fascinacija je bila obostrana – i Tito je bio očaran Krležom), ističe Pilić i podcrtava njegove pokušaje da premosti jaz između komunizma i liberalizma: "Bio sam liberalističko stvorenje koje nikada nije moglo biti dobar član Partije." Naravno, taj socijalistički liberalizam nije isto što i danas onaj dominantni, prokapitalistički. Inače, Pilić prilično nateže ideje kada vuče paralele između Krležine antidogmatičnosti i principa opovrgljivosti koji je u filozofiju znanosti uveo Karl Popper: on je naime Marxa smatrao odgovornim za totalitarizam. Pogođenija je Pilićeva paralela između Krleže i Branimira Štulića, po kojem također "sloboda nije podmetanje ideološki bilo kakve forme" ("Sloboda", 1982.).

Pilićevo istraživanje zasnovano je na opsežnoj, većinom sekundarnoj literaturi, među kojom se ističe monumentalno šestotomno djelo Enesa Čengića ("S Krležom iz dana u dan" i "Krleža post mortem"), potom knjige Ivana Očaka, Slavka i Ive Goldsteina i drugih. Šteta je što osim Reinharda Lauera ne koristi druge strane, vrlo poticajne interpretatore Krleže, poput Ralpha Bogerta ili Jana Wierzbickog. Iako nije riječ o teoretskom djelu, knjiga bi, možda, bila malo strukturiranija uz pomoć čvršćeg analitičkog aparata. Pilić ne bježi od zamjećivanja Titove "feudalne vladalačke svemoći" i činjenice da je sam Tito ograničavanjem demokracije i lomljenjem hrvatskih proljećara i srpskih liberala pridonio izbijanju novog rata. Iako je izrečeni stav da aktere prošlih epoha ne treba suditi današnjim mjerilima, dojam je da je Pilić povremeno ponesen vlastitim junacima, a da je kritika mogla biti oštrija.

Nabrojane su zamjerke trice u usporedbi s vrijednošću ove dobrodošle, važne i prijeko potrebne knjige. Pilić je vješto oživio iznimno kompleksnu historijsko-ideološku dramu i preveo je u napeto štivo razumljivo najširim slojevima. Istovremeno je zadužio i takozvanu intelektualnu javnost. Krleža je naime 1945. rekao: "Dok sam živ, nikad me više nitko neće odijeliti od Tita i Partije." Nakon smrti su, međutim, pristigli krivotvoritelji. Krleža je život posvetio borbi protiv, kako ističe Wierzbicki, "ideoloških tlapnji nacionalizma, povijesnog patosa i paradne fasade građanske kulture". No oni su ga, u ime svojih ciljeva, proglasili vjerojatnim ukrasom Franje Tuđmana, koji predstavlja sve što je prezirao; Buden je tu Lasićevu tezu ubrzo proglasio "možda najsramotnijom izjavom suvremene hrvatske intelektualnosti i kulture uopće". Pilić s Lasićem polemizira tek uzgred, s Viskovićem nikako, a skandaloznu izjavu uopće ne spominje. Međutim, 344 stranice ove knjige predstavlja njezinu sustavnu i argumentiranu dekonstrukciju, pa "Tito očima Krleže" svakako znači i beskompromisan odgovor oportunističkim obmanama krležoloških mandarina. Pilić je povijest sagledao pošteno, a Krleži nanesenu sramotu velikim dijelom oprao. Poduzeo je odlučan pokušaj da se njegovo djelo spasi za ideju revolucije.