Posve u skladu s regulama staroindijske naracije, kuknjava oko skorog odlaska zaslužnog indologa te akademika Mislava Ježića sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta poprima velebne epske razmjere. Toliko suza u dobrostivim medijima nije proliveno nad kompletnim tzv. odljevom mozga iz Hrvatske u posljednjih četvrt stoljeća, a naročito se ‘Jutarnji list’ pritom trudi nadmašiti ekstenzivnost jedne npr. Mahabharate: desetak stranica o udesu Ježićevom, uz fotose uglednog profesora s njegovim psom, s figurom ježa, s bistom oca mu Slavka Ježića i, konačno, nad otvorenom knjigom, plus iskazi biranih svjedoka ove tragedije, i sve to kroz jedva par tjedana.
Cinična je Ježićeva argumentacija da on mora ostati na fakultetu zato što ga nema tko naslijediti – ne, on je kriv upravo zbog toga što se nije pobrinuo za nasljednike
Hoće se naime reći da Vijeće fakulteta nipošto nije smjelo odbaciti zahtjev Mislava Ježića za produženjem radnog vijeka nakon 65. godine života, a jer je posrijedi svakako veliki znanstvenik, nenadmašni prosvjetiteljski organizator, favorit nebrojenih studentskih naraštaja i lojalni te kolegijalni pripadnik nastavničke zajednice na matičnoj instituciji. I dok s prvom tvrdnjom nema spora – zaista je riječ o svjetski relevantnom filologu – ostale teze nipošto ne drže vodu. Štoviše, tek uz puniju istinu o tome bit će moguće sagledati ozbiljnost razloga kojim se vodila uvjerljiva većina Vijeća FF-a pri odluci da se Ježiću zahvali i otpravi ga u penziju.
Zašto pak to nikako nije jasno urednicima ‘Jutarnjeg’ i sličnih listova, ili možda ‘Universitasa’, sveučilišnog izdanja koje se tiska uz dnevne novine Marijana Hanžekovića, više je nego jasno. ‘Universitas’ je naprosto jedan od instrumenata u okršaju uzdrmane, na brisani prostor danas izvučene akademske elite, koncentrirane ponajviše u Senatu Sveučilišta u Zagrebu, s njihovim demokratski nastrojenim oponentima koji u novije doba osvajaju itekako vrijedne pozicije. Uostalom, zagrebački rektor Damir Boras sjedi u izdavačkom savjetu Hanžekovićeve medijske kuće, dok prorektor Ante Čović – Ježićev suborac s Filozofskog fakulteta – predvodi savjet ‘Universitasa’. Glasilo za čije izdavanje dva sveučilišta, zagrebačko i splitsko, plaćaju Hanžekoviću dva milijuna kuna godišnje, stoga jednako dobro služi za obranu skandaloznog sektorskog ministra Pava Barišića, kao i za nevoljki oproštaj s Mislavom Ježićem. Vratimo se dakle potresnom slučaju potonjeg i malo pobližem razmatranju njegove ukupne ostavštine na FF-u, ponajprije na tamošnjem Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije.
Preskočit ćemo neugodnu činjenicu da se pod ravnanjem gremija vremešne sveučilišne vlastele Ježiću pripisuju sve zasluge u osnivanju maltene svih istočnih studija, od turkologije do sinologije, ali i hungarologije. I to bez obzira na to što su u raznim slučajevima presudni bili neki drugi ljudi, dok bi naš junak držao svoj tron kao neupitni alfa i omega na dotičnom odsjeku. A taj odsjek Ježić s idućom jeseni napušta u veoma diskutabilnom stanju, takvom da na krajnje perverzan način dolazi u obzir i pretpostavka njegovih istomišljenika da makar indologija u Zagrebu jednostavno ne može funkcionirati bez njega – doslovno, mučit će muku već s iznalaženjem predavača.
Zagrebačka indologija umnogome je čudan studij, strukturiran naoko zbrda-zdola, nekompatibilan s ostatkom visokoškolskog sistema u pogledu mobilnosti, što za dvopredmetne studije predstavlja kardinalni problem. Ali takvom je organizirana upravo po Mislavu Ježiću, kroz posljednjih nekoliko decenija, kao što će nam rastumačiti upućeni mu kolege iz vrlo bliskih disciplina: onaj razvojni zamah iz vremena Radoslava Katičića zamijenjen je histeričnim gomilanjem filološkog gradiva uz nesrazmjerno škrto ECTS-bodovanje i teški disbalans između preopterećenog četverogodišnjeg dodiplomskog studija i začudno nesadržajne preostale jedne godine diplomskog. Indolozi pritom u Hrvatskoj ne nalaze posla ni s magisterijem, a kamoli kao prvostupnici, no to nije ponukalo Ježića da po uzoru na neke praktičnije primjere s FF-a prearanžira barem svoju katedru. Studiji u odvojenim modulima, ovdje filološkom i kulturalnom, nesumnjivo bi uvelike riješili problem, dok forsiranje obrasca s dominantnom lingvističkom okosnicom i uopće fundamentalnim znanstveno-istraživačkim profilom možda djeluje idealistički dopadljivo i principijelno, ali redovito završava neslavno.
Najbolji pokazatelj takvog ishoda jest zastrašujuća izlaznost gotovih diplomaca u odnosu na startno brucoško prebrojavanje; indologiju upisuje 60 studenata, a završava je otprilike njih šestoro. Nije u pitanju nužno prevelik ulaz, no društvo bi moralo upravljati svojim potencijalima i ciljevima strateški odgovorno, pa tako i povesti računa da filolozima nađe mjesta za rad u sistemu – i kruha, jasno – a ostatku zainteresiranih u kulturi, naravno, da ponudi neku alternativnu mogućnost. Isključivu posvećenost takoreći samodostatnom znanstveničkom djelovanju teško je braniti, međutim, ako ni onih nekoliko diplomanata godišnje ne zna kud bi sa sobom nakon studija.
Ali posebno je poražavajuće to što se mladi kadar ne zadržava ni na samoj katedri za indologiju koja desperatno vapi za doktorima i nastavnicima generalno. Jer sva je prilika da je Mislav Ježić, možda uslijed svoje učenjačke zanesenosti i određene samoživosti, odsjek napravio ovisnim o sebi i jalovim u pogledu znanstvene te obrazovne produktivnosti. Indologija je više spomenik njegovu individualnom djelu negoli efikasan i obuhvatan naučni mehanizam, i to zapravo predstavlja fatalnu karakteristiku Ježićeva ukupnog radnog vijeka. Imamo posla s velikim autorskim djelom i frapantno malenim organizatorskim prinosom, kao da se radi o žrtvovanju šire zajednice osobnom liku i djelu. Cinična je utoliko Ježićeva argumentacija da on mora ostati na FF-u zato što ga nema tko naslijediti – ne, on je kriv upravo zbog toga što se nije pobrinuo za nasljednike. Nego je ostao nekako poput Ardžune na zaravni Kurukšetre, u društvu svog boga i samog sebe; zato valjda moramo trpjeti čitavu tu epiku oko Mislava Ježića koji se, s druge strane, u pitanjima taktike na bojnom polju pokazao totalnim diletantom.
Nije na stvari tek njegovo prisvajanje osnivačkih zasluga ni organizacijske mane, niti što se taj pedagog pred Vijećem FF-a oslanjao na netočan izvještaj o studentskim ocjenama njega kao profesora. Evaluacija studenata nije bila povoljna kao što se pokušalo predočiti vijećnicima, ali ni to nije bio najteži grijeh spram toga skupa, imamo li još na umu njegovu i samo njegovu lanjsku javnu optužbu da većinski proširenim buntom na fakultetu upravlja – SDP. Optužbu takvu da se vijećnike mora razumjeti u odluci da se riješe Ježića već zbog same neodrživosti takvoga njegova besmislenog stava, više negoli bi ta difamacija bila nekakva realno opasna lukavost.
