Očekivano, Ukrajina na upravo održanom samitu NATO-a u litvanskom Vilniusu nije dobila pozivnicu za priključivanje, niti je određen vremenski plan kada bi se mogla pridružiti paktu. Oprez saveznika pred sklapanjem formalnog savezništva s državom u ratu s nuklearnom supersilom izazvao je bijes Volodimira Zelenskog, koji je takav stav proglasio "nepojmljivim i apsurdnim" te indirektno optužio članice NATO-a da ne poštuju njegovu zemlju.
Ukrajinski predsjednik ipak je otišao u Vilnius, a zajednička press konferencija s glavnim tajnikom pakta Jensom Stoltenbergom ostavlja dojam da je sukob izglađen (nije da Ukrajina ima izbora). Najavljena je uspostava Vijeća Ukrajina-NATO te je ponovljeno da će se u neodređenoj budućnosti Kijev sigurno pridružiti savezu. Oboje je slabašna i nekonkretna zamjena za stvarnu pozivnicu. Jedina novost je to što je ukinut akcijski plan za članstvo. Teoretski to bitno ubrzava put Kijeva u NATO, no Bidenov savjetnik John Kirby istovremeno je poručio kako "Ukrajina mora još uvijek ispuniti niz uvjeta prije nego što može pristupiti".
Bijes i frustracije Ukrajinaca su razumljivi, ali i geopolitički naivni. Zapad od samita u Bukureštu 2008. gurka Kijev u NATO. U to doba je priključivanje savezu podupiralo jedva 20 posto Ukrajinaca. Tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy bili su protiv pozivanja Ukrajine i Gruzije ne samo zato što su smatrali da se time izaziva Moskva, nego i da se te zemlje gura u destabilizaciju. Pa ipak, nisu se usudili uložiti veto na ideju priključivanja. Isposlovan je kompromis o načelnom obećanju članstva, ali bez realnog plana. To se pokazalo kao najgore moguće – štoviše, prevarantsko i podlo – rješenje.
Približavanje zapadu bilo je jedan od razloga za rusku agresiju, ali tom zapadu nikada nije padalo na pamet riskirati živote svojih vojnika i civila kako bi obranio vlastite geopolitičke makinacije i aspiracije prozapadnog dijela ukrajinskih i gruzijskih elita. Nekoliko mjeseci nakon bukureštanske pozivnice Rusija je vojno intervenirala u Gruziji, spriječivši Mihajla Sakašvilija da oružjem povrati kontrolu nad odcijepljenom Južnom Osetijom.
Prema anketama, trenutačno gotovo 90 posto Ukrajinaca želi pridruživanje NATO-u, a njih 76 posto ne bi od toga odustalo ni ukoliko bi to bio uvjet za okončanje rata. No istraživanja ne uključuju više milijuna proruski orijentiranih ukrajinskih građana na Krimu i u Donbasu, pa su stvarne brojke vjerojatno manje. Naravno, za razumljivo nabujalu želju Ukrajinaca za pridruživanjem najmoćnijem vojnom savezu na svijetu najodgovornija je kriminalna Putinova agresija koja je do sada rezultirala stotinama tisuća ubijenih i ranjenih.
Zapadne zemlje danas otvoreno izražavaju iritaciju Zelenskijevim ponašanjem. Britanski ministar obrane Ben Wallace – jedan od kandidata za Stoltenbergovog nasljednika – izjavio je kako se od Kijeva očekuje da pokaže "malo zahvalnosti" za svu dosadašnju pomoć. Samo Sjedinjene Države do sada su Ukrajini uputile gotovo 80 milijardi dolara vrijednu oružanu i drugu pomoć, a evropske i druge zemlje poslale su narednih nekoliko desetaka milijardi bez kojih bi Kijev vjerojatno odavno izgubio rat. Neimenovani višerangirani srednjoeuropski diplomat opisao je Zelenskijev pristup kao nešto što "nije promišljeno i pošteno", piše Politico.
Podjele među zapadnim saveznicima izazvala je Bidenova odluka da Ukrajini pošalje kazetne bombe. To ubojito oružje učinkovito je protiv ukopanih obrambenih položaja, a Rusi su na jugu Ukrajine izgradili najozbiljniji pojas rovova viđen igdje još od iračko-iranskog rata.
No zbog toga što mogu uzrokovati velike civilne žrtve – bombe koje je SAD 1960-ih i 1970-ih posijao u Laosu još uvijek ubijaju tamošnje stanovništvo – više od sto zemalja je kazetne bombe zabranilo. Moskva ih pak u Ukrajini obilato koristi. Svejedno, odluka Washingtona izazvala je ozbiljne kritike ne samo humanitaraca ili poslovično suzdržanijeg Berlina, nego i niza drugih država poput Britanije.
Odluka je vjerojatno uzrokovana i time što ukrajinska ofenziva napreduje vrlo sporo i Ukrajincima sve više nedostaje artiljerijskih granata, bez kojih će ići još sporije. Ne ostvari li Kijev uskoro značajan napredak na fronti, sve je izvjesnije da bi rat mogao trajati godinama. S obzirom na rusku agresiju, ukrajinsko članstvo u NATO-u doima se opravdanim, no konačni pregovori mogli bi uključivati pitanje cjelokupne sigurnosne arhitekture Evrope i Rusije, što će možda dovesti do razmišljanja o alternativi.
