U Hrvatskoj je sve više malih predstava s nekolicinom glumaca, koprodukcija i autorskih projekata u izvedbi nezavisnih kazališnih trupa. Institucionalne teatarske kuće pomalo već sliče mastodontima iz nekih prošlih vremena, na rubu današnje krize i sasvim izmijenjenih pogleda na kulturu i umjetnost. U doba preživljavanja, kada treba nekako održati vatru kazališnog okupljanja, tri nedavne komorne predstave u Zagrebu (između najrazličitijih sličnih produkcija) svjedoče o upornoj vitalnosti toga plamena, a tematski ukazuju na traume ovoga vremena. U tom smislu karakteristična je prva od tri izvedbe, pod naslovom ‘To nismo mi, to je samo staklo’, odigrana prošlog mjeseca u Teatru &TD u koprodukciji s trupom RUPER i u režiji Franke Perković, Ivana Penovića i Saše Božića.
Dva para mladića i djevojaka u neuglednoj sobi današnjice simboliziraju nadrealni pejzaž u kojem živi nova generacija, bez prilike da osmisli svoj život u pravcu vlastitih nada i uvjerenja. Autorica teksta Ivana Sajko nije imala namjeru ispričati priču o mladima nego detektirati njihovo stanje: očajna skupina novog naraštaja živi u limbu neaktivnosti, u prilici tek da liže posljedice stvarnosti koja je sagrađena prije njih i da sklupčana u vlastitoj apatiji vegetira negdje na rubu životnih zbivanja. Najveća snaga ove predstave je taj osjećaj besperspektivnosti koji četvero glumaca, Tena Nemet Brankov, Tina Orlandini, Matija Čigir i Bernard Tomić, prenose u gledalište, koristeći samo jedan stari trosjed kao svoj dom, oltar ili grobnicu. Crnohumorni slogan ‘Mi smo budućnost ove zemlje’ koji visi nad cijelom izvedbom daleko je manje od njihove optužbe, jer se grupa antijunaka na neki morbidan način prepustila sudbini, ali je puno više i od ironije, jer ti mladi, lijepi i nesretni najavljuju generaciju nezainteresiranih zombija, u koju će se tek naseliti svi demoni sutrašnjeg vremena.
Neka vrsta okrutne najave budućnosti je predstava ‘Oleana’ prema tekstu Davida Mameta, koja je u Parku Ribnjak izvedena u koprodukciji s Putujućim kazalištem. Ova predstava je replika Ionescove ‘Instrukcije’ u kojoj profesor tiranizira učenicu: u ovom slučaju studentica tiranizira profesora koristeći kategorije ljudskih prava, političke korektnosti i borbe protiv (seksualnog) uznemiravanja, da bi došla do pozicije vlasti (kao i čitava njezina generacija) kojom će biti pometene sve konvencije pristojnosti, akademski obzir i tradicionalna želja za znanjem. Predstava je autorski projekt glumaca Darka Stazića i Sare Stanić koji na minijaturnoj pozornici žele pokazati kako se na velebnim postulatima novih sloboda rađa ljuti duh iz boce koji će mlada generacija koristiti protiv razočaravajućih principa modernoga doba. Bit će to generacija bez milosti i morala, koja će željeti zbrisati autoritet i fizičku prisutnost starijih, i koja neće htjeti ponuditi nikakav etički kodeks iza kojeg bi se današnji ljudi mogli skloniti.
Konačno, treća predstava ‘Kako život’ u produkciji nezavisne trupe Moruzgva, prema tekstu Nine Mitrović i u režiji Ivana Lea Leme, sentimentalni je pogled na jedan dom umirovljenika, no u kontekstu prve dvije predstave to je tek bajka u vremenu grubosti i bešćutnosti. Petero glumaca, Biserka Ipša, Siniša Popović, Vinko Kraljević, Ana Begić / Ecija Ojdanić, priča nam toplu priču o mirnom kutku na kraju ljudskoga puta, dok gledalištem neprimjetno lebdi pitanje: Tko danas uopće uspijeva dosegnuti starost?
Ove tri predstave razbijaju stereotip o budućnosti i nadi, između ostalog i zato što je današnje mračno iskustvo života postalo ulaznica koju plaćamo za svaki naš dolazak pred svjetlost pozornice.
