Sve sretne porodice sliče jedna na drugu, svaka nesretna porodica nesretna je na svoj način, napisao je na početku ‘Ane Karenjine’ Lav Nikolajevič Tolstoj. Porodična sreća obično je tiha i struji oko nas nenametljivo kao topli povjetarac, dok obiteljska nesreća u pravilu ima svoje ledeno ime, teška je kao kronična bolest i u stanju erupcije nosi sve pred sobom. Priča o jednoj takvoj nesretnoj porodici tema je predstave ‘Pansion Eden’ koja je u režiji Arpada Schillinga nedavno premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih. Redatelj je iz Budimpešte u Zagreb donio tematsku skicu pod nazivom ‘Furgon’, motiviranu stvarnom smrću sedamdeset i jedne sirijske izbjeglice u nekoj hladnjači u Mađarskoj na putu za Evropu. Ali tek susret sa ZKM-ovim glumcima dao je toj priči konačno usmjerenje prema malim i velikim zločinima koji se, ovdje u Hrvatskoj, u posljednjih 25 godina u mnogim porodicama guraju pod tepih.
Uvodna scena u ‘Pansionu Eden’ predstavlja tipičan prizor aranžirane obiteljske sreće: svečani stol, majka već odrasle djece drugi put se udaje, a ženik, uspješan poduzetnik, pompozno obećava da će od njegovog bogatstva i društvenih veza svi imati koristi. Jedan od sinova, svećenik, drži brzopoteznu misu nad svadbenim stolom, ostali izriču kratke i nespretne zdravice, ali kako slavlje odmiče, ta porodična glavica luka se pomalo ljušti i zrak se sve više ispunjava otrovnim splinom mutnih, mračnih i neraščišćenih porodičnih poslova. Tako će se saznati da je uspješan poduzetnik u posljednjem ratu žicom davio srpske zarobljenike, da poslovnim utjecajem drži u šahu ostale članove obitelji i da svi zajedno snose odgovornost za prodaju kombija krijumčarima izbjeglica, kombija u kojem se, negdje u Hrvatskoj, podavilo tridesetero nesretnika s Bliskog istoka. Saznajemo ponešto i o obiteljskim tragedijama, o sitnom rasizmu i o krupnim predrasudama prema drugima i drugačijima, i do kraja noći svadbena idila pretvorit će se u porodični pakao zločina, laži i prijevara, u koji se strovaljuju svi njezini članovi.
Primarna vrijednost ove predstave u tome je što ritam zločina nije scenski bombastičan u mjeri tzv. angažiranog kazališta, ali baš ta prigušenost i govorenje ispod glasa daju tom mračnom svjedočanstvu pravu snagu. Za doživljaj tog mučnog taloga presudan je na pozornici odnos svjetla i tame: osvijetljen je samo svadbeni stol, dok je ogroman okolni prostor pozornice u polumraku. Upravo na tim tamnim mjestima otkrivaju se istine o mučenjima žicom, o preprodaji kombija švercerima ljudima i o drugim prevarama, a bogati obiteljski stol postat će mjesto prenemaganja i laži. Tako ta porodična kuća duhova na kraju izranja kao čitavo hrvatsko društvo o kojem mnogi članovi žele imati dobro mišljenje, sakrivši ispod obiteljskog stola sve njegove opačine. Takav je i kraj predstave: sljedeće jutro u Pansionu Eden svi se bude nakon glamurozne svadbe dobro raspoloženi i uz maslac i meko kuhana jaja nejasno se prisjećaju neugodnih detalja od prošle noći, kao da se radi o bizarnom snu koji će brzo biti zaboravljen.
Ansambl ZKM-ove predstave u kojem nema lošeg mjesta, od Doris Šarić Kukuljice, Zorana Čubrila, Katarine Bistrović Darvaš i Rakana Rushaidata do Hrvojke Begović, Dade Ćosića, Urše Raukar i drugih, odigrao je ovu mračnu i suptilnu predstavu na visokom nivou, u mjeri svoje već poslovične kolektivne izvrsnosti. Kritički pogled na hrvatsku postratnu i današnju stvarnost, od kojeg mnogi domaći redatelji žele pobjeći, ostvaren je ovaj put zaslugom gosta iz Mađarske, na dostojan umjetnički način u odnosu na zemlju i vrijeme u kojima živimo.
