Dr. Jasenka Grujić specijalist je ginekologije i opstetricije te jedna od utemeljiteljica Inicijative liječnika za regulaciju priziva savjesti u medicini. Javnim istupima i stručnim člancima suprotstavlja se onima koji se zalažu za redukciju reproduktivnih prava žena. Povod za razgovor s njom prvi je radni sastanak Ustavnog suda, koji bi do proljeća 2017. trebao donijeti odluku o četvrt stoljeća starom zahtjevu o ocjeni ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978., čije bi izmjene ograničile ta stečena prava.

Kako osobno doživljavate aktualni društveni moment u kojem se vodi hajka na prava žena da slobodno odlučuju o pobačaju i od strane kleru bliskih neokonzervativnih krugova nameću teze da život počinje začećem, što promiče i nova politička vlast?

Svi parlamentarni izbori od 1995. povlače za sobom pitanje abortusa; u ovom smo trenutku na vrhuncu te priče jer je Ustavni sud započeo razmatrati ustavnu tužbu vezanu uz Zakon iz 1978. Podjele u društvu oko toga sada su najintenzivnije, ne biraju se riječi, a nemalo je onih koji tvrde da je abortus ubojstvo, što je, najblaže rečeno, netočno. Mislim da je tu primarno riječ o dugogodišnjem utjecaju Crkve, štoviše o njezinu planskom djelovanju u sklopu kojeg bi se novom evangelizacijom potaknulo drugačije ozračje i razmišljanje među ljudima, kako bi se onda mogli promijeniti i zakoni.

Papini plodovi

Dakle Crkva je ciljano pripremala teren za tu novu evangelizaciju?

Mislim da jest. Sve je počelo s Evangelium Vitae, enciklikom pape Ivana Pavla II. iz 1995. u kojoj se, uz ostalo, kaže da su kontracepcija i pobačaj usko povezani, poput plodova s istog stabla. Od tada se utjecaj Crkve proteže na vjernike, ali i nevjernike, kao i stručnjake i liječnike. U toj se poruci prvi put spominje i termin ‘priziv savjesti’, koji je Crkva prisvojila. Taj simpatični papa, putnik, ali po svemu konzervativan, prilično je unazadio pitanja reproduktivnih prava žena.

Budući da je dragi Bog sveprisutan, molitvene zajednice usrdno molim da se cijele dane posvuda mole, ali da pacijente ostave na miru. Na temelju Zakona o okupljanju, ne bi ni smjele biti u krugu u kojem se kreću kola Hitne pomoći i u kojem se time onemogućuje pristup pacijentima

Aktualni predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović kazao je kako se 25 godina čekalo da to tijelo razmotri pitanje pobačaja zato što je riječ o duboko svjetonazorskom pitanju koje je izazvalo podjele u društvu: kakav bi, po vama, mogao biti epilog sudske odluke? Ili, bolje, kakav ne bi smio biti?

Nadam se da će biti dovoljno pameti i da se Zakon neće mijenjati. Ne gledam tako na obrazloženje suda, iako svjetonazorsko pitanje može biti sadržano u premisi o tome počinje li život u trenutku začeća ili ne počinje. Život je kontinuum, ne možete reći da životni potencijal ne postoji u gametama ako one proizvode život, dakle one moraju biti žive. Nešto ne nastaje ni iz čega. I tu upada religijski moment: to nešto naziva se animacijom, dušom i različitim naučavanjima, koja je Crkva kroz povijest puno puta mijenjala. Očekujem da će naš Ustavni sud postupiti onako kako je 2007. postupio i slovački koji je, poslije parlamentarne inicijative da se inaugurira pravo na život od začeća, obranio tamošnji zakon o pobačaju, smatrajući da bi se priznanjem prenatalnog prava na život derogirala sva moguća prava žena, počevši od prava na tjelesni integritet, autonomiju, privatnost i druga, što bi za sobom povuklo potpunu zabranu abortusa. Stoga, pod punom odgovornošću ginekologinje koja se tom problematikom bavi više od četrdeset godina, od Ustavnog suda očekujem da ne dira postojeći Zakon.

Ipak, s obzirom na praksu i kontroverzne odluke Ustavnog suda posljednjih godina, valja s oprezom pratiti koliko će različite katoličke udruge i molitvene zajednice, pa i sama Crkva, pokušati utjecati na njegovu odluku?

U najgorem slučaju, postoji vjerojatnost da sud ruši Zakon ne stoga što je loš (dapače, on je odličan, spasio je tisuće i tisuće žena), nego stoga što je iz 1978., dakle iz doba socijalističke Jugoslavije, vremena koje ti rušitelji preziru, kao da mnogi od njih nisu tada živjeli ili se u tom sustavu školovali.

Inicijativu oko prava na pobačaj komentirao je i dubrovački biskup Mate Uzinić, koji slovi za jednog od liberalnijih pripadnika klera, kazavši da Crkva ne stoji iza akcija molitvenih zajednica koje ispred bolnica i dalje moraliziraju o pobačaju?

Ako Crkva ne stoji iza toga, onda je te ljude trebala zamoliti da se maknu. U suštini, sasvim je svejedno stoji li Crkva iza njih, važna je religijska poruka koju te molitvene zajednice šalju i religijski pritisak koji nameću. U istraživanju pokojnog profesora moralne teologije Marijana Valkovića, obavljenom 1998. na 1245 ispitanika od kojih se 89,7 posto izjasnilo katolicima, svega 25 posto njih smatralo je da bi pobačaj trebalo zakonom zabraniti.Znamo da i danas u Americi postoji velik pokret katolika koji smatraju da žena ima pravo na izbor kad je o pobačaju riječ.

Ako se pod pritiskom Crkve inaugurira prenatalno pravo na život, otvara se Pandorina kutija. Blokirat će se sva moguća ženska prava. To se već događa u Latinskoj Americi. Stoga ću spomenuti preporuku Parlamentarne skupštine Vijeća Europe da je za realizaciju reproduktivnih prava žena nužno odvajanje Crkve od države

Vratimo se onome što izaziva podjele: i biskup Uzinić brani tezu da život počinje začećem, čime i Crkva i aktualna politika daju krila ultrakonzervativcima u derogiranju stečenih prava žena. Počinje li život začećem?

Kad kažu život, pitat ću svakoga od njih što to točno smatraju životom: koji život, život individue ili općenito život, možda život životinje? Život je, kako sam rekla, kontinuum: on ne počinje časom začeća, jedna individua u evolucijskom slijedu ne znači ništa, osim mogućnosti da se to gleda s religijskog aspekta. Dakle život je nešto puno dugotrajnije i kompleksnije od života pojedine individue, koja nastaje spojem roditeljskih kromosoma. Sam proces spajanja gameta, rasplodnih stanica, traje 21 sat. Kad dođe do fuzije spermija i jajne stanice, ona još nema polovičan broj kromosoma. Taj je proces vrlo kompleksan i tek su nedavno donekle spoznati neki njegovi detalji, koji se i dalje proučavaju. Ali daleko od toga da je to život. To je potencijalni život, zato što se takav život uglavnom ne uspije realizirati. Nikad ne kažu koliko je nemaran i okrutan Bog koji dopušta da se od sto ciklusa u zdravoga mladog para rodi najviše 25 djece, da je užasno velik broj spontanih pobačaja do 12. tjedna trudnoće: kod mlade žene oko 15 posto, kod žena iza četrdesete 70 posto. Pa kakav je to ako ne okrutan Bog?

Možete li otkriti kakva su po tom pitanju iskustva iz vaše prakse, svakodnevnog rada s pacijenticama?

Među mojim pacijenticama je mnogo vjernica koje izuzetno poštujem, jer su u toj vjeri dosljedne. Ipak, i one smatraju da žena ima pravo birati i da, u krajnjem slučaju, ona donosi odluku o pobačaju. Hrvatska ima jednu od najnižih stopa pobačaja u svijetu, ali i jednu od najnižih stopa prevalencije kontracepcije, na čemu se mora raditi i educirati mlade ljude na znanstvenim, a ne religijskim temeljima.

Ne budimo licemjeri

Kad je govorio o pravu na pobačaj u predizbornoj kampanji, Andrej Plenković je kazao da za HDZ život počinje od začeća i da ta stranka želi pomoći mladim majkama da do pobačaja ne dođe; neki je pak dan izjavio da nisu za generalnu zabranu, ali i najavio neke zakonske izmjene, u smislu psihološke pomoći ženama koje se za pobačaj odluče, a najavio je i reguliranje prava liječnika na priziv savjesti?

Što se tiče psihološke pomoći ženama, riječ je o direktnom kršenju njihova prava na autonomiju. Kao da nikad nisu čuli za Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama, poznatu i pod nazivom Ženska konvencija (usvojenoj 1979. na Generalnoj skupštini UN-a, op. D. G.), po kojoj žena ima pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Žene koje idu na pobačaj nemaju nikakav psihički problem, one su psihofizički zdrave i na taj su se čin odlučile bez potrebe da se ulazi u njihove razloge. Nitko nema pravo utjecati na njihovu odluku, to je odluka između žene i njezina liječnika. Ako kao liječnica vidim da žena ima potrebu razgovarati o tome, razgovaram: zasigurno neću ženi od 36 godina koja želi napraviti pobačaj reći hura i divno, kazat ću joj da je na kraju svoje reproduktivne dobi i da razmisli. No nakraju poštujem njezinu odluku. Drugo je pitanje hoće li ijedna žena moći razgovarati sa svojim liječnikom ako je on tzv. prizivač savjesti. Inicijativa za priziv savjesti, koja od 2014. djeluje u suradnji s Centrom za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, smatra da prizivu savjesti u medicini nema mjesta, a tako su odlučile i neke druge europske zemlje. Ne prihvaćamo selektivni priziv savjesti: ako poštuješ život od začeća u redu, ali onda je život od začeća i onaj u Petrijevoj šalici, dobiven potpomognutom oplodnjom, onda je život od začeća i malformirano dijete… a čemu onda prenatalna dijagnostika? Ne budimo licemjeri.

Kakva je vaša porukama molitvenim zajednicama koje širom zemlje pred bolnicama opsjedaju žene?

Budući da je dragi Bog sveprisutan, ja ih usrdno molim da se cijele dane posvuda mole, ali da pacijente ostave na miru. Na temelju Zakona o okupljanju, ne bi ni smjele biti u krugu u kojem se kreću kola Hitne pomoći i u kojem se time onemogućuje pristup pacijentima.

Nedavno ste sudjelovali na prvoj Hrvatskoj humanističkoj konferenciji, koja je tematizirala vrijednosti humanističke misli, sekularnih i demokratskih načela, ljudskih prava, feminističke solidarnosti, građanske odgovornosti i hrabrosti: kakvi su vaši dojmovi?

Na tom sam skupu govorila o životu kao kontinuumu, pseudoznanstvenom pristupu usprkos. Ponavljam, ako se pod pritiskom Crkve inaugurira prenatalno pravo na život, otvara se Pandorina kutija. Blokirat će se sva moguća ženska prava. To se već događa u Latinskoj Americi, strah nas je za živote žena. Utjecaj religije na ženska reproduktivna prava uzeo je toliko maha da bih razgovor zaključila preporukom Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2012. da je za realizaciju reproduktivnih prava žena nužno odvajanje Crkve od države. Trebali bismo se, drugim riječima, vratiti ishodištu, članku 41. Ustava RH.

Utjecaj Crkve na struku i udžbenike

Prošloga je mjeseca pod visokim pokroviteljstvom nadbiskupa Josipa Bozanića i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u Topuskom održan prvi Hrvatski kongres ginekologije i perinatologije: jesu li vam poznati zaključci tog skupa?

Samo da kažem da se kotizacija za taj skup, koja je uključivala i noćno kupanje, plaćala Hrvatskome katoličkom sveučilištu. Kao sekularist, zahvalila sam se na pozivu: ne mogu shvatiti da se na jednom znanstvenom kongresu raspravlja o embriologiji s kanonsko-pravnog aspekta, što je bila jedna od tema. Iako mi nisu poznati zaključci Kongresa (čekam da se objave u našem stručnom časopisu), znam da će iz njih nastati službeni udžbenik forenzične ginekologije. Nema sumnje da će utjecaj Crkve na struku i udžbenike biti itekako značajan: dobro znamo da ona forsira priznavanje pravne osobnosti oplođenoj jajnoj stanici i želi proširiti ljudska prava na prenatalno razdoblje.