Dok počinjem pisati ovaj tekst mediji objavljuju videa i fotografije šteta od poplava u mojoj županiji, drugi put u godinu dana. Slični kadrovi dolazili su iz Gračaca u maju prošle godine, a ovaj put prikazuju grad Nin. Radi li se o "klimatskim promjenama" ili "normalnom geološkom ciklusu", kao društvo se ne možemo složiti. Ipak, to nije znanstveno pitanje, nego političko i društveno. "Vjerovali" mi u klimatske promjene ili ne, to nije proces podložan vjerovanju – ta činjenica okovana je sintagmom "znanstveni konsenzus". Možemo li uopće vidjeti te promjene ako kanali putem kojih se informiramo svaku pojedinačnu "prirodnu" katastrofu prikazuju neovisno o onoj prethodnoj?
Na primjer, Zadarska županija doživjela je 2017. još veću poplavu, "a ova nije k'o ona '17.", kako mi je obitelj odgovorila na upit "o stvarnom stanju na terenu". Prije te, za kolektivnu memoriju važnu 2017. godinu, kada su se klimatske promjene prvi put jasno manifestirale u mom rodnom gradu, zadnja poplava koju pamtim dogodila se 1986. godine. Sjećam se samo da mi je kao četverogodišnjakinji voda na ulici bila iznad gležnjeva. Iz istoga vremena sjećam se i priča svoje babe o poplavi prije te, "kad je ona bila mala" i živjela na otoku Ugljanu. Dakle, udaljenost katastrofalnih poplava u sjevernoj Dalmaciji "prije klimatskih promjena" i "tokom klimatskih promjena" obuhvaća vremenski period od babinog mi djetinjstva do moga. I onda isti broj velikih poplava u posljednjih sedam godina. Ali mi klimatske promjene ne možemo vidjeti. Zašto?
Područje znanosti koje proučava zašto ne uspijevamo prihvatiti i djelovati po pitanju klimatskih promjena baš je zato tako plodno, jer je kognitivna barijera nezamisliva. Sadržaj spomenutog "znanstvenog konsenzusa" nam poručuje: "ako ne djelujemo još jučer, civilizaciji kakvu poznajemo prijeti uništenje". Svjesne i nesvjesne kognitivne otpore takvim binarnim idejama poput "ili ćemo biti dobri i preživjeti ili nećemo pa ćemo izumrijeti" vučemo i iz otpora religijskim armagedonima i apokalipsama. Klimatske promjene dakle prvo smo artikulirali u znanosti i kao problem, a sad imamo kognitivni i društveni problem. No, sve prvo postoji u društvu pa onda u znanstvenoj artikulaciji. Ona obično počinje prepoznavanjem problema, a artikuliranje problema onda mora biti negativno ustrojeno, odnosno uokvireno ili kadrirano, to jest "frejmano".
Ako su naftne kompanije odgovorne za 79 posto viška CO2 u atmosferi, jesu li krive samo one ili i mi svaki put kad natočimo benzin? Jesam li kriva za klimatske promjene svaki put kada pojedem avokado? Ili sam kriva jer si mogu priuštiti avokado s drugog kraja svijeta, dok onaj koji ga bere ne može?
Sada kada smo ostvarili znanstveni konsenzus da su klimatske promjene "antropogene" tj. uzrokovane ljudskim djelovanjem, već smo problem frejmali negativno jer on automatski u tom trenutku nužno znači da postoji krivac, da postoje odgovorni ljudi. Taj je koncept toliko snažno "ukorijenjen" (lingvistički termin iz područja kognitivne semantike) da je za "prefrejmati" ga, odnosno drugačije prikazati, potreban snažan kognitivni napor i suradnja brojnih struka, kolektiva i pojedinaca da se nešto jako negativno po društvo i pojedince "uokviri" na pozitivan način kako bi se razbili ustaljeni kognitivni koncepti, a neki kompleksan fenomen razbio na dijelove koji su lakše razumljivi i premostivi. Problem klimatskih promjena dodaje se na ionako stresan život svakoga od nas te stvara još jednu dimenziju ekstrastresa koji smo kao pojedinci potpuno nemoćni riješiti. Ali nismo nemoćni kao pojedinci na njega utjecati. Sličnim logičnim sljedovima vodi se cijela kohorta radnika u brojnim društvenim područjima koja postavlja pitanje "kako komunicirati klimatske promjene tako da počnemo proizvoditi pozitivne posljedice?"
Prvo moramo definirati "frejmanje", "uokvirivanje" ili "kadriranje" kompleksnih koncepata. Jedna od najjednostavnijih definicija koju sam našla dolazi upravo iz klimatskih znanosti i objavljena je u časopisu Nature – Climate i kaže da je "frejming" "proces kojim pitanja, odluke ili događaji postaju drugačiji". Druge definicije kažu da je kadriranje "proces kojim pitanja, odluke ili događaji dobivaju različita značenja iz različitih perspektiva" ili da se "uokvirivanje u komunikaciji odnosi na čin stvaranja smisla kroz naglašavanje određenih aspekata stvarnosti nad drugima". U informatici semantičko kadriranje (uokvirivanje) zove se "tematskim ulogama", u generativnoj gramatici to su "theta uloge", u umjetnoj inteligenciji to je "framenet", a u fizici to je "referentni okvir". U lingvistici to je specifična točka gledišta govornika uvjetovana njegovim cjeloživotnim jezičnim i izvanjezičnim iskustvom, povezana sa svim tim iskustvom i nerazumljiva bez konteksta. Drugim riječima, to je semantički okvir ili koherentna struktura pojmova povezanih tako da bez poznavanja svih njih nema potpunog znanja ni o jednom. U psihologiji to je gestalt. Okviri se temelje na ponavljajućim iskustvima, stoga je za razumijevanje klimatskih promjena jako važno utjecati na "ponavljajuća iskustva" koja dobivamo primarno putem informativnih kanala.
Pokušajmo još pojednostaviti iskorištavajući ovdje poznati Einsteinov primjer Boba koji stoji na željezničkoj stanici i maše Alisi čiji vlak upravo napušta stanicu. Dok je perspektiva Boba da se Alisa kreće, njezina perspektiva je naizgled da se kreću on i stanica, a ona stoji. Zbog iste je razlike u perspektivama Galileo Galilei osuđen pred inkvizicijskim sudom na doživotni kućni pritvor. Iako su elite tada nedvojbeno zaključile da je Zemlja stacionarna u svemiru, od cijele afere ostala nam je danas samo spoznaja da se "ipak kreće". Uokvirivanje procesa i fenomena dakle ne određuje nužno što će se dalje događati, ali akteri koji postavljaju "okvire" ujedno time postavljaju i uvjete i smjer društvenih debata o bilo kojoj temi.
Markowitz i Shariff zaključuju da "ljudski sustav moralnog prosuđivanja nije dobro opremljen za prepoznavanje klimatskih promjena kao važnog moralnog imperativa". Budući da klimatske promjene ne uspijevaju stvoriti jake moralne intuicije, one ne potiču hitnu potrebu za djelovanjem
Uokvirivanje se radi tako da se ističu određeni aspekti neke situacije nauštrb drugih, zatim povlačenjem različitih granica i postavljanjem različitih uzusa problema. Potom iznošenjem različitih elemenata i inzistiranjem na tome da je ovo, a ne ono u srži problema. Inzistiranjem na ovom ili onom aspektu bilo kojeg kompleksnog fenomena, ljudi iz različitih sredina drugačije konstruiraju okvire o političkim pitanjima koji se mogu znatno međusobno razlikovati. U toj razlici leži cijeli spektar političkih stranaka. Okvir sam po sebi onda ne zahtijeva nužno neku akciju, već je samo uokvirivanje problema određena akcija. Na primjer, reći da je aktualno događanje u Palestini "genocid" ili reći da je "krvoproliće" je uokvirivanje iza kojeg leži određeni društveni kontekst. Isto važi u svim međunarodnim pregovorima, u pisanju političkih izvješća, u klimatskim i mirovnim pregovorima i tako dalje. Na primjer, leži i u onima o imperativu prestanku krčenja amazonske prašume.
Ako kažemo da su neki europski mirovinski fondovi prije nekoliko godina otkriveni kao ulagači u krčenje Amazone, dok su istovremeno kod kuće financirali i zagovarali progresivne klimatske politike, kako ćemo ih uokviriti, znajući pritom da su mirovine same po sebi dobra stvar? Ako znamo da su naftne kompanije odgovorne za 79 posto viška CO2 u atmosferi, jesu li odgovorne samo one ili i mi svaki put kad natočimo benzin kako bismo stigli na posao ili kod doktora? Jesam li kriva za klimatske promjene svaki put kada pojedem bananu ili avokado? Ili, jesam li kriva jer si mogu priuštiti avokado s drugog kraja svijeta, dok si ga onaj koji ga bere ne može priuštiti po istoj cijeni? Upravo u tome kognitivnom problemu otvara se pitanje artikulacije klimatskih promjena bez traženja krivca, a uz istovremenu mobilizaciju. Jesmo li krivi za klimatske promjene kada jedemo meso jer "krave prde", kao što nas određeni podskup vegetarijanaca pokušava uvjeriti? A što je tek s našim precima? Jesu li za današnje klimatske promjene krivi i prvi farmeri koji su prije otprilike 12.000 godina izmislili poljoprivredu i s generacijama ostavili Zagros i Anatoliju u amanet kao goleti? Teška su to i hipotetska pitanja, jer ovo nije tekst o krivnji, već o tome kako uokviriti klimatske promjene tako da ih razlomimo na dijelove s kojima se možemo nositi i kako bismo ih napokon počeli uspješno rješavati.
Jedno od istraživanja objavljenih na tu temu, možda najbolje koje sam pročitala, zove se "Contrasting frames in policy debates on climate change adaptation". Njegov autor, nizozemski akademik Art Dewulf, zaključio je da "uokvirivanje utječe na ljudske preferencije prilikom odlučivanja, osobito u uvjetima neizvjesnosti". Govor o "dobicima" i "gubicima" mobilizira različite društvene aktere "čak i ako temeljni problem odlučivanja ostaje isti, u smislu vjerojatnosti i očekivanih ishoda". Također je identificirao sadržajne razlike u razumijevanju "prilagodbe klimi" i "klimatskog ublažavanja" te ih prikazao kao dva suprotna termina, koje ljudi izvan struke zapravo slabo razumiju, ali koje mogu imati različite političke posljedice.
Sistemsko "frejmanje" problema – Marš za opstanak u Zagrebu 2021. (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)
Diskurs o klimatskim promjenama tako se često postavlja kao tehnički problem umjesto kao problem upravljanja zajedničkim i prirodnim dobrima. Tako i EU naglašava samo tehničke probleme klimatske tranzicije – na primjer, kada EU govori o tranziciji na vodik, to prisili znanstvenike da uspostave cijelu dugu boja vodika i skalu više ili manje prihvatljivih izvora dobivanja vodika kao goriva, čime se ponovno pokazuje dihotomija diskursa o tehničkim problemima i upravljanja resursima. Dewulf je prepoznao i problem govora o državnoj naspram ljudske sigurnosti u kontekstu klimatskih promjena, jer prva može značiti investicije u vojnu industriju kako bi se zaustavio priljev klimatskih migranata, dok druga znači sigurnost ljudi, pa i izbjeglica pred klimatskim promjenama i ulaganje u pojedince. Nabrojene dimenzije posljedično uzrokuju probleme u donošenju odluka jer dovode do toga da se ozbiljna društvena pitanja poput klimatskih promjena uokviruju kao strukturni tehnički problem. To onda rezultira i pogrešnim prioritetima i pokazuje se kao prepreka uspješnom rješavanju izazova u procesu klimatske prilagodbe.
Nadalje, autor zaključuje da su u situacijama u kojima su stresovi sustava definirani kao uski, tehnički problemi s kratkoročnim horizontima, strukture upravljanja djelovale odozgo prema dolje i nisu uspijevale povezati ni mobilizirati aktere na različitim razinama političkog procesa. Tvrdi da su takve situacije "maskirale povratne informacije sustava i nisu pružale poticaj ili strukturu za promicanje učenja". Na navedeno se može svesti cijela klimatska politika EU-a. Nasuprot tome, u dva primjera koje je istražio, a u kojima je pitanje postavljeno s obzirom na socijalne potrebe zajednice, provedba politike težila je poboljšanju upravljanja, razvijanju klimatske otpornosti te je bila fleksibilna i uključivala je želju za učenjem.
Osjetljivost ljudi jako je važna za suočavanje s klimatskim promjenama. Isticanjem pozitivnih naspram negativnih aspekata situacije može se pokušati utjecati na okvire na koje će se drugi oslanjati pri donošenju odluka. "Frejming" se stoga može koristiti kao strategija za postizanje komunikacijskih ili političkih ciljeva. "Uokvirivanjem", implicitno ili eksplicitno, zagovaraju se ili potkopavaju određeni interesi, održavaju ili ugrožavaju pozicije moći, a određeni akteri uključuju se ili isključuju iz političkih rasprava. Budući da uokvirivanje utječe na obradu informacija, usmjerava političke rasprave i procese donošenja odluka, od ključne je važnosti razumjeti okvir prilagodbe klimatskim promjenama. Dewulf čak zaključuje da "s obzirom na raznolikost mogućih načina uokvirivanja prilagodbe o kojima je bilo riječi, oslanjanje na jednostrano uokvirivanje problema vjerojatno neće dovesti do ostvarenja procesa prilagodbe".
Odličan članak kojim se nismo stigli pozabaviti ovdje objavljen je 2012. u časopisu Nature Climate Change, a zove se "Climate change and moral judgement". Autori su Ezra M. Markowitz i Azim F. Shariff. Njihov je zaključak da "ljudski sustav moralnog prosuđivanja nije dobro opremljen za prepoznavanje klimatskih promjena kao važnog moralnog imperativa". Budući da klimatske promjene ne uspijevaju stvoriti jake moralne intuicije, one ne potiču hitnu potrebu za djelovanjem onako kako to čine drugi moralni imperativi. U svom članku donose strategije za jačanje moralnih intuicija o klimatskim promjenama s ciljem motiviranja za veću potporu klimatskim akcijama i politikama.
U kontekstu županije s početka priče, komunicirati želju za ublažavanjem posljedica klimatskih promjena trenutno znači objasniti ljudima da je nužno ukloniti sav višak betona i asfalta sa svih prometnica, zasaditi drvorede po sredini i sa strane prometnica kako bi voda mogla otjecati u tlo i tamo se skladištiti u obliku podzemnih voda. Također znači da isti proces znači dovoljno vode za sve sušnije periode. To također znači da komunicirati potrebu za zaštitnim nasipima u gradu Ninu ne znači čuvati privatnu imovinu stanovnika čije su kuće najbliže poplavnim zonama, već znači čuvanje resursa i jačanje kolektivne otpornosti na sve češće klimatske neprilike. U nekom će trenutku postati jasno da je svaka pojedinačna prirodna katastrofa kumulativno gledano posljedica klimatskih promjena.
