Bilo je kišno veče, ponedjeljak. Na ulazu u zagrebačku Kinoteku gužva. S tugom i strepnjom u glasu ljudi su komentirali kopneni napad Izraela na Rafu, a s uzbuđenjem protestne akcije studenata u susjednoj Sloveniji. Studentski prosvjed potpore Palestincima i okupacija Fakulteta društvenih znanosti u Ljubljani završena je nakon šest dana. Senat FDV-a prihvatio je zahtjeve studenata, među kojima su jasna osuda genocida, potpuni prekid suradnje i ugovora s izraelskim fakultetima i firmama, te uspostava studijskog programa i fonda za pomoć palestinskim studentima.
Okupljeni pred Kinotekom čekali su na projekciju dokumentarnog filma "Izraelizam" (2023), koju je organizirala Inicijativa za slobodnu Palestinu. Skupilo se dvjestotinjak ljudi, što je rijedak prizor u zagrebačkim kinima - brojka koja ide rame uz rame s otvorenjima većih domaćih filmskih festivala. Pravovremeni dokumentarac koji istražuje promjenu židovskih stavova prema Izraelu redateljski je debi Erin Axelman i Sama Eilertsena. Premijerno je prikazan lani na Festivalu dokumentarnog filma Big Sky i osvojio je više nagrada, uključujući nagradu publike na Festivalu židovskog filma u San Franciscu. Film je ranije ove godine bio na turneji po američkim kampusima, a mnoge zakazane projekcije na kraju su otkazane radi pritiska proizraelskog lobija u upravljačkim strukturama na sveučilištima.
U fokusu filma je dvoje mladih američkih Židova, Simone i Eitan, oboje odgojeni da pod svaku cijenu brane državu Izrael. Eitan se pridružuje izraelskoj vojsci, a Simone za Izrael ratuje na američkim sveučilišnim kampusima. Prvim odlascima u Izrael Simone i Eitan suočavaju se s nepoznatom im poviješću, kao i realitetom koji ne potvrđuje narativ o Izraelu kao utjelovljenju slobode i prosperiteta. Kada vlastitim očima na Zapadnoj obali svjedoče kako izraelske vlasti svakodnevno i temeljito segregiraju, maltretiraju, i obespravljuju palestinski narod, šokirani su, užasnuti i nesnađeni.
Košmar u glavi pojačan je činjenicom da su predvodnici nasilja nad Palestincima u ilegalnim naseljima često američki Židovi, koji čine oko 20 posto stanovnika u tim naseljima i istočnom Jeruzalemu. Na američkom se tlu razvijala doseljeničko-kolonijalistička ideologija, politički širio i jačao pokret ‘povratka’ u Izrael. Jedan dio američkih Židova propovijedao je izgradnju naselja na zemlji oduzetoj od Palestinaca u sinagogama i učionicama diljem SAD-a, dok je drugi na Zapadnoj obali predvodio uspon onoga što će kasnije postati poznato kao "terorizam doseljenika".
U filmu se kritički propituje i uloga Američko-izraelskog odbora za javna pitanja (AIPAC), službeno nestranačke i moćne američke lobističke grupacije. AIPAC od 1960-ih zagovara i financira bezuvjetnu potporu SAD-a Izraelu, i paralelno otežava rad svim židovskim pokretima koji iskazuju i prakticiraju solidarnost s Palestincima. Zagovaranje AIPAC-a za Izrael opstalo je svih ovih godina, i dok je izraelska politika sve više naginjala udesno. U SAD-u je pak AIPAC-ovo targetiranje ljevice u ime Izraela jačalo američku desnicu, a ta je desnica među ostalim na američkom tlu predvodila i predvodi antisemitske napade.
Gužva prije projekcije filma "Izraelizam" u Kinoteci (Foto: Sandro Lendler)
Antisemitizam je itekako živ, konstatiraju protagonisti "Izraelizma", ali u SAD-u prolazi ispod radara. Zašto? Zato što je operativna definicija antisemitizma postala (svaka) kritika Izraela. Boriti se protiv antisemitizma znači boriti se za zaštitu Izraela, a ne za zaštitu Židova. “We stand with Israel”, izgovaraju američki političari iz desetljeća u desetljeće, dok sputavaju i progone organizacije poput Jewish Voice for Peace. Dok za neonaciste koji marširaju gradom uzvikujući "Židovi nas neće zamijeniti" govore da “ima i među njima dobrih ljudi” (Donald Trump o neonacističkom maršu u Virginiji 2017. godine).
U martu ove godine različite progresivne organizacije u SAD-u udružile su se u koaliciju Reject AIPAC, što je prvi veći kolektivni pokušaj odupiranja političkom utjecaju AIPAC-a. Više od 20 organizacija ujedinilo se da bi se organizirali protiv AIPAC-ove kampanje za ušutkavanje "rastućeg neslaganja u Kongresu" oko izraelskog genocida u Gazi. Ranije su pojedinačni kandidati ljevice i neovisne organizacije kritizirali uključenost AIPAC-a u izborne kampanje u SAD-u i izdašna američka proračunska izdvajanja za Izrael, a koalicija namjerava te i takve napore učiniti sustavnima i obuhvatnijima. U koaliciji je više židovskih organizacija, uključujući Jewish Voice for Peace i IfNotNow Movement.
I Simone i Eitan, glavni protagonisti "Izraelizma", na kraju se pridružuju pokretu mladih američkih Židova koji raskrštavaju sa središnjim mjestom Izraela u američkom judaizmu i prioritiziraju pitanje slobode za palestinski narod. Taj izbor za njih rezultira stalnim osobnim rizicima i žrtvama, ali i još jačim uvjerenjem u nužnost židovskog rada na demontiranju Frankensteina koji je izraelska okupacija.
Brojni su drugi, više i manje poznati sugovornici uključeni u finalnih sati i pol "Izraelizma", među njima i Noam Chomsky, Noura Erakat, Abe Foxman, Sami Awad i Cornel West.
Iako je "Izraelizam" važan kao doprinos raskrinkavanju izraelske mitologije i nasilne nacionalističke matrice, filmu se može zamjeriti da je previše saturiran osobnim ispovijedima koje se provlače kroz razgovore o emocijama, traumi, duhu i moralu. Osobne reference na moral i snagu duha ostavljaju nas zaglavljene unutar liberalnih (pret)postavki izbora i odabira, u "slobodi" kaveza kapitalističkog društva. Iako svaki čovjek naravno uvijek prvo kreće iz sebe, ne bi škodilo malo čišćenja osobnog očišta i širenja na šire društveno, upravo zato što je dugotrajno i solidarno organiziranje američkih Židova kontra izraelske okupacije i aparthejda itekako inspirativno, i o tome bi valjalo konkretnije čuti i naučiti, a onda i adaptirati i prakticirati i van SAD-a.
U protivnom politički možemo dangubiti na terenu ne puno drugačijem od onog na kojem ovih dana s esejom o moralu i studentskim prosvjedima u časopisu New Yorker zasjeda poznata britanska autorica Zadie Smith. Smith tumači kako bi poanta studentskih prosvjeda trebala biti "ponovno umetanje etičkih načela u ciničnu i korumpiranu politiku", te inzistira da poziv na primirje mora prije svega biti “etički, a ne politički zahtjev”. Srećom, studenti se ne vode previše za takvim esejima, i nastavljaju se organizirati i politički postavljati političko. A nakon projekcije "Izraelizma u punoj Kinoteci i skorih novih prosvjeda u Zagrebu protiv izraelskog napada na Rafu, opipljiva je i nada da će se kolegama diljem svijeta protestno uskoro pridružiti i zagrebački studenti i studentice.
