I ove će se godine, 24. lipnja, na komemoraciji žrtvama ustaškog logora Jadovno rodbina desetaka tisuća stradalih Srba, Židova i Hrvata komunista okupiti uz brojne antifašiste i druge koji se prisjećaju progona i ubojstava što su u tom ličkom kraju započeli 11. travnja 1941., samo dan nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Srbi iz Gospića i okolice, njih oko tri tisuće, bili su isprva smješteni u tamošnjem Okružnom zatvoru, prvom objektu kompleksa logora Gospić-Jadovno-Pag službeno utemeljenom 2. lipnja 1941. Logor u Jadovnom osnovan je na inicijativu lokalnih ustaša, kojima je bilo poznato da su u tom kraškom kraju brojne jame u čijim neistraženim dubinama lako mogu ‘nestati’ i novom režimu nepoćudni ljudi. U knjizi ‘Jadovno” povjesničara Đure Zatezala objavljeno je jezivo svjedočanstvo Ante Antunovića, stražara u gospićkom zatvoru i prije i za vrijeme rata: ‘ (…) Ulijetali su u ćelije i na razne načine tukli i mrcvarili pohapšene Srbe. Ljudi su pod batinama umirali. Svojim sam očima vidio kada su u ćeliji mučili i ubili Milivoja Zeca. Gledao sam kada je Pudić zaklao jednog Srbina kojem se ne sjećam imena. Krajnović Nikola, starac od 70 godina, došao je u Gospić da si kupi duhana, uhapsili su ga Tomo Šarić i Nikola Milinković. Zvjerski su ga u zatvoru mučili, odrezali su mu uši i nos, a tek onda ga ubili iz puške (…).’

Bio je to tek početak masovnog pokolja srpskog naroda, naređenog od strane vrha ustaške vlasti. Osnivanje logorskoga kompleksa odobrio je ministar unutrašnjih poslova NDH Andrija Artuković, a ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost Eugen Dido Kvaternik i ministar bogoštovlja i nastave Mile Budak podržali su ‘ideju’ koju su u djelo provodili zapovjednik svih ustaških logora Mijo Babić, veliki župan Velike župe Like i Gacke Jurica Frković, pukovnik i zapovjednik Ustaške vojnice u Gospiću Juco Rukavina, ravnatelj gospićkoga Župskoga redarstvenog ravnateljstva Stjepan Rubinić i zapovjednik logora Jadovno Rude Ric…

‘Oni se i dan-danas šepure, ovuda će proći, označavaju neke nepostojeće grobove, nepostojeće! U Šaranovoj jami je dokazano da nema nikoga’, izjavio je Joso Mraović tijekom neoustaškog okupljanja 2103.

U Gospiću se uskoro suočavaju s problemom priljeva ljudi u zatvor, pa na tamošnjoj željezničkoj stanici ograđuju prostor u koji je moglo stati 500-600 ljudi: kako bi novi pristizali, tako su oni koji su već bili ondje odvođeni u smrt, što je bilo gotovo svakodnevno. Tada je u Gospiću služio i domobran Mićo Jelača, koji je poslije rata svjedočio o tadašnjoj atmosferi u Lici, ali i cijeloj NDH : ‘Nakon što su završila prva hapšenja po Gospiću, počele su ustaše javno voditi ljude postrojene u kolonama kroz grad. Ja sam te kolone gledao svaki dan kako prolaze kroz Gospić. Išle su od gospićke kaznionice na Kanižu kroz Podoštru i na Trnovac. Zatim su od Trnovca sprovođene prema Jadovnom. (…) To su bile kolone i kolone ljudi koje su bile vezane jednim posebnim lancem koji je išao uzduž kolone i tako povezivao čitavu kolonu, dok su dva i dva bila vezani žicom. One su sprovođene kroz Gospić javno, ne samo po noći nego i usred bijela dana. Na mene su te kolone ostavile strašan utisak. Posred ulice išla je ta tužna kolona ljudi ispaćenih i izmorenih putovanjem, glađu i žeđu, a sa strane ustaše koje su ih neprestano kundačili, psovali i tjerali da pjevaju. Tko je mogao, taj je išao, a tko nije, taj je nemilosrdno ubijen. Ja znam da se naš svijet zgražao gledajući sve to.’

Srbe i Židove su u Gospić dovozili iz cijele Like, ali i iz Bosne i Hercegovine, Slavonije, s Korduna, Banije, Srijema, pa i iz Dubrovnika. U gospićkom zatvoru više nije bilo mjesta, pa su muškarci svih dobi, kao i žene i djeca, odvođeni direktno sa željezničke stanice prema Slanoj i Metajni na Pagu te do Stupačinova kod Baških Oštarija; mnogi bi tijekom puta bili ubijeni i bačeni u okolne jame. Ubrzo je u od Gospića tri kilometra udaljenim stajama bogatog trgovca Matije Maksimovića (kojeg su ustaše ubile i konfiscirale mu imovinu) otvoren logor zvan Ovčara, u koji je moglo stati do 1.500 ljudi, koji bi se ondje kratko zadržavali, jer su svakodnevno ubijani. Ni u Jadovnom nije bio koncentracijski logor u pravom smislu – bilo je to tek ‘okupljalište’ prije klanja i bacanja u jame, smješteno u jednoj velebitskoj udolini pored istoimenog sela. Logor je s tri strane bio okružen šumom, opasan bodljikavom žicom razvučenom preko živih stabala, a na jednoj je strani bila postavljena ograda. Nisu podignute nikakve barake, nego su zatočenici smrt čekali pod otvorenim nebom: za vrelih ljetnih dana skapavali bi od žeđi, a za hladnih planinskih noći stiskali bi se na goloj zemlji jedni uz druge. Ujutro bi ih zapovjednik Rude Ric, praćen svojim pomoćnicima natporučnikom Bešlićem i poručnikom Dragutinom Pudićem zvanim Paraliza, prozivao i slao na put bez povratka; tom bi svojevrsnom pokretnom trakom u ustaškoj tvornici smrti dnevno znalo proći i do 3.000 ljudi.

Logor je s tri strane bio okružen šumom, opasan bodljikavom žicom razvučenom preko živih stabala, a na jednoj je strani bila postavljena ograda. Nisu podignute nikakve barake, nego su zatočenici smrt čekali pod otvorenim nebom: za vrelih ljetnih dana skapavali bi od žeđi, a za hladnih planinskih noći stiskali bi se na goloj zemlji jedni uz druge

U Jadovnom je, po malobrojnim svjedočanstvima, nakon zvjerskih mučenja ubijeno i 70-ak pravoslavnih svećenika. Rijetki su zatočenici preživjeli spasivši se bijegom, a jedan od njih bio je Branko Cetina, 20-godišnjak doveden u Jadovno nakon jedanaestodnevnog boravka u gospićkom zatvoru: ‘Drugog dana boravka u logoru po desetorica Srba dobili su od ustaša jednu sjekiru i svaki od njih komad drveta. Naredili su nam da napravimo drvena korita iz kojih ćemo jesti. U ta korita dobivali smo jednom dnevno nešto malo kaše, a logoraši Židovi i Hrvati primali su kašu u nekakve šerpice i limenke’, stoji u njegovom dragocjenom svjedočanstvu. Prema Cetini, logor je osiguravalo 30-ak ustaša. Tjedan je dana sa svojim prijateljem Savom Zorojom gledao kako odvode ljude, nakon čega bi se ponekad začuli pucnjevi, ponekad ne bi, no nitko se od odvedenih nije vraćao, pa im je postalo jasno što i njih čeka. Stoga su se odmah javili kao dobrovoljci koji će sjeći drva da se naprave barake za logorsku posadu: ‘Čuvala su nas dvojica naoružanih ustaša, a u neposrednoj blizini bio je stražar koji je s te strane obezbjeđivao logor. Oborili smo jedno drvo i počeli kresati granje. Ustaše su u tom času nešto pričale i pripravljale cigarete, a pošto nas je krošnja oborenog drveta zaklanjala od njihovog pogleda, bacili smo sjekire i dali se u bijeg…’ Branko Cetina priključio se nakon bijega iz Jadovnog partizanima, do kraja se rata borio protiv fašizma, pa potom ostao profesionalni vojnik, koji je umirovljen u činu pukovnika.

Kako se zločinački režim NDH odnosio prema srpskom narodu na teritoriju koji je kontrolirao, najbolje govore sudbine brojnih civila, među kojima i mnoštvo žena i djece, odvođenih na stratišta iz svojih kuća, a počesto i odmah likvidiranih. Pera Cvijanović pukim je slučajem preživjela masovni pokolj 6. kolovoza 1941., kada je sa svojim suprugom Dmitrom i svekrvom Milenom bačena u Jarčiju jamu, zajedno s desetinama drugih obitelji. Njezino potresno svjedočanstvo bit će uoči ovogodišnje komemoracije u Jadovnom, koju organizira SNV, objavljeno u biltenu što ga priprema Igor Drvendžija iz Arhiva Srba. Svjedokinja nezamislivih zločina ustaša počinjenih nad nevinim ljudima bila je i neimenovana žena koja se strahota proživljenih u jami u koju je kao trudnica bačena prisjetila početkom devedesetih, u dokumentarnom filmu ‘Jadovno” redatelja Milorada Bajića.

Desecima tisuća pobacanih u brojne velebitske jame (Šaranovu, Jarčiju, Nezdravku i Macolinu, Svetu Anu, Badanj, Dulibu, Jaminu…) ili skončalih u paškom dijela istoga logorskoga kompleksa ni danas se ne dopušta da počivaju u miru. Naime, svake godine posjetitelje komemoracije kod Šaranove jame dočekuje neoustaška grupa okupljena oko spomenika Stjepanu Devčiću, žrtvi Velebitskog ustanaka iz 1932., kada je napadnuta žandarmerijska stanica u obližnjim Brušanima. Iako je Devčić spomenute godine ubijen 14. rujna, ta se skupina nalazi upravo na spomendan žrtvama Jadovnog, okićena zastavama na kojima je hrvatski grb čije je prvo polje bijele boje. Vjerojatno po naputku vlasti, policija koja ih odvaja od posjetitelja komemoracije ne smatra neprimjerenim što suorganizatori tog okupljanja – predsjednik riječkog UHDDR-a Mile Biondić i Joso Mraović - ondje redovito tvrde da Šaranovu jama tek treba istražiti. Štoviše, Mraović je prilikom komemoracije 2013. otišao i korak dalje u negaciji ustaških zločina, pa je bez ikakvog zazora izjavio: - Oni se i dan-danas šepure, ovuda će proći, označavaju neke nepostojeće grobove, nepostojeće! U Šaranovoj jami je dokazano da nema nikoga.

Postoji li ikakva nada da ove godine u Jadovnom bude drugačije? Do kada političarima, i 75 godina nakon strašnih ustaških zločina po Lici, treba postavljati pitanja o tome kada će se nevine žrtve pustiti da počivaju u miru, a zajednički spomen na njih proteći s pijetetom kakav zaslužuju?

I kako će izostanak svake ljudske sućuti objasniti npr. Boji Lalić iz Donjih Rujana, danas starici koja je kao desetogodišnja djevojčica, zajedno s drugom djecom, bačena u jamu Ravni dolac? Ona je nekim čudom uspjela preživjeti, unatoč tome što je za njima bačena i bomba. S još nekoliko mališana, seljaci su je nakon 42 dana iz te jame smrti izvukli konopima… ili barem, kako je sama kazivala početkom devedesetih, ‘samo kosti i kožu i duh u nama”.