Jusef Alhelu je palestinski novinar i politički analitičar baziran u Londonu. Rođen je u Gazi, u kojoj još uvijek živi većina njegove obitelji. Od 2007. radi kao dopisnik i izvjestitelj za razne međunarodne medije, među kojima su Real News Network, BBC i Electronic Intifada. Iz Gaze je izvještavao tijekom rata 2008. i 2012., a o Gazi svakodnevno piše i danas, kako u različitim medijima, tako i na Instagram profilu na kojem ga prati milijun ljudi. Za ovaj se razgovor nalazimo u Zagrebu – Alhelu je na malu medijsku turneju Balkanom krenuo u želji da o Gazi govori svima koji ga žele čuti.
Iz Gaze i o Gazi izvještavate skoro 20 godina. Što se kroz to vrijeme promijenilo, što je ostalo isto?
U Gazi sam rođen, u Gazi sam prvo radio kao novinar, izvještavao sam tijekom prvog i drugog rata (2008. i 2012.). Imao sam dovoljno sreće da sam kasnije dobio stipendiju na Sveučilištu u Oxfordu, mogao otići u inozemstvo i baviti se dalje novinarstvom. Kad razgovaramo o tome što je isto, a što se promijenilo, sad mogu reći da mi raniji izraelski ratovi djeluju kao šala u usporedbi s ovim najnovijim. Isto je to da Izrael još uvijek okupira Gazu, unatoč tome što tvrde da su povukli svoje snage iz Gaze još 2005. godine. Gaza je veliki zatvor, nemamo ni morsku ni zračnu luku, potpuno smo odsječeni od svijeta. Izrael i dalje kontrolira Gazu iz zraka, s mora, sa zemlje. I dalje u Gazi koristimo izraelsku valutu, šekel. Izrael kontrolira internet, struju, vodu, sve resurse.
S vremena na vrijeme Izrael je provodio nove invazije, ratove pod izlikom samoobrane, ciljajući na pokrete otpora, posebno na Hamas. U svakom ratu koriste različita oružja, Gaza je postala laboratorij za vojne kompanije. Dvije trećine stanovništva u Gazi izvorno su izbjeglice ili potomci izbjeglica koji se žude vratiti na svoju zemlju. Gazu se smatra glavnim gradom palestinskog otpora upravo zbog te migracije. Polovica stanovništva su mladi ljudi, a oni su u posljednjih 20 godina oko sebe vidjeli samo nasilje i destrukciju. Gaza je bila pod teškom opsadom, okupacija je ciljala na sve ljude podjednako. I obala Gaze je pod opsadom, čak su i ribari mete. Možete zamisliti psihološki učinak svega toga. Izrael budućnost Palestinaca čini sumornom, pokušava ih do kraja istjerati s njihove zemlje. Najnoviji napori u tom smjeru dio su etničkog čišćenja koje Izrael provodi još od 1948. godine, i zasad su svakako najintenzivniji i najstrašniji.
Sve je uništeno
Više od 65 posto kuća i zgrada Gaze je uništeno. Ljudi su zatim i na jugu više puta tjerani da se ponovno evakuiraju. Otišli su u Rafu, pa iz Rafe u Han Junis, pa u Deir Al Balah itd. Sve to kretanje događa se unutar istih 40 kilometara, a nigdje nema sigurnog mjesta
Najmanje 42 tisuće ljudi ubijeno je, a oko sto tisuća ranjeno u Gazi u posljednjih godinu dana, a to su konzervativne procjene. Većina infrastrukture je uništena, kronični je nedostatak bazičnih resursa, ljudi gladuju. Većina stanovništva trenutačno je stjerana na 12 posto teritorija Pojasa Gaze, a nedavno je izraelska vojska (IDF) izdala nove naredbe za evakuaciju na sjeveru pojasa. Kako se provode te evakuacije i kako biste vi opisali stanje u Gazi?
Kada je započeo ovaj genocidni rat, Izrael je izdao neke naredbe za evakuaciju stanovnika na sjeveru, tjerao ljude da se evakuiraju na jug. Oni koji su otišli na jug sada se ne mogu vratiti svojim kućama. Ali svejedno, nemaju se ni čemu vratiti jer tih kuća više nema. Sve je uništeno. Više od 65 posto kuća i zgrada Gaze je uništeno. Ljudi su zatim i na jugu više puta tjerani da se ponovno evakuiraju. Otišli su u Rafu, pa iz Rafe u Han Junis, pa iz Han Junisa u Deir Al Balah i tako dalje. Dok su se evakuirali, mnogi od njih su ubijeni. Po njima su Izraelci pucali i granatirali ih. Dakle, to je u najmanju ruku vrlo ponižavajuće putovanje. Sve to kretanje događa se unutar istih 40 kilometara, a nigdje nema sigurnog mjesta. Gaza nema bunkera, nema utvrđenih zgrada, nema skloništa. Ljudi su raseljeni u improviziranim izbjegličkim kampovima, šatorima. To ih ne štiti ni od vrućine, ni od zime, ni od bombi. U više su navrata bombe teške tonu bačene na civile u šatorima. Ti ljudi nisu samo ubijeni, njihova su tijela doslovno isparila od takvih udara.
Govorili ste već u intervjuima kako se radi o kolektivnom kažnjavanju čitavog palestinskog naroda.
Da, čitav narod kažnjava se zbog napada Hamasa 7. oktobra, a nova generacija mladih u Gazi zapravo nije ni glasala za Hamas. Ne podupire čitava populacija Gaze Hamas. A i nije baš da imaju izbora. Nema alternative. Palestinske vlasti nisu prisutne. Međunarodnim snagama nije dopušten ulazak u Gazu. Čak i kad Palestinci prosvjeduju i odupiru se mirno i nenasilno, Izrael nastavlja svoju politiku. Izrael ne dopušta uspostavu palestinske države, ne daje prostor za dijalog. Tijekom ovog genocida ubijene su i stotine civila na Zapadnoj obali, a napadi židovskih doseljenika su se povećali. Ubrzalo se i širenje ilegalnih židovskih naselja. U izraelskim je zatvorima sada oko 12 tisuća palestinskih političkih zatvorenika, među kojima je najmanje 300 djece. To su također taoci koje Izrael drži, drži ih bez konkretnih optužbi, bez suđenja. Izraelska vlada provodi viziju koju ima odavno, a ta je istjerati, uništiti Palestince. Povijest nije započela 7. oktobra, ljudi su patili i pate zbog kolonijalizma, okupacije i masovnog ubijanja proteklih 76 godina. I sve se to i dalje odvija pod izlikom izraelske samoobrane.
O izraelskom pravu da se brani i dalje slušamo u mejnstrim medijima, kako američkim i britanskim, tako i hrvatskim. Kako ocjenjujete izvještavanje medija o Gazi i Palestini općenito?
Znamo da su zapadni mediji prije bili pristrani i jako skloni Izraelu, ali porastom utjecaja društvenih mreža ne mogu baš ignorirati patnju Palestinaca. Tisuće i tisuće užasnih videa ubijene palestinske djece i masakriranih civila sada cirkulira svijetom putem mreža. Građani i novinari na društvenim mrežama ipak su prisilili dio mejnstrim medija da mijenjaju način na koji izvještavaju o Palestini, zato što će s vremenom izgubiti na kredibilitetu ako ne uključuju palestinski narativ. Postoje i mediji poput Al Jazeere, koji su svijetao primjer za cijeli svijet, uvjerljivo dosljedni i vjerodostojni. Nažalost, iako pružaju neke mogućnosti, društvene mreže također cenzuriraju svaki sadržaj koji zagovara palestinska prava. Ja primjerice imam milijun pratitelja, a trebao bih imati najmanje deset milijuna, ali ne mogu doći do tog broja zbog ograničenja i cenzure koju nameće algoritam. S druge strane, izraelski vojnici, plaćenici iz različitih dijelova svijeta, dijele snimke svojih zločina na društvenim mrežama i njihovi računi ostaju necenzurirani, za njih nema ograničenja. To jasno pokazuje pristranost i licemjerje i u toj domeni.
Najmanje 175 novinara i novinarki ubijeno je u Gazi od 7. oktobra, prema procjenama Palestinskog ministarstva zdravstva. Posljednja žrtva je 19-godišnji Hasan Hamad, kojemu su izraelski vojnici više puta prijetili smrću zbog njegovog novinarskog rada. Kao što ste i sami rekli, novinarima iz Gaze, posebno onima koji svakodnevno objavljuju na društvenim mrežama, dugujemo detaljno dokumentiranje genocida. Kakve sve borbe vode vaši kolege u Gazi?
EU se treba zalagati za prekid vatre, ali i za kraj okupacije. Treba se zalagati za odgovornost, za kažnjivost. Bilo koja zemlja sada može pokušati učiniti to što Izrael radi u Gazi i pravdati se da je Izraelu pred očima svih nas bilo dopušteno da to učini
Toliko je novinara ubijeno u Gazi u samo godinu dana, više nego u posljednjih trideset godina bilo kojeg rata na svijetu. Komitet za zaštitu novinara navodi da se radi o najsmrtonosnijem sukobu za novinare od 1992. godine, kada su počeli voditi evidencije. Postoji toliko stvari koje jednostavno ne bismo nikad doznali da nije novinara iz Gaze koji stalno riskiraju živote i nastavljaju izvještavati. Općenito, živjeti u Gazi je rizik svakoga dana za svakoga, ubija se civile, liječnike, humanitarne aktiviste, međunarodno osoblje. Ali novinari su dodatno izloženi i dodatno ih se progoni, kao opravdanje za njihova ubojstva navodi se da blisko surađuju s Hamasom, što su laži i tim smo lažima svi već zasićeni.
Međunarodna zavjera šutnje
O svemu ovome pričamo u Hrvatskoj. Kako vidite europsku odgovornost oko genocida u Gazi? Što su europske zemlje trebale učiniti, što trebaju dalje činiti?
EU ima važnu ulogu jer američka administracija nije uspjela biti pošten mirovni posrednik. Nisu ozbiljno pritisnuli Izraelce. Dakle, EU se treba zalagati za prekid vatre, ali i za kraj okupacije. EU se treba zalagati za odgovornost, za kažnjivost. Izrael je napadao bolnice, škole, groblja. Izraelski vojnici su silovali žene, ponižavali i izgladnjivali civile. Jedina stvar koju još nisu napravili je bacanje nuklearne bombe na Gazu, sve drugo je učinjeno. Bilo koja zemlja sada može pokušati učiniti to što Izrael radi u Gazi i pravdati se da je Izraelu pred očima svih nas bilo dopušteno da to učini. Palestinci se smiju kada netko spomene međunarodno pravo. Ljudi koji su studirali međunarodno pravo sada spaljuju knjige jer su iznevjereni. Kažu da je UN laž, da je sve laž. Svijet nas je iznevjerio. Postoji međunarodna zavjera šutnje. Imam obitelj u Gazi, osjećam se krivim dok jedem, osjećam se krivim jer sam na sigurnom, osjećam se sebično. Idem uokolo i ponavljam da se Palestinci samo žele odmoriti od sveg ovog nasilja.
Sve što Izrael mora učiniti jest prekinuti okupaciju. U tome mogu pomoći i europski građani. Važno je vršiti pritisak na političare i vlade, zahtijevati bojkot, nametanje sankcija i prestanak izvoza oružja Izraelu. A čuo sam da su oružje izvozile i Hrvatska i Srbija. Znam da su ljudi zauzeti svojim životima, znam da će se pravdati da nemaju kulturu prosvjedovanja, ali barem bismo trebali razvijati neku vrstu suosjećanja. Učite o palestinskoj kulturi, zovite Palestince da surađuju s vama, povezujte sveučilišta, informirajte se, organizirajte. Drago mi je da su ljudi u Hrvatskoj počeli pomalo educirati sami sebe, i mislim da će nova generacija nekako pomoći promijeniti narativ. Ako išta, barem vjerujem da će djeca ove generacije za 20 godina pitati svoje roditelje zašto nisu ništa učinili da spriječe ovaj genocid.
Izrael sve intenzivnije napada i na novom-starom frontu u Libanonu. Nismo proroci, ali što mislite, kako će se situacija dalje odvijati, pošto puno toga u skorije doba ovisi o unutarnjim američkim i izraelskim političkim preslagivanjima?
Da, u Libanonu se sada koriste iste taktike kao u Gazi, naredbe za evakuacije, bombardiranje, razaranje, ubijanje civila, liječnika, novinara. Na snazi je i dalje izraelska nekažnjivost, potpuna nekažnjivost. Mislim da su Amerikanci shvatili da Izrael gubi vrijeme, da samo ubijaju civile bez ikakvog političkog progresa. To je neodrživo, ali može potrajati još neko vrijeme. Promjena bi mogla doći s izborima u SAD-u, moguće je da će američka administracija tada početi gurati prema prekidu vatre. Što se izraelskog društva tiče, ono mora zaustaviti krvoproliće, mora shvatiti da Palestinci nisu kolateralne žrtve, da nisu brojevi. Ovi zločini će samo stvoriti više mržnje, više bijesa. Način na koji Izrael vodi politiku je strateški stvarno naopak, dugoročno poguban za izraelsko društvo. Izrael je svojom politikom stvorio na desetke tisuća novih boraca među Palestincima, a to Židove ne čini sigurnijima i zapravo dovodi do porasta antisemitizma. Izraelsko društvo trpi i ekonomske posljedice ovog rata, i postoji šansa da Netanjahu bude svrgnut, prisiljen odstupiti sa svoje pozicije u nadolazećim mjesecima. To bi bio prvi korak prema miru. A prava sloboda dolazi tek s prestankom okupacije i pritom se vraćam na globalnu solidarnost, na daljnju zajedničku borbu. Nitko od nas nije slobodan dok Palestinci nisu slobodni.
