Glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan bio je ravnatelj Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (USKOK) od 2005. do 2014., što znači da je devet godina bio najbliži suradnik Mladena Bajića, najdugovječnijeg glavnog tužitelja u samostalnoj Hrvatskoj (2002. – 2014.). Sve što zna o vođenju tako delikatnog mehanizma kao što je Državno odvjetništvo – i još važnije, sve što zna o strategiji i taktici održavanja na moćnoj funkciji – Cvitan je naučio od Bajića, ali nevolja je, uz to što je izabrao pogrešan uzor, u tome što Cvitanov ‘politički’ talent, a naročito profesionalna vještina i intelektualni kapaciteti nisu usporedivi s Bajićevim performansama, pa se političko ekvilibriranje Državnog odvjetništva i glavnog državnog odvjetnika sve jasnije razotkriva kao poluamaterski provizorij bez vjerodostojnosti i povjerenja javnosti. Da ne bi bilo zabune, s vremenom je postalo prozirno i predvidivo i Bajićevo tempiranje te odabir meta kaznenog progona tako da to bude u službi političkih interesa garniture koja je u određenom trenutku bila na vlasti, no on je to radio nešto suptilnije i inteligentnije, uz ozbiljno medijsko pokroviteljstvo, do kojeg je pak došao zahvaljujući svakojakim metodama.
Neki ljudi u dorh-u upozoravali su da ne treba žuriti sa zaključcima i postupcima, jer logika kaže da Saucha to nije mogao raditi sam i bez ičije pomoći, ali nije ih se slušalo - kaže naš sugovornik iz tužiteljskih krugova
Cvitan, u tom pogledu, sve više sliči slonu u stakloreznici, a njegovo nervozno glavinjanje u slučaju Tomislava Sauche, saborskog zastupnika i predstojnika Ureda premijera u vrijeme Zorana Milanovića, odnosno u slučaju višegodišnje sistematične krađe novca iz Vladine blagajne putem ispisivanja fiktivnih putnih naloga, samo je najplastičniji pokazatelj organizacijskog rasula, kadrovske devastiranosti i profesionalne neodgovornosti što caruju u Državnom odvjetništvu.
Što je tužiteljstvo, zapravo, učinilo u aferi s krađom dnevnica? Nakon što je Hrvatska televizija prvih dana veljače u nalazu Državne revizije pronašla konstataciju o neuobičajeno velikom broju službenih putovanja posebnih savjetnika premijera Zorana Milanovića tokom 2015. godine – riječ je o Slavku Goldsteinu, Siniši Petroviću i Nevenu Budaku – USKOK se uhvatio istrage, preciznije uhvatio se istrage pošto su trojica bivših posebnih savjetnika kazneno prijavila nepoznatog počinitelja zbog krivotvorenja njihovih potpisa i uzimanja konkretnog novca na ime izmišljenih putovanja. Zašto tada u kriminalističko istraživanje nije uključena kriminalistička policija? Cvitan je na to pitanje, prema onome što je procurilo u ‘Večernji list’ sa zatvorene sjednice parlamentarnog Odbora za pravosuđe, odgovorio nejasnim objašnjenjem da bi istraživanje saborskog zastupnika i bivšeg predstojnika Ureda predsjednika Vlade bilo ‘previše za policiju’. No zar su tužitelji već prvog ili prvih dana pouzdano znali da je glavni i jedini osumnjičenik Tomislav Saucha, pa nisu uključivali policajce? Uostalom, što znači da je neka istraga, bilo kakva i o bilo kome, ‘previše za policiju’?
Između objavljivanja početne vijesti na HTV-u i DORH-ovog zahtjeva da se Sauchi ukine zastupnički imunitet da bi ga se moglo uhapsiti i poslati u istražni pritvor prošlo je svega šest dana. Čim su se, naime, USKOK-ovim istražiteljima poklopili iskazi troje ključnih svjedoka – Sauchine tajnice Sandre Zeljko, šefa Ureda za opće poslove Vlade i Sabora Zvonka Matišića i njegove zamjenice Terezije Matić – s nalazima grafološkog vještačenja koji su pokazali da je riječ o nespornim potpisima Tomislava Sauche, u Sabor je iz Gajeve ulice poslan zahtjev za skidanjem imuniteta i sudac je, na prijedlog USKOK-a, odredio pritvor.
- Neki ljudi u DORH-u upozoravali su da ne treba žuriti sa zaključcima i postupcima, jer logika kaže da Saucha to nije mogao raditi sam i bez ičije pomoći, ali nije ih se slušalo. Očito se nije moglo odoljeti iskorištavanju prilike za političko dodvoravanje - kaže naš sugovornik iz tužiteljskih krugova.
Preskočen je čitav niz radnji koje bi policijski kriminalisti sigurno poduzeli da im je povjerena istraga: od poligrafskog testiranja, koje nije dokaz ali ukazuje kamo bi trebalo usmjeriti istragu, preko pretrage Sauchinog stana i detaljnije analize službenih putovanja u Uredu premijera tokom 2016. godine, što nije bio nimalo zahtjevan ni dugotrajan posao jer su švicarski gradovi kao destinacije putovanja iskrsavali svako malo, do prikupljanja informacija o životnim prilikama Matišića, Zeljko i Matić. Možda bi sve skupa potrajalo koji dan, doslovno koji dan, duže, pa što? Što bi se, osim političke predstave u korist vladajuće stranke, izgubilo da je sve skupa potrajalo koji dan duže? Nervozni i pogubljeni Cvitan na to pitanje nema odgovor.
Saucha je u Remetincu proveo sedam dana, a ubrzo nakon što je izišao na slobodu i počeo proučavati dokumentaciju iz svog spisa ustanovio je, zajedno sa svojim odvjetnicama, ono što USKOK vjerojatno ne bi ustanovio do današnjeg dana jer su se fokusirali isključivo na ‘krivca’ Sauchu i na razdoblje dok je on sjedio u Banskim dvorima: nekadašnji šef Milanovićevog kabineta utvrdio je, naime, da se praksa izmišljanja putovanja i krađe dnevnica nastavila i tokom cijele 2016. godine, kad njega više nije bilo u Vladi. U petak, 3. ožujka Sauchina obrana obavijestila je ured premijera Andreja Plenkovića o svom otkriću, pa su čitav vikend predstojnik Ureda premijera Davor Božinović i premijerov savjetnik Karlo Ressler pregledavali putne naloge i telefonirali te shvatili da je isti obrazac lopovluka funkcionirao i poslije osumnjičenog Sauche, uključujući i mandat aktualne Vlade, to jest uključujući i Božinovićeve potpise na fiktivnim putnim nalozima. Tek tada je Dinko Cvitan iz Banskih dvora obaviješten o napredovanju istrage mimo truda i pameti USKOK-ovih istražitelja, pa se – suočen s teškim previdom i promašajem – odlučio staviti u službu istrage koju su proveli premijerovi suradnici.
Najvažnija je tužiteljska volja za prepoznavanjem političkog okvira u kojem se valja kretati, a kontinuitet je najbolje pratiti u procesuiranju ratnih zločina počinjenih u uniformi hrvatske vojske i policije
‘Važno je u svemu skupa da do ovih okolnosti nismo došli našim istraživanjem, nego je činjenica da sam na to upozoren od strane predsjednika Vlade’, izjavio je Cvitan na zajedničkoj konferenciji za novinare s Plenkovićem u ponedjeljak, 6. ožujka. ‘Nitko nije vodio svoju istragu umjesto DORH-a. Sve smo mi primijetili u spisima’, izjavio je isti čovjek dva dana kasnije, nakon sjednice Odbora za pravosuđe u Saboru. Kojem Cvitanu vjerovati? I zašto mu uopće vjerovati nakon ovakvih izjava?
Sad USKOK najednom ima vremena za istraživanje i više mu se nikuda ne žuri: polako se saslušavaju novi i stari svjedoci te potencijalni osumnjičenici, pregledavaju se svi državni putni nalozi nekoliko godina unatrag, provode se nova grafološka vještačenja… Zašto sve to nije napravljeno prije Sauchinog hapšenja? Čemu žurba? Jasno je čemu: razlog je u pokušaju političkog umiljavanja novim vlastodršcima. Kad se pokušaj ispostavio više-manje neuspješnim, pri čemu ne sugeriramo nevinost ili krivnju Tomislava Sauche, Cvitan nije imao izbora nego se otvoreno poniziti pred premijerom Plenkovićem. Pritom u svemu tome najvjerojatnije i nije bilo političkog pritiska, već se glavni državni odvjetnik samoinicijativno upustio u prepoznavanje želja aktualne vlasti i u manifestiranje lojalnosti, a to je sve što Plenkovića zanima. I stoga sve ove istražne nelogičnosti, kontradikcije, nevjerojatni previdi i neobjašnjiva žurba neće rezultirati uskraćivanjem povjerenja glavnom državnom odvjetniku godinu dana prije isteka njegovog mandata, iako se donedavno u HDZ-u razmišljalo o prijevremenom micanju čovjeka kojeg je za šefa DORH-a postavio Zoran Milanović. Cvitan je u nekoliko dana pokazao premijeru da na njega itekako može računati.
Igranje na kartu pravilnog iščitavanja političkih signala, makar to u izvedbi bilo ovako aljkavo i amaterski, zapravo je jedini način na koji Cvitan može osigurati ostanak na sadašnjem položaju barem u idućih godinu dana. Rezultati Državnog odvjetništva u onom dijelu koji najviše zanima široku javnost – a to su krupni kazneni slučajevi koji se tiču korupcije na visokim političkim ili privrednim razinama, organiziranog kriminala, ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane i aktualnog poticanja na nacionalnu mržnju – vrlo su mizerni, a to se ne odnosi samo na protekle tri godine Cvitanovog upravljanja Državnim odvjetništvom, nego i na njegovih prethodnih devet godina na čelu USKOK-a. Upućeni kažu da je još lošija situacija u građanskim predmetima koji, međutim, rjeđe dospijevaju u medije.
Ako zanemarimo davni slučaj ‘Maestro’ iz 2007., odnosno slučaj bivšeg potpredsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju Josipa Matanovića, koji je masno naplaćivao investicijsko pogodovanje i koji je pravomoćno osuđen na jedanaest godina zatvora, i ako zanemarimo stotine, široj javnosti više-manje nepoznatih, sveučilišnih profesora i liječnika opće medicine, osuđenih na sitne zatvorske, novčane ili uvjetne kazne u postupcima poznatim kao ‘Index’, ‘Index 2’ i ‘Index 3’ te ‘Hipokrat’, antikorupcijska kampanja dosad je urodila tek trima pravomoćnim osudama, i to na komične kazne. Osuđeni su Damir Polančec, nekadašnji potpredsjednik Vlade, Željko Sabo, bivši gradonačelnik Vukovara iz redova SDP-a, i Petar Čobanković, bivši ministar regionalnog razvoja. U desetak godina tri pravosnažne presude, a toliko potrošenog javnog novca i medijske pompe! Može li biti da su za tako porazan saldo suodgovorni svi drugi, a samo ne Državno odvjetništvo? Naravno da to ne može biti i naravno da DORH snosi veliki dio krivnje za opisanu katastrofu, ali o tome se ovdje ne razgovara, to nije kriterij po kojem bi se odlučivalo o ostanku ili smjeni glavnog državnog odvjetnika.
Ovdje je, što Cvitanov primjer samo potvrđuje, najvažnija tužiteljska volja za prepoznavanjem političkog okvira u kojem se valja kretati, a kontinuitet je u tom pogledu najbolje pratiti u procesuiranju ratnih zločina počinjenih u uniformi hrvatske vojske i policije. Državno odvjetništvo prepoznalo je politički mig da se odustane od istraživanja i progona vlastitih ratnih zločina – onih počinjenih u ‘Oluji’ i u Bosni i Hercegovini, na primjer – kad je Haški sud 2012. oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača i najavio svoje gašenje te kad je Hrvatska 2013. postala članicom Europske unije. Taj mig uočio je Mladen Bajić i počeo se ponašati u skladu s time, a Dinko Cvitan nastavio je pogubnu praksu uspostave suživota sa vlastitim zlom i zločinom samo zato što je takav izbor – gledano iz populističko-žablje perspektive – politički konkurentniji.
