Kako komentirate presicu premijera Andreja Plenkovića s glavnim državnim odvjetnikom Dinkom Cvitanom?
Zbog sadržaja koji se uobičajeno komunicira putem priopćenja, GONG-u je već prvi dan bilo problematično zajedničko pojavljivanje premijera i glavnog državnog odvjetnika na konferenciji za novinare u Vladi. A nakon što je u utorak ‘Nacional’ objavio podatke o sustavnosti fiktivnih putnih naloga u Vladi, još više zabrinjava što glavni državni odvjetnik nije prepoznao situaciju u koju se doveo – da se manipulira njegovom ulogom u javnosti.
Koliko je situacija škakljiva s obzirom na to da se HDZ-u sudi zbog korupcije?
Situacija nije toliko problematična za premijera koliko za glavnog državnog odvjetnika, koji vodi instituciju koja istovremeno tuži premijerovu stranku za izvlačenje više od 70 milijuna kuna iz javnih tvrtki. Podsjetimo, USKOK je u prvom suđenju tražio da se HDZ-u oduzme 30 milijuna kuna, a prema ukinutoj presudi, HDZ je trebao biti kažnjen s pet milijuna kuna i oduzimanjem nezakonite koristi od 24,2 milijuna kuna.
Treba li Cvitan dati ostavku, kao što traže neki političari?
Glavni državni odvjetnik trebao bi pokazati da razumije da je napravio grešku u koracima i popraviti dojam koji je ostavio u javnosti. Hoće li Banske dvore tretirati kao mjesto zločina, a sve upletene premijere kao svjedoke, svjedoke pokajnike ili suodgovorne – potez je na njemu.
Afera ‘Dnevnice’ minorna je po težini, a njeni akteri ispali su državni neprijatelji broj jedan.
Na dojam o neprijatelju broj jedan najviše utječu mediji, a njihove uređivačke politike ne definiraju profesionalni novinari, nego vlasnici i uprave medija kojima profesionalni novinarski kriteriji nisu nužno prioriteti. Uistinu ne znam je li riječ o osmišljenoj strategiji komuniciranja, ali jedna stvar je sasvim jasna: kad ne postoji ozbiljna antikorupcijska politika, onda ne preostaje ništa drugo osim ad hoc flasteriranja korupcijskih afera. Pravi odgovor Vlade bio bi osiguranje većeg budžeta za rad DORH-a, aktiviranje vlastitog Ureda za unutarnju reviziju koji svi mi financiramo sa skoro dva milijuna kuna godišnje, jačanje kapaciteta nezavisnih institucija poput Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, donošenje ambicioznih Akcijskih planova za suzbijanje korupcije za 2017. i 2018. godinu i za inicijativu Partnerstvo za otvorenu vlast… Samo, za sve to prvo treba imati volje, a onda i sposobnosti da se volja provede u djelo.
Što ova situacija govori o stanju u Hrvatskoj?
Ništa nas ne može iznenaditi ako znamo da je demokracija proces koji nije nepovratan i da se upravo zloupotrebom demokratskih procedura omogućava ukidanje demokracije. Ovakvo relativiziranje sukoba interesa, neovisnosti institucija i poigravanje s dojmovima javnosti i medija uistinu zabrinjava, čak i da je izoliran slučaj, a još više ako se sjetimo kako su u igri s vrhom izvršne i zakonodavne vlasti prošle neke druge nezavisne institucije, poput recimo Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. No, ako su vlasti takve, ne znači da se pojedinci i društvo s time trebaju pomiriti. Štoviše, nadam se da će ovakve situacije samo inspirirati odgovorne građane da reagiraju.
