Novosti

Kultura

Kazališna kritika: Publika na distanci

‘Nevidljivi’: Nepremostiv jaz između pozornice i gledališta ostavio je na cjedilu ne samo publiku nego i prvu postavu Gavellinih glumaca, koji su ostali praktički neiskorišteni u predstavi koju nismo na pravi način mogli doživjeti

3cscjl66hzetw5zbnmkhmatpsgw

Ansambl je ostao neiskorišten

Slovenskog kazališnog režisera Matjaža Pograjca upućeniji u kazalište poznaju kao inovativnog i suptilnog koreografa koji je u Slovenskom mladinskom gledališču s grupom Betontanc radio začudne projekte između drame, plesa i performansa. U Hrvatskoj ga pamte po predstavi ‘Fragile!’ iz 2006. na temu azilanata s Balkana, prema tekstu Tene Štivičić i u produkciji ljubljanskog SMG-a, koja je odnijela mnoge festivalske nagrade. Slična tema – ovog puta o izbjeglicama sa Srednjeg istoka ili Istoka uopće – spojila je u zagrebačkom kazalištu Gavella ponovno Tenu Štivičić i njezin međunarodno hvaljen komad ‘Nevidljivi’ i Matjaža Pograjca, pa je nedavna premijera iščekivana kao nova i intrigantna fantazija o više nego aktualnom problemu. Uz to, Tena Štivičić je kao dramska spisateljica stekla sve simpatije i naše i evropske javnosti, bez obzira na to piše li o intimnim problemima zlatne mladeži, porodičnim sudbinama u ratu ili o fenomenima globalizacijskog doba.

Kao i u predstavi ‘Fragile!’, i sada je Pograjc koristio kamere kojima je na velikom ekranu stvarao paralelnu radnju, uz onu na pozornici, ali ovog puta efekt je, nažalost, bio minimalan. Radnja rascjepkana u sijaset nadrealnih komadića, o onima s bogatog Zapada i onima sa siromašnog Istoka, koja se prati na nekoliko vizualnih načina, trebala je biti neka vrsta gorke poezije o ljudima danas, ali se ta rafiniranost izgubila negdje između pozornice i gledališta. Nesretna je okolnost što je Pograjčeva ideja zapravo bila scenski krajnje svježa i provokativna i započinjala je itekako aktualnim pitanjem: kako spojiti realni život bilo kojeg čovjeka, izbjeglice, bogataša, nesretne djevojke, menadžera, probisvijeta ili žrtve, s medijskom slikom o njima koju nam svaku večer servira neka brzopotezna TV reportaža koja po potrebi može sva lica i događaje retuširati kako bi stvarnost izgledala ljepša. Duboko iza filtera TV kamera i plavičaste scenografije kroz koju prolaze svi ti junaci kako bi se probili do večernjih vijesti, na pozornici vidimo ljude koji se gegaju za svojim sudbinama, bez velike razlike između komforne laži bogataša s londonskog Mayfaira i gorke istine izbjeglice iz Kandahara.

Gdje je onda zapela uvjerljivost predstave? Čini se da je nezgoda praćenja ove izvedbe u banalnoj činjenici što su ‘Nevidljivi’ postavljeni na klasičnoj pozornici, s istim takvim gledalištem pravocrtnih redova u koje je ugurana publika, koja je imala tek mogućnost jednodimenzionalnog pogleda s distance na vrlo kompleksan organizam sklopljen na pozornici. Umjesto takvog ‘kongresnog’ položaja Gavelline publike, trebao je biti izabran moderniji prostor koji bi dopuštao gledateljima da budu u komornom ambijentu na korak od glumaca: da vide žive junake ove priče, ali da u isto vrijeme praktički budu iza kamera i vire u tu bljutavu čaroliju manipulacije koju stvaraju mediji. Svega toga nije bilo i publika je gledala tek nejasne pokrete na platnu i na pozornici, a smisao svega toga bio je da se pokaže kako iza uljuđenosti Zapada ostaju neki nesretnici, pobjegli od rata i neimaštine, na pustoj ledini cinizma i bezosjećajnosti bogatog svijeta.

Taj nepremostiv jaz između pozornice i gledališta ostavio je na cjedilu ne samo publiku nego i prvu postavu Gavellinih glumaca, od Ozrena Grabarića, Nataše Janjić, Svena Medvešeka, Bojane Gregorić Vejzović, Dijane Vidušin i Enesa Vejzovića do Martine Čvek, Franje Dijaka, Filipa Križana, Anje Đurinović, Živka Anočića i drugih. Svi su oni ostali praktički neiskorišteni u predstavi koju nismo na pravi način mogli doživjeti.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više