U tri godine ravnanja Centrom mladih Ribnjak i umjetničkog vodstva tamošnje kazališne scene Nebojša Borojević Borko pokrenuo je mnoštvo aktivnosti koje vode do obnove tog kulturnog centra u središtu Zagreba. Sisački glumac i redatelj, osnivač kultnoga Kazališta Daska koje ove godine obilježava 40 godina postojanja, planira, osim novih predstava, pokrenuti i DIM – Daskin interaktivni muzej.
Želim da Ribnjak doista postane popularno, frendli mjesto gdje će ljudi dolaziti jer se tu dobro osjećaju, a pruža im se i mogućnost uživanja u čitanju elektroničkih časopisa i knjiga, sudjelovanja u različitim razgovorima, glumačkim pokusima i promatranju umjetničkog čina
Vodili ste kulturni centar i prije zagrebačkog Ribnjaka – u Sisku, od 1983. do 1991. godine?
Vodio sam Centar za kulturu ‘Vladimir Nazor’ kao jako mlad i tada sam uz sebe imao veliku ekipu, s kojom sam radio čuda. Sada, na zalasku karijere, želim stečena umjetnička i praktična iskustva upotrijebiti i u Zagrebu. Bilo me iznenadilo da je Centar Ribnjak toliko zapušten, pogotovo u umjetničko-produkcijskom smislu; silom (ne)prilika, ondje se sav rad svodio uglavnom na iznajmljivanje prostora. I to sam preokrenuo, nastojeći okupiti što više umjetnika, posebice kazališnih i glazbeno-scenskih, i stvoriti pravo umjetničko mjesto. Mislim da ćemo s vremenom postati najreprezentativniji kulturni centar Zagreba, čemu će pridonijeti i pozicija zgrade s petnaestak prostorija i 1.200 kvadrata terasa u predivnoj park-šumi, prirodnoj pozornici.
Ograničavajući pravilnik
Kako ste zapušteni Centar počeli dizati iz pepela?
Mašta mi je malo splasnula kada sam vidio situaciju: raspoloženje djelatnika variralo je od entuzijazma do nezainteresiranosti, pa sam pomoć morao potražiti u vanjskim suradnicima. Financije su bile potpuno nesređene, ali sam brzo otkrio da je Centar pune tri godine plaćao dvostruki PDV, pa nam je nakon revizije vraćeno 300.000 kuna koje smo uložili u opremu i adaptaciju dijela prostora za radionice i scenske nastupe. Imamo specifičnu, golemu dvoranu sa scenom koju možemo pregrađivati, tako da istodobno služi i za probe i za predstave. S takvim sam se modelom scene upoznao na najvećem svjetskom kazališnom festivalu, onom u Edinburgu, gdje se prostor crkve, škole i fakultetske zgrade jednostavno, pomoću zastora, pretvara u specifičnu kazališnu crnu ambijent-kutiju. Nažalost, i nas muči hendikep svih zagrebačkih kulturnih centara: pravilnik po kojem predstave za vrtiće i škole mogu izvoditi isključivo upisani u očevidnik kazališta pri Ministarstvu kulture, kojima je kazališna djelatnost ustrojena kao posebna jedinica. A to nema nijedan centar, premda i u našem osnivačkom aktu stoji da se bavimo (i) kazališnom djelatnošću. Stoga se nijedna udruga koja desetljećima izvodi predstave, poput centara ili Kazališta Daska, ne može upisati u taj očevidnik, a istodobno se u njega bez problema upisuju trgovačka društva koja u svom opisu imaju kazališnu djelatnost, što je paradoks. Kako bismo ipak mogli izvoditi predstave i ići na festivale, zasad su nam jedino rješenje koprodukcije, koje smo s različitim umjetničkim organizacijama već i ostvarili. A budući da je za osnivanje posebne ustrojstvene jedinice potrebna suglasnost osnivača, radimo na statutarnim promjenama koje bi, za sve zainteresirane kulturne centre, trebala potvrditi gradska skupština. Vjerujem da će to biti veliki preokret, koji će obogatiti kazališni i kulturni život Zagreba.
Cijeli umjetnički rad Daske bio je estetski i etički vrlo vrijedan i izuzetno vrednovan. Bili smo uspješni i u svom gradu i u tadašnjoj državi i u svijetu. Deset godina nakon prvog gostovanja s predstavom ‘Pif, paf, puf’ u Krakovu, cijeli tamošnji festival posvećen je Harmsu. A kritičari su ocijenili da je Daska potpuno promijenila poljsko kazalište
Što je ostvareno u prvoj sezoni Scene Ribnjak, pokrenutoj u listopadu prošle godine?
U prva tri mjeseca rada na više od stotinu programa Scene, od dječjeg stvaralaštva do projekata za odrasle, bilo je šest tisuća posjetitelja. Umjetnost mora biti dostupna svima. Posvetili smo veliku pozornost kazališnom amaterizmu, pa su tako lani na zagrebačkoj smotri mladih amatera dvije naše skupine bile među tri najbolje od njih 50. Otvaramo mogućnost različitim umjetničkim aktivizmima, a ne zapostavljamo ni sociokulturnu ulogu, pa puno radimo s ljudima s poteškoćama u razvoju, nastojeći Centar i arhitektonski prilagoditi majkama s djecom u kolicima i osobama s invaliditetom. Trenutačno su na repertoaru predstave napravljene u koprodukciji, koje izvode profesionalni glumci: na sceni Ribica (za djecu od dvije do 12 godina) to su ‘Iš’o Viljo u dućan’ (Lutkarska umjetnička organizacija Lofte), ciklus ‘Priča mi se priča’ (Teatar Pokoloko) i ‘Šuma priča’ (Umjetnička organizacija Kruna Tarle ART), a na sceni za mlade i odrasle Ribnjak ‘U agoniji’ (PUK – Putujuće kazalište) i ‘Dnevnik jednog luđaka’ (Moving Music Theatre i bitolski Centar za kulturu).
U Centru djeluje dramski, ritmičko-plesni i baletni studio, zbor Klinci s Ribnjaka i druge igraonice i radionice, koje okupljaju više od 300 djece i mladih. Još ih toliko pohađa Rok akademiju koja radi u prostoru Centra i s kojom programski surađujemo. Postali smo svojevrsno vikend-kazalište: preko tjedna život nam je do dugo u noć vezan uz stvaranje, produkciju i probe umjetničkih skupina, da bi se isti prostori tijekom prijepodnevnih i večernjih sati vikenda pretvorili u kazališne.
S obzirom na to da prostore Ribnjaka želite još više otvoriti drugačijim umjetničkim istraživanjima i nezavisnoj kulturnoj sceni, što planirate u sljedećem razdoblju?
Zbog svoje širine i isprepletenosti Centar može ostvariti kulturnu živost veću od samog kazališta, no dosad je napravljeno svega 20-ak posto onoga što nastojimo ostvariti. Želim da Ribnjak doista postane popularno, frendli mjesto gdje će ljudi dolaziti jer se tu dobro osjećaju, a pruža im se i mogućnost uživanja u čitanju elektroničkih časopisa i knjiga, sudjelovanja u različitim razgovorima, glumačkim pokusima i promatranju umjetničkog čina. Budući da ne volim kič i smatram ga podmuklim izvorom velikog zla, nastojim ga izbjegavati u korist humane kulture, kakvu treba uvoditi u obrazovanje još od vrtića. Uz nju se potpuno drugačije oblikuju ljudi, jer umjetnost nije natjecanje, ona je razvoj paralelne kreacije. Nažalost, u današnje smo vrijeme ušli u područje zla, u kojemu je isključivo kompetitivnost normalna, što je potpuno suprotno pravoj ljudskoj prirodi. No naši planovi idu u smjeru ostvarivanja kulture, pa ćemo u lipnju, srpnju i rujnu održati ciklus PAF – Park art-festival, s podnaslovom ‘Utopija ili distopija’: želimo pokazati da nije utopijski doći u predivan park i umjesto političara koji ne znaju ni čitati ni govoriti poslušati dobroga glumca kako čita priče. Na ljeto ćemo pokušati organizirati i kino na otvorenom, s pravim i nacrtanim ligeštulima, po uzoru na takva kina u Londonu. Zamislili smo i umjetničko-glazbeni ARS-klub, posvećen Arsenu Dediću, a planiramo pokrenuti i filmski i likovni centar te elektroničku knjižnicu…
Daska se ponovno budi
Koliko je danas aktivno Kazalište Daska, koje ste osnovali prije 40 godina?
Daska se ponovno budi i usmjerava prema dječjim predstavama. Iako sam u posljednje vrijeme, uz rad u Ribnjaku, uglavnom glumio u serijama i filmovima, nastupam i u ekološko-odgojnim dječjim predstavama Daske ‘Voda je život’, koju sam napravio sa sinom Goranom i koju smo izveli u pedesetak gradova, i ‘Ekopis – kod starog majstora’, koja je posvećena mom ocu Jovici, autolimaru koji je u svojoj radionici pravio čuda od zdrobljenih automobila, što me inspiriralo da stvorim parafraziranog Pinokija, koji pomaže čistiti okoliš. Do kraja godine napravit ćemo dvije profesionalne predstave, dječju ‘Dva pajaca’, a drugu za odrasle, sa zagrebačkim glumcima. Ta bi predstava trebala biti svojevrsni omaž Daskinom djelovanju i istraživanju sovjetske avangarde, s naglaskom na skupinu Oberiu kojoj je pripadao i Danil Harms, po čijoj je pjesmi nastala najizvođenija Daskina predstava ‘Pif, paf, puf’. Za jesen planiramo i početak rekonstrukcije starih izvedbi, kroz obnovu predstave ‘Točka izvan kruga se ruga’, teatralizirane poezije Enesa Kiševića s kojom smo 1976. započeli kazališno djelovanje. Za ovu smo godinu od Ministarstva kulture dobili potporu za uređenje Daskališta, prostora koji bi dijelom bio adaptiran za ekološko i školsko kazalište te radionice, a dijelom za projekt DIM – Daskin interaktivni muzej, koji je dobio pomoć Zaklade Kultura nova. Taj bi muzej bio jedan umjetnički rezime Daske, kojim bismo rekonstruirali svoje predstave. Nasreću, imamo puno sačuvanog foto i videomaterijala, kao i dijelova scenografija.
Kakav je zapravo Daskin utjecaj koji planiranim interaktivnim muzejom nastojite očuvati?
Nedavno sam na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti održao predavanje o Daskinom utjecaju; gledajući predstavu ‘Bajka o tri praščića’ iz 1983. studenti nisu mogli vjerovati da je u to vrijeme postojalo tako moderno kazalište. Zato nam i treba muzej, kako bi se ljudi upoznali ili podsjetili da se doista događala takva umjetnost, da se ne bi govorilo kako je u Sisku tih godina bilo samo zlo i naopako, da se pokaže da je postojao život – i mi, primjer umjetnika koji su stvarali na način koji je privlačio i publiku i kritičare. Cijeli umjetnički rad Daske bio je estetski i etički vrlo vrijedan i izuzetno vrednovan. Bili smo uspješni i u svom gradu i u tadašnjoj državi i u svijetu. Deset godina nakon prvog gostovanja s predstavom ‘Pif, paf, puf’ u Krakovu, cijeli tamošnji festival posvećen je Harmsu. A kritičari su ocijenili da je Daska potpuno promijenila poljsko kazalište. Zbog toga sam odlučio i svojim doktoratom na Filozofskom fakultetu (na temu ‘Grad, prostor i sisačko kazalište, s naglaskom na građansko razdoblje od 1839. do danas’, dakle od ‘Jurana i Sofije’, prve drame izvedene na hrvatskom kao štokavskom narječju) objasniti značenje i utjecaj Daske. U radu problematiziram i uspoređujem put Franje Lovrića (kasnije i sisačkoga gradonačelnika) i njegove ekipe (s kojom je protestirao protiv njemačkog jezika) sa subverzivnošću Kazališta Daska i muzičkim bendovima poteklima iz njega, koji su ljudima pokušali omogućiti ono najvažnije – slobodu.
