Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) objavio je prvi strukovni cjenik u polju dramaturgije i izvedbenog pisanja, čije su autorice članice SPID-a Karla Crnčević, Nina Gojić i Lucija Klarić. Predstavljanje ovog važnog dokumenta održat će se u zagrebačkoj Kinoteci, 12. listopada u 18 sati. Povodom objave cjenika razgovaramo s jednom od autorica, Karlom Crnčević.
Kako je došlo do inicijative za pisanje strukovnog cjenika?
Rad na strukovnom cjeniku dio je prioriteta strukovne udruge još od njezinog osnutka 2015. godine. Inicijativa se intenzivirala zbog iznimno nepovoljnih uvjeta rada u polju koje je pandemija učinila još vidljivijima. Netransparentnost i nepostojanje jasnih kriterija za određivanje iznosa naknada za rad motivirala nas je da se posvetimo ovom pitanju. Iako pojedine strukovne udruga već imaju svoje cjenike (HDFD, HDD, DHKP) ili rade na njima (DHFR, UPUH), pri ugovaranju poslova ih se nažalost malo tko drži, zato bih htjela napomenuti da ovaj dokument nije samo cjenik, već sadrži čitav niz mapiranih odnosa u polju i govori o širem kontekstu proizvodnje u kulturi. Scenaristi i dramaturginje često su potplaćene za rad koji se od njih traži u procesu proizvodnje različitih sadržaja – od izvedbenih do AV djela. SPID je mlada, ali poprilično aktiva strukovna udruga koja za sad okuplja stotinjak članova i pokušava stvoriti uvjete u kojima će se članovi osjećati zaštićenije i moći obratiti udruzi pomoć. Iako ne postoji zakonski okvir kojim bi direktno zaštitila članice na tržištu rada, kao što bi to mogli napraviti sindikati, strukovna udruga može ponuditi pravnu pomoć ili savjet članovima. Želja nam je potaknuti dijalog i s ostalim radnicama i radnicima u kulturi, smatramo da naši zahtjevi nisu izolirani i želimo promovirati međudisciplinarnu solidarnost i suradnju. Želimo da cjenik zaživi i da ne ostane "mrtvo slovo na papiru".
Kultura je u Hrvatskoj veoma podfinancirana i za nju se trenutno izdvaja manje od jedan posto državnog proračuna. Kako to utječe na logiku financiranja i honoriranja kulturnih radnika i radnica?
Ne samo da su budžeti za proizvodnju premaleni i nedostatni za kvalitetan rad na sadržaju koji bi trebao biti dostupan svima, nego većina radnika i radnica na kulturnoj sceni ovisi o projektnom tipu financiranja što ovaj posao čini jednim od najprekarnijih i posljedično iznimno stresnim. Kolegice i suborkinje iz kolektiva BLOK, nakon kampanje koja je nedavno završila, uspjele su izboriti pravo da se pod prihvatljive troškove pri pravdanju sredstava javnih potreba u kulturi RH uvrsti i udio u plaći, do 20% ukupnog budžeta u određenim područjima kulturne proizvodnje. Ipak - postotak je manji od traženog, a u nekim područjima plaće i dalje nisu priznate. Također, među neprihvatljivim troškovima i dalje se nalaze troškovi hladnog pogona - od troška uredskog materijala, preko održavanja web stranica do najma i knjigovodstva - koji su preduvjet organizacije svakog programa. Radnice i radnici u kulturi su potplaćeni, odluke o njihovim honorarima donose se proizvoljno i ovise o budžetu koji je "osvojen" na različitim natječajima, puno je administracijskog posla koji samu proizvodnju sadržaja oštećuje, ne postoji bolovanje, godišnji, ugovori se često potpisuju nakon što je posao već obavljen, ili se podrazumijeva da se ne trebaju ni potpisati jer je sve više radnika stjerano u kut i da bi si mogli priuštiti osnovna sredstva za proizvodnju (laptop, kameru, skener…) otvaraju paušalne obrte i izdaju račune. Ovakav tip rada je normaliziran, podrazumijeva se i očekuje od umjetnica i kulturnih radnika da pristaju na bilo što ako se žele baviti ovim poslom. Tu dolazimo do osnovnog problema a to je da će se, ako se nešto uskoro ne promijeni, kulturom moći baviti samo oni koji će si to moći priuštiti. Kako kaže jedan transparent s prosvjeda "Dosta je rezova" održanog 2019. godine – aplauz ne plaća stanarinu.
Cjenik je, između ostalog, nastao zbog toga što je ugovaranje honorara često netransparentan proces za koji ne postoje jasni kriteriji i standardizirani iznosi. Kakve su sve prakse zbog toga zaživjele u ugovornim odnosima kulturnih radnika i radnica?
Kada ne postoji standardiziran iznos, i dokument na koji se pozivaš pri ugovaranju poslova puno je prostora za manipulaciju i izvrtanje činjenica, pravila nema, a tvoj rad vrijedi onoliko koliko se uspiješ dogovoriti s naručiteljima. Honorari variraju ovisno o reputaciji ili sposobnosti pojedinog radnika ili radnice da ugovore posao što je problematično jer se radi o jednakoj količini i/ili tipu posla. Dolazi do nejednakosti, kako kod visine naknade, uvjeta rada, ali i daljnjeg pristupa radu. Ugovori se dugo čekaju, često su nezadovoljavajući i puni propusta. Kulturni radnici i radnice nemaju vremena ni znanja baviti se člancima u ugovorima, a često se nemaju kome obratiti za pomoć, pa to tako prolazi. Ugovorom je rijetko ograničen broj prepravaka koji se traže, pogotovo u kontekstu radio i tv proizvodnje, radno vrijeme ne postoji, u slučaju terenskog rada dnevnice se ne isplaćuju itd. Za neke se stvari koje bi trebale biti normalne, poput putnih troškova i toplih obroka u slučaju terenskog rada, moraš boriti. To je iscrpljujuće i ponekad dovodi do toga da pristaješ na lošije uvjete rada samo kako bi radio, jer ako ti nećeš – ima tko hoće. Tu su i druge prakse koje su nepovoljne za radnice i radnike, poput početka rada na pojedinim projektima puno prije potpisivanja ugovora, ponekad prije završenog financijskog plana.
Uz informacije o preporučenim iznosima honorara za pojedine poslove, cjenik sadrži i opise makro i mikro područja borbe u pojedinim sektorima rada. Koji su glavni problemi na makro, a koji na mikro području kad je u pitanju filmska produkcija, kojom se i vi osobno bavite?
Sam scenaristički dio posla često počinje puno prije nego što se dobiju prva sredstva za razvoj ili proizvodnju određenog AV sadržaja, a to je jako rijetko budžetirano i smatra se predposlom koji je gotovo uvijek neplaćen – pisanje treatmenta, sinopsisa, prve ruke scenarija, razrade likova ili istraživanja kad je u pitanju dokumentarni ili eksperimentalni film. Što se tiče scenaristike, na mikro razini detektirali smo probleme poput neravnopravne distribucije posla i sredstava, redatelji često pišu sami svoje scenarije - zbog čega se scenaristički honorar često spaja s redateljskim pa se nekad ne može ni utvrditi. Po HDFD-ovom cjeniku scenaristi bi trebali biti plaćeni 40% u odnosu na redateljev honorar, dok se redateljev i producentov honorar odnosi na cjelokupan budžet AV djela, jasna je hijerarhija. Na makro razini, što se tiče filmske proizvodnje, čitav je niz problema koje valja kontinuirano detektirati i adresirati – jedan od glavnih je nereguliran rad unutar produkcija koje servisiraju strane produkcijske kuće koje snimanju kod nas. Puno je zamjenjivih pozicija i najgore prolaze hijerarhijski najniže pozicionirani radnici koji se rijetko mogu izboriti za bolje uvjete rada. Radno vrijeme se ne poštuje, a neki sektori nisu plaćeni za prekovremeni rad. Sredstva zarađena na taj način ne preusmjeravaju se u budžete domaćih autora koji i dalje snimaju u izrazito nepovoljnim okolnostima, cijene rada na hrvatskim filmovima niske su, a uvjeti loši - pogotovo ako se radi o debitantskim filmovima.
Svi prijedlozi i upute te naknade i iznosi dani su kao orijentir i naputak pri zasnivanju ugovornih odnosa i nisu obvezujući. Namjeravate li kao stručno udruženje, i u suradnji s drugim inicijativama za bolje radne uvjete u kulturi, dalje raditi u smjeru da postanu obvezujući?
U posljednje vrijeme sve je više inicijativa koje se hvataju u koštac upravo s ovim problemima. SPID je dio šire mreže koji se bavi pitanjima jače regulacije rada u polju i pozitivnim praksama u širem kontekstu. Inicijativa ZA K.R.U.H, čija će članica Selma Banich sudjelovati na tribini povodom objave cjenika, radi na dokumentu koji detektira loše, te traži bolje i transparentnije uvjete rada, za sve radnike i radnice u proizvodnji kulture. Čini nam se kako je važno kolektivno raditi na dokumentima koji će pomoći regulirati uvjete rada i osnaživati radnike i radnice da se bore i ne pristaju na bilo što. Cjenik je jedan od koraka koji bi trebao pomoći, prije svega pojedinim radnicama i radnicima da se osjećaju sigurnije i zaštićenije pri ugovaranju poslova. Problem je što ovaj tip rada nije reguliran Zakonom o radu i uvjeti se konstruiraju ovisno o volji naručitelja posla, puno je eksploatacije u polju i sve je više radnika svjesno toga. Svjesni smo kako ovo nije samo problem glavnog grada, zato se distribucija cjenika planira kroz niz tribina diljem države koje će pokušati uspostaviti dijalog i suradnju s različitim akterima u drugim lokalnim sredinama.
