Film ‘Tragovi prošlosti’ kao da koketira s dva mnogo slavnija ostvarenja. Ima naime u njemu elemenata omiljenog klasika Davida Leana ‘Most na rijeci Kwai’ (1957), a i blagih natruha kultnog Oshimina uratka ‘Sretan Božić g. Lawrence’ (1983). Međutim, posve je nepoticajno to pretpostavljeno koketiranje jer ‘Tragovi prošlosti’, koje redateljski potpisuje u Australiji cijenjeni a izvan nje malo znani Jonathan Teplitzky, tipičan su anglofoni mainstream proizvod: produkcijski (vrlo) dobro potkovan, ali kreativno sterilan. Riječ je o adaptaciji memoara Erica Lomaxa, koji je tokom Drugog svjetskog rata, zajedno s desecima tisuća britanskih i australskih vojnika, zarobljen u Singapuru kad je ovaj pao u japanske ruke.
Lomax s ostalim ratnim zarobljenicima postaje radnik na ekstremno zahtjevnom pothvatu izgradnje željeznice koja bi povezala Kinu s Indokinom, preciznije, zarobljeni Britanci i Australci, s mnogobrojnim podjarmljenim pripadnicima lokalnog stanovništva, gradili su dio trase koji je trebao povezati Tajland i Burmu, a koja je zbog iznimno teških klimatsko-terenskih uvjeta, slabe ishrane i nemilosrdnosti japanske vojske koja je provodila i nadzirala radove, rezultirala desecima tisuća mrtvih te je prozvana Željeznicom smrti. Isti događaj, samo u mnogo vedrijem tonu, opisuje se u ‘Mostu na rijeci Kwai’, dok je poveznica s Oshiminim filmom odnos zarobljenog Lomaxa i japanskog prevoditelja i pripadnika tajne policije Takeshija Nagase. No poveznica je vrlo tanka jer takav je i odnos dvojice mladih muškaraca u zarobljeničkom logoru u ‘Tragovima prošlosti’, odnos koji se produbljuje tek desetljećima nakon rata, kad se Lomax i Nagasa ponovno susreću u Tajlandu.
Radnja filma započinje 1980., kad se Eric (Colin Firth) i njegova uskoro supruga Patti (Nicole Kidman) upoznaju i zaljube, a nakon vjenčanja Patti shvaća da Eric pati od mora. Pokušava doznati o čemu se radi od njegova najboljeg prijatelja Finlaya (Stellan Skarsgård) i tako saznaje da je Eric u zarobljeničkom logoru doživio nešto strašno o čemu se čak ni Finlayu nikad nije povjerio. Dalje pratimo izmjenu prošlosnih događaja u logoru i sadašnjice, uz Pattina nastojanja da pomogne Ericu, u čemu će ključnu ulogu odigrati saznanje da je jedan od njegovih mučitelja, prevoditelj Nagasa, živ i da radi kao vodič u tajlandskom muzeju posvećenom žrtvama tzv. Željeznice smrti.
Problematika PTSP-a svakako je zanimljiva tema, međutim autore filma malo zanimaju stvarni individualni odnosi i individualna patnja, a mnogo više općenita promocija individualističko-humanističke zapadne civilizacije nasuprot istočnjačkom kolektivizmu i fanatizmu. Kad saznamo da je Lomax u logoru bio izložen ‘točenju’ vodom, prva je pomisao da slijedi kritika istovrsnih američkih metoda u aktualnom ‘ratu protiv terorizma’, no to je varka. Dotična metoda ostaje samo ilustracija japanskog sadizma koja, međutim, naposljetku ne može slomiti britanskog vojnika. Moralna samouvjerenost s kojom Lomax pristupa Nagasi desetljećima nakon rata i Nagasino posipanje pepelom po glavi, kao da se u međuvremenu nisu dogodili Hirošima i Nagasaki te masivno razaranje Tokija zapaljivim bombama, potom Lomaxova velikodušnost po načelu ‘ne zaboravljam, ali opraštam’ – sve to u službi je demonstriranja civilizacijske superiornosti Zapada, čije vrijednosti danas prihvaća i rehabilitirani Japan, za razliku od komunističke Kine čiji je ultraefikasan prijelaz na kapitalističku privredu samo višestruko pridonio prijetnji koju isti Zapad od nje osjeća. Pod krinkom odavanja počasti individualnim stradanjima, iza paravana individualne priče, stvarno se krije kritika Kine kao najmoćnije opozicije zapadnjačkoj globalnoj dominaciji.
