Premijer Plenković nazvao je Gong produženom rukom SDP-a i optužio vas da vodite antikampanju protiv Dubravke Šuice, pretendentice na mjesto potpredsjednice Europske komisije zadužene za demokraciju i demografiju, od koje tražite da javnosti predoči svoju imovinsku karticu. Od Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, koje se pozvalo na zaštitu osobnih podataka i time uskratilo javnosti uvid u njenu karticu, zatražili ste i nalaz porezne inspekcije. Kakav motiv vidite u premijerovoj žestokoj napadačkoj taktici?
Gong u okviru svog redovnog posla piše na brojne adrese u Europi – od Parlamenta do Komisije, kao i od hrvatske Vlade do gradonačelnika. Jedina značajna razlika zbog koje je naše djelovanje momentalno izazvalo reakciju je u tome što se priča nije zadržala samo unutar Hrvatske, već je dignuta na europsku razinu, a to premijeru Plenkoviću s obzirom na njegove ambicije oko europskih poslova sigurno nije svejedno. Pitanje porijekla imovine i imovinskih kartica puno se važnijim pokazalo u slučaju Šuice nego u slučaju Kuščevića jer sada europske kolege vide da se transparentnost zagovara tek načelno, ali ne i u praksi. Premijerova odskočna daska za daljnji europski put ovisi o uspjehu ili neuspjehu Dubravke Šuice kao i predsjedanja Hrvatske EU-om. Premijerove uvrede da smo produžena ruka političke stranke više govore o njemu samome nego o nama. Gong postoji više od 22 godine, a unutar tog perioda HDZ je bio na vlasti dvije trećine vremena pa je logično da Gong, koji svoje aktivnosti usmjerava prema vlastima, puno češće kritizira HDZ-ove nego SDP-ove vlasti. Naša borba za otvorenost i transparentnost nije toliko smetala premijera Plenkovića kad je, primjerice, bio ‘samo’ član Europskog parlamenta dok je HDZ vodio Tomislav Karamarko, protiv čijeg smo djelovanja zajedno s drugim nevladinim organizacijama također javno i otvoreno govorili, pa i prema europskim institucijama.
Skrivanje podataka pozivanjem na zaštitu osobnih podataka političara nije simptom hrvatske apsurdnosti, nego se u posljednje vrijeme pojavljuje širom eu-a kao relativno učinkovit mehanizam skrivanja
Nakon što ste na adresu Dubravke Šuice uputili još neka pitanja, poput onoga kako se misli boriti za ravnopravnost s obzirom na to da je bila protiv dvije europske rezolucije o rodnoj ravnopravnosti, zastupnica HDZ-a Sunčana Glavak optužila vas je da opstruirate Hrvatsku i rušite njezin ugled?
Gospođa Glavak, naravno, ima pravo na svoje mišljenje, koliko god ono bilo udaljeno od stvarnosti. Na uništavanje međunarodnog ugleda RH trebaju prije svega pripaziti oni koji se kandidiraju ili kandidiraju druge predstavnike RH na međunarodne funkcije. Za početak neka budu transparentni i odgovore na pitanja. Prozivanje onih koji upozoravaju da nema odgovora na određena pitanja više govori o stvarnim motivacijama gospođe Glavak i HDZ-a.
Zid zaštite osobnih podataka
Premda i dalje nemamo odgovore na pitanja o Šuičinoj imovini, a tek je pred europskim institucijama objavila tzv. izjavu o financijskim interesima, dojma smo da postoji važan razlog zbog čega naša europarlamentarka krije način na koji je stekla imovinu. Ta imovina se već spominjala u medijima iz njezine imovinske kartice 2011: tri kuće, stan, vikendica, vinograd…?
Dubravka Šuica je kandidatkinja RH za članicu Europske komisije, što nije tamo neka strana funkcija odvojena od Hrvatske. Bez obzira na to što hrvatski Zakon o sprečavanju sukoba interesa ili o provjeravanju porijekla imovine političara nije savršen, to ne znači da nemamo pravo postaviti pitanje i zahtijevati odgovor o tome kako su oni koji donose odluke o svima nama stekli svoj prvi milijun. Što se tiče Šuice, mi smo krenuli u provjeru podataka koji su se pojavljivali u javnosti, ali smo, istražujući dostupne izvore na koje nas je i sama uputila, podsjećajući da je svoje stare imovinske kartice predavala Hrvatskom saboru, naišli jedino na upitnike. Ako njezina privatna imovina nije značajno promijenjena unazad pet godina koliko je na funkciji zastupnice u Europskom parlamentu, pitali smo se kako je došlo do akumulacije kapitala kojim raspolaže o čemu su mediji već pisali, iz perioda kada je bila gradonačelnica i zastupnica u Hrvatskom saboru. S obzirom na to da to nismo uspjeli ovdje doznati, među ostalim jer smo naletjeli na zid zaštite osobnih podataka, zatražili smo da joj ta pitanja na razini Europe postave članovi Odbora EU-a. Pravovremeno dobivanje potpunih i točnih informacija važno je i zbog povjerenja građana u političke institucije – kako hrvatske, tako i europske.
Šuica je pak na spomen svoje imovine poručila preko društvenih mreža kako je riječ o fake newsu, dakle lažnim vijestima?
Fake news je izraz koji je globalno ispromovirao Donald Trump pa je u tom smislu zabrinjavajuće da se buduća članica Europske komisije zadužena za demokraciju poziva na takav koncept. Ako će se baviti kvalitetom demokracije, onda bi trebala razumjeti što podrazumijeva fake news, a takvim izjavama poručuje nam da će se, umjesto transparentnom i proaktivnom objavom vlastite imovine i načina na koji je do nje došla, radije pozabaviti spinom na društvenim mrežama. Američki predsjednik bi bio ponosan.
Nevjerojatna je i apsurdna činjenica da Šuica zapravo nije hrvatska dužnosnica, čime uživa zaštitu osobnih podataka, premda su je na odlično plaćeno mjesto u Europskom parlamentu izabrali hrvatski građani. Nije li nam stoga potreban bolji zakonodavni okvir?
Hrvatski članovi Europskog parlamenta i Europske komisije doista nisu na popisu dužnosnika koji prema našem Zakonu o sprečavanju sukoba interesa trebaju predati Povjerenstvu svoje imovinske kartice. Gong je već nekoliko puta, bez uspjeha, predlagao Ministarstvu uprave – i u radnoj skupini i putem e-savjetovanja – da se proširi krug dužnosnika koji trebaju ispunjavati ne samo imovinske, već imovinsko-interesne kartice tako da se u njima vidi i imovina, ali i ostali interesi poput članstva u udrugama ili, primjerice, redovitog obavljanja honorarnih poslova u arbitražama, kad je riječ o sucima koji tim putem mogu zaraditi i više od onoga što zarađuju kao sudski dužnosnici. Skrivanje takvih podataka pozivanjem na zaštitu osobnih podataka političara nije simptom hrvatske apsurdnosti, nego se u posljednje vrijeme pojavljuje širom EU-a kao relativno učinkovit mehanizam skrivanja podataka od javnosti, barem privremeno. U toj bitci sudjelujemo već neko vrijeme i podsjećamo da europske direktive idu u korist građana: prvo, zaštita osobnih podataka ima iznimke kad je, primjerice, u sukobu s pravom na pristupom informacijama čime se priznaje pravo obavljanja novinarskih poslova, i drugo, kad je riječ o prevenciji korupcijskih rizika kod politički eksponiranih osoba, na čemu se temelji direktiva za sprečavanje pranja novca i financiranja terorizma. Te europske direktive Hrvatska je značajnim dijelom već uvela u svoj zakonodavni okvir tako da će, kao i druge članice EU-a, početkom iduće godine morati objaviti Registar stvarnih vlasnika tvrtki i drugih pravnih osoba u Hrvatskoj.
Iako imamo jedan od boljih Zakona o pravu na pristup informacijama, njegova je provedba takva da je povjerenik tek u nekoliko slučajeva iskoristio svoje ovlasti za slanjem inspektora u tijela javne vlasti
Dan prava na pristup informacijama nekidan ste obilježili konferencijom na kojoj su se odmotavala pitanja o tome koliko građani zapravo imaju pravo znati, pa čak kada je riječ o poslovnim ili bankarskim tajnama ili imovini političara. Kakve ste zaključke izveli i zašto je teško dobiti točne i pravovremene podatke o moćnicima?
U Hrvatskoj je prilično lako dobiti izjave raznih političara, međutim, one same po sebi nisu nužno smislene informacije. Iako imamo jedan od boljih Zakona o pravu na pristup informacijama u svijetu, njegova je provedba takva da je povjerenik za informiranje tek u nekoliko slučajeva iskoristio svoje ovlasti za slanjem inspektora u tijela poput zagrebačkog Holdinga i HEP-a, s time da ne znamo je li to rezultiralo kakvim kaznama. U praksi, teško je doći do politički osjetljivih informacija koje bi nekome moćnome mogle pomrsiti račune, a moćne institucije i dužnosnici mogu se godinama izvlačiti od odgovaranja na zahtjeve za informacijama jer je teret utjerivanja, putem procedura kod povjerenika i na Upravnom sudu, na novinarima i građanima.
Time opada kvaliteta novinarstva i ograničava se položaj novinara?
Novinari rade u sve težim okolnostima tako da su istovremeno izloženi i suvremenim tehnološkim izazovima, ali i starim pritiscima. S jedne strane, tu su politički interesi koji se bore za političku moć, pa im novinarska pitanja pašu ovisno o tome jesu li na vlasti ili opoziciji. S druge strane pak tu su interesi vlasnika medija koji nisu isključivo novinarski, a k tome se kao poslodavci često nalaze na suprotnoj strani od radnih prava novinara. Dodajmo tome rad pravosuđa, kao i omogućavanje zloupotrebe represivnog aparata protiv novinara o čemu svjedoče posljednji slučajevi Duhaček i Klancir, te brojne tužbe protiv novinara, pa čak i od vlastitih kuća u slučaju HRT-a , svjedočimo o tome da je sezona lova na novinare otvorena. Javnost u Hrvatskoj, čini mi se, osjeća se sve slobodnijom u olakim prijetnjama novinarima tako da se one čak ni ne skrivaju pod anonimnošću, već se objavljuju pod imenom i prezimenom. Incidentne situacije su, na žalost, normalizirane, ali ničeg od toga ne bi bilo da poruka s političkog vrha nije upravo takva: ako grubo kritizirate, nemojte se iznenaditi da se i vas grubo napadne.
Gong je svojim prijedlozima svojedobno doprinio uspostavi procesa participativne analize korupcijskih rizika nakon čega je izrađena nova Strategija za suzbijanje korupcije za razdoblje od 2015. do 2020. godine. Međutim, prema indeksu lanjske percepcije korupcije Hrvatska stoji znatno lošije od prosjeka Europe, pri čemu se korupcija u javnom sektoru smatra raširenom pojavom. Odavno upozoravate da institucije koje istražuju političku korupciju godinama ne uspijevaju zaključiti procese protiv, primjerice, Milana Bandića i njegovih suradnika, ali i nekih drugih aktera?
Iako na brojnim ljestvicama percepcije korupcije Hrvatska pada sve niže, to ne znači nužno da korupcija raste, nego da javnost percipira da veliki slučajevi političke korupcije godinama nemaju svoje zaključke. Godinama se razvlači pravosudna trakavica u slučaju Fimi Media tako da nema zaključka je li stranka na vlasti kriva za punjenje ‘crnog stranačkog fonda’ izvlačenjem novca iz državnih institucija i tvrtki, što se dogodilo još za vrijeme premijera Ive Sanadera. Slična sporost je i u friškijim slučajevima poput afere Dnevnice tako da se protiv bivšeg SDP-ovca Tomislava Sauche vodi postupak, dok on čini labilnu vladajuću većinu u parlamentu. A što se tiče Akcijskog plana što ga je donio Savjet za sprečavanje korupcije pri Ministarstvu pravosuđa, on uopće ne dopire do građana i pravo je pitanje koliko se unutar pravosudnih krugova uistinu radi na tome da se čisti kukolj iz vlastitog žita.
Politički teatar
Zapelo je i oko Nacionalne strategije poticanja razvoja civilnog društva, koja je izrađena za razdoblje od 2017. do 2021., ali je Vlada do danas nije usvojila. Kakva je budućnost tog dokumenta?
Hrvatsko civilno društvo je na papiru vrlo bogato jer ima preko 50 tisuća udruga, pri čemu su najbrojnije udruge ratnih veterana i sportske udruge. Za razliku od njih, ljudskopravaške udruge su malobrojne i uglavnom financiraju svoj rad povlačenjem europskih sredstava na raznim natječajima u Hrvatskoj i iz Bruxellesa. Ako nema Nacionalne strategije koja bi definirala prioritete, onda je vrlo jasno da će tkogod je na vlasti moći iz mjeseca u mjesec, onako kako mu bude u tom trenutku odgovaralo, mijenjati te prioritete, kao i kriterije i standarde prilikom raspisivanja natječaja i raspoređivanja hrvatskog i europskog novca. I to je svojevrsna strategija, samo što će se prema njoj civilno društvo vratiti u neke prethodne periode kad se odlučivalo sektorski – primjerice, veteranske udruge bi se ‘dogovorile’ s Ministarstvom branitelja, a novac za sportske aktivnosti bi se dijelio kako bi odlučilo vrh Olimpijskog odbora, bez da se previše brine oko ujednačenih standarda. A ostatak civilnog društva moći će služiti kao prekarno radništvo koje, umjesto države, pruža socijalne usluge, i to ispod cijene.
Pratite li u Gong-u dosadašnju predsjedničku kampanju i kakve poruke iz nje iščitavate?
Dok čekamo da kandidati i službeno predaju potpise, pripremamo se za praćenje njihovih troškova, posebno na društvenim mrežama, kao i zloupotrebe javnih resursa u kampanji. No bojim se da ćemo kao društvo opet izgubiti dragocjeno vrijeme jer će previše kandidata populistički zloupotrijebiti kampanju za obećanja koje nemaju veze s predsjedničkim ovlastima, ali zato uspješno izazivaju pažnju i podjele. U konačnici, tko god bude izabran za predsjednika, neće imati ovlasti za donošenje odluka koje direktno utječu na život građanki i građana, kao što to sada mogu raditi neki od ministara ili gradonačelnika. I stoga je baš šteta da se toliko pažnje, umjesto na ovaj politički teatar, neće usmjeriti na bitnije teme poput kurikularne reforme, koja neće dovesti do građanskog odgoja kao predmeta u svim školama, kontrole kredita HBOR-a koji bez jasnih kriterija i transparentnosti ne mogu graditi gospodarstvo ili pak dugova u zdravstvu bez čijeg rješavanja nema ni sretnog medicinskog osoblja ni pacijenata.
