U srijedu, 17. marta, u Hrvatskom saboru raspravljen je Prijedlog zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata prema kojem će prava moći ostvarivati ne samo hrvatski, nego i strani državljani uz uvjet da su u trenutku stradanja imali prebivalište u Hrvatskoj.
Zakon se odnosi i na civile koji su između 1991. i 1996. živjeli na područjima koja nisu bila pod jurisdikcijom hrvatskih vlasti, a također su stradali. Prava civilnih stradalnika iz Domovinskog rata trenutno su regulirana Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata koji je donesen 1992. godine i otada je mijenjan čak 12 puta. Unatoč brojnim izmjenama ovim propisom i dalje nisu obuhvaćeni svi civilni stradalnici iz Domovinskog rata, a prava nisu prilagođena potrebama ove populacije. U nacrtu Prijedloga navodi se da 25 godina od završetka rata ne postoji adekvatni pravni okvir za civilne stradalnike iz Domovinskog rata.
Oporbeni zastupnici s desnog političkog spektra izrazili su sumnju u Zakon o civilnim stradalnicima jer će se, kako kažu, predloženim zakonskim prijedlogom omogućiti da u ostvarivanju prava potencijalno sudjeluju i oni koji su "aktivno sudjelovali u oružanoj pobuni protiv samostalne Hrvatske." Desničari u Saboru iskoristili su jučerašnju raspravu za napade na SDSS kao koalicionog partnera HDZ-a. Primjerice, Marijan Pavliček iz Hrvatskih suverenista kazao je da je zakonski prijedlog "rezultat klasične političke trgovine HDZ-a i SDSS-a." Željko Sačić poručio je kako se ne smije dozvoliti da "abolirani četnici sudjeluju u manipulacijama HDZ-a i SDSS-a i da evidencija stradalnika Domovinskog rata mora biti element kontrole ostvarivanja prava iz zakonskog prijedloga."
SDSS-ova saborska zastupnica Dragana Jeckov u svom govoru je istaknula da je riječ o civilnim žrtvama koji imaju jasnu zakonsku definiciju i koja je formalno-pravno uobličena.
- Danas govorimo o civilnim žrtvama koje ne bi trebale imati nacionalnost, vjersko ili političko opredjeljenje. Žrtva je, naprosto, žrtva. Prava koja su predviđena ovim ili ranijim zakonom nisu i ne mogu nadoknaditi gubitak ili trpljenje koje su civilne žrtve doživjele, već samo pokušati ublažiti posljedice. Nakon stradavanja ili gubitaka najmilijih čini se da su civilne žrtve još jednom kažnjene jer nisu mogle ostvariti status, što je nepravedno i nedopustivo da, zbog neispunjenja birokratskih uvjeta, ovi ljudi sa svojim tragičnim sudbinama ostanu obespravljeni - kazala je Jeckov i ponovila da je primarni cilj ovog Zakona donošenje jedinstvenog akta kojim će na jednom mjestu biti obuhvaćena sva prava civilnih stradalnika.
Stavove koje su iznijeli zastupnici Mosta, Domovinskog pokreta i Hrvatskih suverenista, govoreći o izjednačavanju žrtve i agresora, nazvala je kukavičkim, ocijenjujući da je žalosno što se nečija tragedija pokušava bezrazložno i perfidno politizirati.
- Pouzdano znam da tako ne razmišljaju ljudi koji su nastradali, koji su nekog izgubili ili još uvije traže. Oni žele samo jedno, a to sigurno nema veze ni sa mržnjom, ni sa osvetom. Oni koji danas govore jezikom mržnje ne razmišljaju jesu li svojim politikanstvom i lažnim emotivnim izljevima domoljublja zapravo još jednom povredili žrtvu - poručila je Jeckov.
Govorila je o nestanku uglednog Vukovarčanina kojega su 31. jula 1991. na povratku iz trgovine otela šestorica pripadnika ZNG-a. Njegovo tijelo nikada nije nađeno, a obitelj nema nikakva prava. Također se osvrnula na tragediju starijeg bračnog para koji je odveden na strijeljanje. Supruga je ubijena, a muž je s teškim povredama preživio i uspio doći do bolnice. Pri tome je zadobio povrede od kojih je teški invalid, naravno, bez ikakvih prava, kazala je Jeckov.
Smatra da je zbog ovakvih i sličnih sudbina Hrvatskoj potreban Zakon o civilnim stradalnicima.
- Potreban je kako bi ovi ljudi dobili, ne samo materijalnu, već i moralnu satisfakciju, kako bi se prepoznala njihova žrtva, priznala patnja te da bi osjetili društvenu solidarnost - ocijenila je Jeckov.
Puno polemika je izazvao članak 5. predloženog zakona kojim se propisuje da prava iz zakona ne mogu ostvariti "pripadnici, pomagači i suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi, koji su sudjelovali u oružanoj agresiji na RH, kao ni članovi njihovih obitelji".
Jeckov smatra da je upitno je li odredba u suprotnosti sa člankom 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, kojim je, zapravo, zabranjena diskriminacija po bračnom ili obiteljskom statusu.
Također, člankom 9. se regulira status zatočenika u logorima i zatvorima, ali se odnosi samo na neprijateljske logore i zatvore. Stoga je Jeckov upitala što će se dogoditi s civilima zatočenima u Kerestincu, Lori, Pakračkoj Poljani, s civilima zatočenima u Paviljonu 22 Zagrebačkog Velesajma, civilima iz Gospića i Karlobaga, civilima i njihovim obiteljima iz Osijeka... Hoće li i oni biti tretirani kao civilne žrtve rata, pitala je Jeckov.
Osvrnula se i na članak 77., rekavši da je nejasan razlog zbog kojeg će dokazivanje biti samo putem isprava, odnosno pisanih dokaza. Jeckov smatra da bi bilo logično da dokazivanje bude moguće putem svjedoka, očevida, nalaza i mišljenja vještaka i drugih pisanih dokaza, kako to propisuje Zakon o općem upravnom postupku.
- Ograničavajuća je odreba koja govori o tome da su žrtve rata u roku od 30 dana nakon zlostavljanja imale priliku doći do medicinske dokumentacije, kao i odredba o dokazivanju samo putem dokumentacije izdane od nadležnih tijela, jer je vrlo vjerojatno da su pojedine civilne žrtve rata u momentu stradavanja bile van jurisdikcije RH - zaključila je Jeckov.
