Ovih dana, između 75. godišnjice utemeljenja druge Jugoslavije i stote godišnjice utemeljenja prve Jugoslavije, hrvatska javnost će o tim važnim godišnjicama upadljivo šutjeti. Jednako kao što je šutjela čitavu ovu godinu. Dok je u ostalim nekadašnjim jugoslavenskim republikama historiografska struka ozbiljno analizirala nasljeđe zajedničke države, u Hrvatskoj se čitava tema svela na nekoliko kvalitetnih feljtona u Globusu, nekoliko off umjetničkih projekata i na izložbu otvorenu u Hrvatskom povijesnom muzeju posvećenu 1918., na kojoj se buduća zajednička država najviše osjeća po izostanku problematizacije. U Hrvatskoj je Jugoslavija drugo ime za potisnuto nesvjesno. I to iz razloga što je jugoslavenstvo u osnovi hrvatska ideja, a potom je logički i činjenično neodrživo u bilo kakvoj ozbiljnoj raspravi ustrajavati na tezi da su Hrvatska i Hrvati loše prošli u dvije jugoslavenske države, pa je onda bolje iz te perspektive tu temu i ne otvarati. Bez obzira na količinu buke koju nacionalistička i klerikalna desnica proizvodi po ovom pitanju, i samima im je, barem onom obrazovanijem dijelu, jasno da govore i pišu gluposti. Stoga i ne začuđuje da kritika zajedničkog državnog iskustva ne seže dalje od Bleiburga i poslijeratnih obračuna s kolaboracionistima te činjenice da je 1945. uspostavljen jednopartijski sistem. To je tako, jer se ničega drugog desnica i ne može uhvatiti. Ni podzastupljenosti na najvišim razinama vlasti, ni demografske i gospodarske slike zemlje, ni socijalne situacije i stambene politike, zdravstvene zaštite, arhitekture, urbanizma, sveučilišta. Zapravo bilo čega iz stvarnog i svakodnevnog života, jer suvremena Hrvatska ni na jednom od ovih polja ne može izdržati usporedbu sa socijalističkom Jugoslavijom. Situacija u javnosti je danas takva da se u nacionalističkom dijelu njezino nasljeđe potpuno prešućuje ili svjesno falsificira, u liberalnom ga se priznaje do mjere dosega modernizma u arhitekturi i popularnoj kulturi i koristi za tzv. hrvatske nacionalne interese, dočim ga se u lijevom doživljava ili kao poligon za glorifikaciju partizanske borbe i Titovog kulta ili u manjem dijelu mlađe ljevice kroz reafirmaciju samoupravljanja i ekonomske logike socijalističke Jugoslavije. Svim ovim viđenjima zajednički je izostanak bilo kakve šire perspektive i nesposobnost da se promišlja van konteksta današnje Hrvatske i njezinih dominantnih vrijednosti, pa bilo to i potpuno nesvjesno.

Zajednički jugoslavenski narativ na koncu se raspao zbog nespremnosti partijskih elita da istinski komuniciraju s društvom i s vremenom

To je, pored ostalih, i bio jedan od razloga da tim povodom napišem knjigu ‘Jugoslavija u Hrvatskoj (1918. – 2018.) – od euforije do tabua’, koja je upravo izišla u izdanju Frakture. No znatno bitniji razlog odnosio se na ono što sam u zaključku postavio kao središnje pitanje na koje će knjiga pokušati odgovoriti, a to je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918. postane 2018. u boljem slučaju sinonim za tabu i autocenzuru ili za psovku u gorem. Kako onda moramo danas iz historiografske perspektive promatrati nasljeđe dviju Jugoslavija? Prije svega na način da stvari s jedne strane promatramo iz konteksta ondašnjeg vremena, a tek potom da ih ocjenjujemo iz šire perspektive i iskustvenih spoznaja koje danas imamo.

Stoga, kada govorimo o iskustvu obiju Jugoslavija, moramo poći od činjenice da je jugoslavenstvo kao ideja znatno starije od istoimenog državnog okvira te da ga je logično nadživjelo. Štoviše, toj izvornoj ideji da se radi o jedinstvenom kulturnom prostoru državotvorstvo je puno više štetilo nego što joj je na bilo koji način pomoglo. Onaj vječni problem koji se pak kod stvaranja državnih projekata na koncu pokazao nepremostivim, odnosio se na različite doživljaje samog jugoslavenstva, pa i oko sadržaja i državnopravnog uređenja.

Ideja jugoslavenstva je na hrvatskom prostoru bila najviše ukorijenjena, križajući se s panslavizmom i široko zamišljenim ilirizmom, a zanimljivo je i da je prva jugoslavenska država, koju je instalirao Napoleon, a riječ je o Ilirskim provincijama (1806. – 1813.), koje su obuhvaćale Sloveniju, Dalmaciju i kontinentalnu Hrvatsku do Save, uspostavljena najvećim dijelom u Hrvatskoj. Jednako kao što je zanimljivo da se na to iskustvo kasniji državotvorci nisu pozivali.

Faktična novost koju je zajednička država donijela na ove prostore odnosi se na činjenicu da su oni prvi put zahvaljujući njoj geografski i društveno integrirani, što ranije ne samo da nije bio slučaj nego je čitav ovaj balkanski prostor predstavljao vječnu pograničnu zonu između carstava i religija, odakle je i došla ona pogubna ideja o predziđu kršćanstva koja se i danas, vidimo, održava na životu.

Samo stvaranje Kraljevine SHS, koja je od Aleksandrove šestosiječanjske diktature iz 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, prošlo je u priličnoj euforiji, posebno kada govorimo o hrvatskom slučaju, pri čemu je ta euforija bila racionalno vrlo logična. S jedne strane, oživotvorile su se ideje iliraca o stvaranju zajedničke države, a s druge je njezinim stvaranjem spriječeno potpuno ostvarivanje stavki tajnog Londonskog ugovora u kojem je Antanta Italiji obećala značajan dio istočnojadranske obale kao koncesiju za ulazak u rat na njihovoj strani. Strah od talijanskog imperijalizma je u Dalmaciji bio toliki da ne bi bilo pretjerano reći kako je Josip Smodlaka, iznoseći Hrvatskom saboru zaključak da će ukoliko oni nastave s raspravama i otezanjem ujedinjenja Dalmacija samostalno pristupiti Srbiji, znatno utjecao na brzinu i način ujedinjenja.

Sama nova država je, unatoč brojnim prednostima koje je donijela u odnosu na Austro-Ugarsku, u što spadaju i izbori te sporni Vidovdanski ustav, pa i agrarna reforma, generirala značajnu količinu nepravdi, dospjevši vrlo brzo u krizu legitimiteta. Općenito joj je presudilo nekoliko faktora, među kojima se ističe opći nedostatak legitimiteta i demokracije, što je bilo najbolje uočljivo na primjeru odnosa prema Komunističkoj partiji Jugoslaviji (KPJ), koja je Obznanom stavljena van zakona, i to kao treća parlamentarna stranka, ali i prema Radićevom HRSS-u i kasnije HSS-u. Ta suspenzija demokracije je ujedno generirala i sve oblike političkog nasilja, koje jest bilo najvidljivije kroz atentat na Radića i ostale zastupnike HSS-a u Skupštini, ali je nasilje prema komunistima bilo sustavnije i neprekidno. Takav odnos bio je usko povezan s apsolutnom dominacijom Srbije u političkom životu te državnim i javnim institucijama, što je posljedično utjecalo i na neriješeno nacionalno pitanje, s hrvatskim kao ključnim na tom polju. Pored toga, unatoč pokretanju agrarne reforme i djelomično pokrenutoj modernizaciji, Kraljevina nije uspjela riješiti tešku socijalnu situaciju brojnih građana, što je pridonosilo njihovom otuđenju od države, a sve to je na koncu dovelo do toga da nije postojao ni minimalni konsenzus oko toga kako bi društvo i država u budućnosti trebali izgledati. Imajući sve to u vidu, brzi poraz države i njezine vojske nakon njemačkog napada na zemlju nije bio začuđujući, na isti način na koji je bilo sasvim logično da četnički pokret kao službena vojska izbjegličke vlade, zahvaljujući svojoj ideologiji, zločinima i nakanama, jednostavno nije mogao steći puno povjerenje širokih narodnih masa.

Unatoč činjenici da Kraljevina Jugoslavija ne samo da nije bila uspješna zemlja nego su i njezina otvorena pitanja generirala mnoge probleme u budućnosti, njezin pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja, koji je rezultirao formiranjem Banovine Hrvatske, umnogome je utjecao na buduće događaje. S jedne strane, to je bilo legitimiranje ideje federalizma, koja je mogla komunistima poslužiti kao djelomičan putokaz za izgradnju federativne Jugoslavije, ali oni su je promatrali kao dogovor buržoaskih elita, na štetu radnog naroda. No na ovom pitanju došlo je do prvog rascjepa između Franje Tuđmana, tada direktora novoutemeljenog Instituta za historiju radničkog pokreta, i vodstva Partije, konkretno Vladimira Bakarića i Anke Berus. Tuđman je naime još u ožujku 1964. na sastanku proširenog sastava Komisije za historiju CK SKH, koja je trebala formulirati primjedbe na Pregled istorije SKJ, zastupao tezu kako je Banovina Hrvatska uglavnom riješila hrvatsko nacionalno pitanje, a ta njegova fascinacija Banovinom je u negativnom smislu došla do izražaja u posljednjem ratu, kroz djelovanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koja se u prvim projekcijama i trebala zvati Hrvatska Banovina u BiH i koju je praktički on osmislio. Zanimljivo je također da je pitanje treba li Mostar ući u sastav Banovine Hrvatske 1939. predstavljalo točku prijepora oko koje se dugo pregovaralo. Tužnu sudbinu toga grada u posljednjem ratu umnogome je usmjerila slična fiksacija.

Drugi svjetski rat, koji je donio okupaciju zemlje, s tragičnim posljedicama ustaške kolaboracije, otvorio je zahvaljujući Narodnooslobodilačkoj borbi i nove perspektive društvenog razvoja. Činjenica da su partizani oslobodili zemlju i stvorili zavnohovsku Hrvatsku, utemeljenu na ideji bratstva i povjerenja između hrvatskog i srpskog naroda, a na širem planu i svih jugoslavenskih naroda, rješenju nacionalnog pitanju putem stvaranja federalne Jugoslavije, potom na ideji socijalističke revolucije, a posljedično i uz opću modernizaciju zemlje, u sadržajnom smislu dubinski je promijenila zemlju i društvo. Suvremena Republika Hrvatska, koja je na svaki, pa i ustavni način sljednica zavnohovske Socijalističke Republike Hrvatske, de facto je uslijed nacionalističke politike HDZ-a poništila sva dostignuća ZAVNOH-a, osim teritorijalnih i pravnih. Bilo da je riječ o odnosu Hrvata i Srba, preciznije o konstitutivnosti tih dvaju naroda, bilo da je riječ o socijalizmu kao društvenom uređenju ili o općoj modernosti. Ovo, naravno, ne znači da je socijalistička Jugoslavija bila idealna zemlja, jer to nije bila, ponajprije iz razloga što nije bila demokratska i što je uzgajala karijerni oportunizam kao način funkcioniranja društva, ali stoji da je poništen najbolji dio njezinog nasljeđa, a zadržan najgori.

Jedan od tih najgorih dijelova nasljeđa je svakako nametanje kolektivne odgovornosti nacionalnim manjinama, konkretno talijanskoj i njemačkoj, za grijehe okupatora, što je isti obrazac koji se ponovio i devedesetih godina. U prvim godinama nove države, sve do raskida sa Staljinom i prijelomne 1948., ona je također bila odana pristalica staljinizma, sa svim posljedicama u ekonomiji i društvu kojima je takva politika rezultirala. No zanimljivo je da je trauma 1948. ostala zapravo u hrvatskoj javnosti neispričana, sve do filma Tihe K. Gudac ‘Goli’, za što postoji čitav niz razloga, od kojih je nemogućnost da se priču o 1948. uklopi u dominantni nacionalistički narativ jedan od ključnih.

Počeci opće liberalizacije, koja je posebno došla do izražaja nakon Rankovićevog pada 1966., iz temelja su promijenili društvo, koje umnogome postaje otvoreno potrošačko, s fenomenom vikendica, šoping-izleta u Trst, dostupnog ljetovanja na obali i sl. Sve to praćeno je općom modernizacijom, promjenom kulturne paradigme vidljive u crnom valu, apstraktnoj spomeničkoj plastici i modernističkoj hotelskoj i stambenoj arhitekturi, čiju vrijednost šira javnost tek danas prepoznaje, o čemu svjedoče i aktualna izložba u njujorškoj MoMA-i i fascinantna dokumentarna serija ‘Betonski spavači’. Svi ovi procesi praćeni su i stvaranjem specifične urbane kulture koja je usvojila zajednički jugoslavenski identitet i obraćala se budućnosti, umjesto prošlosti, prvenstveno na polju muzike, teatra, filma, likovnih umjetnosti, ali i književnosti, no njoj su, kao i cijeloj državi uostalom, presudile trajne napetosti između avangarde i nacionalizma. Točnije, presudila im je činjenica da je u Partiji na koncu prevagnuo konzervativni oportunizam i da je ljevica u njoj bila poražena najkasnije sredinom osamdesetih, a po nekim autorima i mnogo prije. Nesporna je u tom smislu činjenica da su ljevičarske ideje ‘68. temeljito poražene, dok su one iz 1971. završile kao pobjedničke.

Zajednički jugoslavenski narativ se na koncu raspao zbog nespremnosti partijskih elita da istinski komuniciraju s društvom i s vremenom, što je znatno pridonijelo usponu nacionalizma i ustavnoj razgradnji države koju je započela Miloševićeva Srbija. Što se Hrvatske tiče, tadašnji je Račanov SKH imao dovoljno reformatorskog potencijala da raspiše višestranačke izbore, ali je ostao potpuno nijem pred onim što je uslijedilo. To je na društvo djelovalo posebno tragično, s obzirom na to da je kao jedina ozbiljno organizirana institucija koja je baštinila socijalističko nasljeđe, iz čitavog niza razloga, koji su iz straha prešli u konstantni oportunizam, pristala na sve nacionalističke mitove i način funkcioniranja države utemeljen devedesetih, uslijed čega oni žive vječno i izgledaju nikad mlađe.

Što se same Jugoslavije i njezinog nasljeđa tiče, ona danas služi kao posve iracionalan pojam s kojim nacionalistička desnica pokušava probuditi strah od njezine obnove u široj javnosti. K tome, pojam ispražnjen od stvarnog i promišljenog sadržaja, zbog čega se njezino nasljeđe minimalno problematizira uopće. S druge strane, jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor nastavio je postojati i danas, jednako kao što je postojao i prije utemeljenja zajedničke države, a unutar njega kao prepoznati funkcioniraju upravo najkvalitetniji autori iz svih ovdašnjih društava. Jugoslavenstvo je pak ostalo lebdjeti između puke nostalgije i svjesne političke provokacije dominantnim narativima.