Već nakon predstave ‘San Ivanjske noći’ 2007. godine u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu bilo je jasno da je Ozren Grabarić glumac od posebnog materijala i zvijezda u usponu. Nije se znalo samo koliki je raspon njegovog talenta. Poslije su slijedile sjajne uloge u predstavama ‘Peer Gynt’, ‘Leda’, ‘Zadrživi uspon Artura Uija’, ‘Tri sestre’ i drugima, i tada je postalo sigurno da pred sobom, nakon dugo vremena, imamo punokrvnog karakternog glumca, klasične šekspirijanske tragike, ali i s nervom za modernu grotesku i crni humor. Ako bismo ga uspoređivali s velikanima, Ozren Grabarić nema tu vrstu teške rečenice kao recimo Rade Šerbedžija ili patos Božidara Bobana, ali on zasigurno ima lakoću igre jednog Pere Kvrgića i finoću izraza Izeta Hajdarhodžića. Ta vesela neuroza, kao sasvim moderno osjećanje koje pojedinac danas ima o nesretnom svijetu i o samome sebi, polazišni je nerv u glumi Ozrena Grabarića. Uslijedila je predstava ‘Zločin i kazna’ u Gavelli u kojoj Grabarić igra prevejanog isljednika Porfirija, pa ‘Hinkemann’ u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje se pojavljuje u ulozi beskrupuloznog i ciničnog šefa cirkusa, zatim predstava ‘Kao na nebu’, opet u Gavelli, i uloga rastrojenog dirigenta – da bismo konačno shvatili da tom glumačkom obilju jednostavno nema kraja.
Poput Pere Kvrgića, i Ozrena Grabarića krasi osobina velikog glumca da je jednako veličanstven čak i ako predstava nije najbolja i da često baš njegovo lice tražimo među gomilom drugih na sceni. Osnovno umijeće koje treba svakom glumcu, a Grabariću je ono bogomdano, sposobnost je transformacije: od narcisoidnog umjetnika do strpljivog policijskog službenika i od drskog mafijaša do namirisanog ljubavnika, on sve te uloge donosi na scenu tako jednostavno i tako uvjerljivo da je ta lakoća glume osnovni znak njegove superiornosti.
Kruna njegove trenutne karijere svakako je predstava na zagrebačkoj Sceni Ribnjak ‘Dnevnik jednog luđaka’, prema noveli Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, u izvedbi Moving Music Theatrea iz Bitolja i u režiji Marjana Nećaka. Za ovu predstavu Grabarić je dobio glavnu nagradu na nedavnom Festivalu malih scena u Rijeci, no sve vezano uz ovu izvedbu je izuzetno: ona je nastala na večernjoj sceni Parka Ribnjak, isključivom zaslugom njegova direktora Nebojše Borojevića, a sama izvedba nije klasična monodrama nego je to, u slobodnom prijevodu – opera za jednog glumca. Gogoljeva novela, koja u literaturi slovi kao jedan od najboljih umjetničkih prikaza šizofrenije, nije mogla bolje pristajati tom senzibilitetu lucidne razbarušenosti koji predstavlja moto Grabarićeva umjetničkog umijeća. Zamislite predstavu u kojoj redatelj Nećak, uz somnambulnu muziku, dirigira glumcu Ozrenu Grabariću, dok ovaj, glumeći medicinsko ludilo, zapravo govori o iščašenosti (današnjeg) svijeta, u kojem bilo kakva nadarenost ne vrijedi ni pet para, dok mediokriteti i sivilo prekrivaju pejzaž javnog života. Pritom Grabarić svoj dnevnik sat vremena izgovara na besprijekornom španjolskom i engleskom jeziku i time se ova predstava o šizofreniji približava onoj točki u kojoj se spajaju ludost i savršenstvo.
To savršenstvo je za kompletan portret ovog glumca gotovo ključna odrednica: ispod blagog lika čovjeka s kojim možemo ugodno razgovarati u kafiću teatra, krije se glumac koji talentom i strpljivim radom svoje uloge dovodi do bijelog sjaja i koji je gotovo religiozno posvećen svom poslu. Ili kako gotovo usput kaže sam Grabarić: ‘Savršenstvo je put prema slobodi.’ Priča o glumcu Ozrenu Grabariću je priča o jednoj umjetničkoj izuzetnosti koja će, vjerujemo, još dugo trajati.
