Prije debi albuma ‘Lonesome Dreams’ (2012.) grupa Lord Huron objavila je nekoliko EP-ja. Ekipu je okupio Ben Schneider, ime grupi je dao po jezeru Huron, gdje je proveo dio djetinjstva prije no što je odmaglio prema Los Angelesu, New Yorku i Parizu. Povratak kući bio je to i u poetičkom smislu: za prvi album, ‘Strange Trails’, Schneider je snimio nekoliko spotova u maniri vesterna – smatrao je kako upravo takvo vizualno pakovanje najbolje opisuje njihovu glazbu. No Schneider se, prije će biti, toliko zaželio doma da se onda odao dopuštenim pretjerivanjima. ‘Lonesome Dreams’ možda i ima nešto od ‘Lonesome Dove’, no Schneider je deficitaran kada je čvrstoća u pitanju. On je daleki, jako daleki rođak Gusa iz ‘Usamljene golubice’ (u nezaboravnoj interpretaciji Roberta Duvalla). I Gus je volio kititi svoje avanture, ali ih je imao, imao je što ukrasiti.
Prvi ton Lorda Hurona poručuje na najjasniji mogući način: sve što znam temelji se na kulturnoj apsorpciji i mom (Schneiderovom) shvaćanju važnosti kukanja u razvoju glazbe… Što ovom prilikom pozdravljamo, jer je debelo precijenjeno i ono stvarno, mesnato, krvavo životno iskustvo, bez kojega je, navodno, nemoguće napisati baladu (o serenadi da ne govorimo), kao i tvrdo držanje, nijemo podnošenje nedaća. Kojih li gluposti! Da bi se mogao napraviti pjesmuljak kakve iz rukava sipa Lord Huron potrebno je znati prevrtati note, okretati ih, premetati, ubadati na pravo mjesto i ništa više.
Na prvom su albumu momci bili nesigurni, kao da su tražili zvuk kakav su ovdje uboli primjerice na ‘The World Ender’, koja jest kaubojac kakav su bezuspješno tražili čak i spotovima za prošli LP. Melodičniji su nego što su bili, općenito, iako još ne zvuče kao da su pobijedili na rodeu – Lord Huron sada zvuče kao da su napokon vidjeli jedan. I skužili u čemu je fora. Tematski su ostali na istom teritoriju kao na ‘Lonesome Dreams’, radi se o muškarcu-junačini ostavljenom od svih, toliko iznutra slomljenom da više ni vlastitome konju ne vjeruje na prvu, nego i od njega traži da se najprije dokaže oranjem, pa će tek onda raspravljati o zobi, ako je potrebno i do dugo u noć.
Što se tiče melodija kojima obasipaju razdraganog slušatelja, tu im je malo teže naći premca. Gitare su nekako široko naštimane (ako ovo išta znači), kao što su ih nekoć u otvorenom štimu ostavljali R.E.M. ili, još dalje, kod Edgea na ‘The Joshua Tree’. Schneiderov vokal kuka i jauče iznad gotovo nestvarno lijepih gitara koje, zajedno s ostalim instrumentima, pokazuju figu samoći, porazu, izgubljenosti. Ako i ne pokazuju, onda je ovo jeremijada s jednim od najefektnijih pakovanja u povijesti pop-glazbe. Tipovi su tužni, ali potpuno stilizirani, ima se stila, nije baš da se pada na glavu niz stepenice… Ne radi se o pjevaču-jaukovcu-propalici, koji se od rane zore liječi pelinkovcima, nego o frajerima koji se najprije istuširaju, pa namažu pomadama, pa našpricaju biranim mirisima, pa odjenu neke fine krpice i tek onda nabace turbotragični izraz lica, gdje turbo u ‘turbotragični’ ne potječe, naravno, iz turbofolka, nego je slika turbine iz hidroelektrane u smislu snage tuge s kojom se nije za šaliti. Što kod preslušavanja ‘Strange Trails’ daje osjećaj lakoće, pjesme kao da lebde pet centimetara iznad površine nečega. Zemlje? Zvučnika? Tema o kojima su? Jer ako se i radi o tuzi, ona se rijetko obrađuje s ovoliko poleta i spretnog aranžiranja. Ben Schneider i ekipa dali su glazbenoj sceni lekciju iz tuge na jedan tako naglašeno prpošan i rasplesan način da ih nećemo tješiti, ne ove godine.
