Matthew Palmer, američki diplomatski izaslanik za pregovore o izbornim pravilima i ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini, i Angelina Eichhorst, diplomatkinja Europske unije na istom poslu kao i Palmer, otkazali su prošlog tjedna dolazak u Sarajevo na novu rundu pregovora s predstavnicima vodećih bosanskohercegovačkih stranaka, odnosno s političkim predstavnicima Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Nisu službeno objavljeni razlozi otkazivanja, kao ni precizan datum nastavka pregovora, ali činjenica da će se u izbornu godinu ući sa starim izbornim zakonodavstvom – što Bošnjacima otvara mogućnost da u listopadu 2022. opet izaberu Željka Komšića na funkciju drugog bošnjačkog člana u tročlanom Predsjedništvu BiH, i da dodatno izaberu i "hrvatske" predstavnike u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH – trijumfalistički je dočekana u bošnjačkim medijima i bošnjačkim političkim krugovima.
Vijest o tome da međunarodni pregovarači neće doći koincidirala je, pak, s najavom dijela "lijevih" ("probosanskih") opozicijskih bošnjačkih partija da će napustiti pregovore, jer da ne žele biti pokriće Bakiru Izetbegoviću, predsjedniku SDA, za eventualno izlaženje u susret zahtjevima HDZ-a i drugih hrvatskih stranaka u BiH u pogledu promjene Izbornog zakona na način da Hrvati budu legitimno zastupljeni u državnim i federalnim tijelima vlasti.
Te "probosanske" partije uglavnom se zalažu za koncept "građanske" države koja se politički ne bi bazirala na konstitutivnosti tri naroda, i dosad su služile Izetbegoviću kao izgovor za eskiviranje dogovora o izborima. Izetbegović trenutno ne zna da li bi pregovarao ili bi opstruirao pregovore, odnosno da li bi pregovarao s Palmerom i Eichhorst ili s nekim drugim međunarodnim izaslanicima, jer je spomenuti dvojac odmah označen pristranim u korist HDZ-a, da li bi i dalje kupovao vrijeme i računao na status quo ili bi, ipak, odustao od obmanjivanja vlastitih birača pothranjivanjem nade da će netko negdje izdati dekret koji će dokinuti konstitutivnost Srba, Hrvata i Bošnjaka, izbrisati entitete te uvesti političku dominaciju Bošnjaka pod plaštem "građanske" države.
Ključni moment aktualnog zastoja u pregovorima tiče se odredbe o zabrani i kažnjavanju negiranja genocida u Srebrenici. Ta odredba, kao i ona o zabrani veličanja ratnih zločinaca, unesena je u Krivični zakon BiH ukazom Valentina Inzka u srpnju ove godine, na samom kraju njegovog dvanaestogodišnjeg službovanja na položaju Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH: to je ujedno i jedini Inzkov potez koji je vrijedan bilo kakve pažnje. Palmer i Eichhorst, naime, izišli su s idejom da SDA, HDZ i SNSD zajednički donesu odluku o povlačenju Inzkovih intervencija u Krivičnom zakonu te da potom u parlamentarnoj proceduri usvoje isto ono što je Inzko nametnuo: smisao tog manevra, koji je bio sasvim jasan svakome od uključenih, sastojao se u tome da se Miloradu Dodiku i SNSD-u pruži povod za povratak za stol i za deblokadu državnih institucija.
Svi su pristali, no kad se o tome trebalo i formalno izjasniti u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, Izetbegović se predomislio, a zatim potaknuo medijsko-političke napade na Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a, zbog toga što je, eto, podržao ukidanje zakonskog kažnjavanja poricanja genocida u Srebrenici. Pregovori su prekinuti i zapadni pregovarači donekle kompromitirani, što je Izetbegović i htio postići, Dodik je pojačao secesionističke provokacije, a Čović je među Bošnjacima smjesta i plebiscitarno proglašen negatorom genocida, mada je svakome tko se htio obavijestiti potpuno jasno da Čović nije imao nikakvog razloga da odjednom otvara temu srebreničkog genocida, da naprasno mijenja svoj dosadašnji stav o tom događaju te da se i u tom pitanju svrstava uz Dodika. Zašto bi on to radio? Jedini razlog je sudjelovanje u zamisli međunarodnih posrednika.
Potom se, znajući pozadinu slučaja, hrvatski predsjednik Zoran Milanović javio u Čovićevu obranu i, u suštini, kazao samo to da "ima genocida, i genocida", odnosno da nije svaki genocid isti, da nije svaki zločin isti. U tom mišljenju nema ničeg problematičnog. Slavko Goldstein i Ivo Goldstein, primjerice, objavili su prije desetak godina knjigu pod naslovom "Jasenovac i Bleiburg nisu isto". I nisu isto na mnogim razinama, ne samo u pogledu broja ubijenih, što ne znači da je nedužna žrtva Bleiburga manje nedužna ili manje vrijedna od žrtve Jasenovca, no različita je struktura zločina, a iz te razlike u dobroj mjeri proizlazi i realno različit odnos naše civilizacije prema žrtvama – najšire shvaćeno – politički motiviranih masovnih umorstava, koliko god bilo moralno uzvišeno težiti tome da se sve žrtve doživljavaju i tretiraju na isti način.
Usporedba genocidnih mehanizama Jasenovca i Srebrenice, ako se bazira na istini, nije umanjivanje ili uvećavanje nijednog od ta dva genocida. I Milanović je, dakako, odmah proglašen mrskim dušmaninom koji poriče genocid u Srebrenici, premda on to nije učinio ni jednom jedinom riječju, ili da u najmanju ruku relativizira genocid, premda nije izrekao ni jednu faktografsku neistinu o genocidu, nije iznio nijedan falsifikat i nije ni pokušao bilo čime opravdati zlo koje je Vojska Republike Srpske posijala na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika sredinom srpnja 1995. godine. U toj buci izgubila se srž priče: posluživši se Srebrenicom za dnevnopolitičke interese, Bakir Izetbegović izigrao je dogovor s međunarodnim pregovaračima da bi opstruirao razgovore o Izbornom zakonu, jer smatra da vrijeme radi u njegovu korist i da mu sadašnji međunarodni izaslanici nisu naročito naklonjeni, to jest da imaju previše razumijevanja za pozicije i zahtjeve HDZ-a.
Na to se nadovezala polemika predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića u vezi sa zaključcima Vijeća Europske unije o situaciji u zapadnobalkanskim zemljama, odnosno u vezi s onim dijelom zaključaka koji se tiču Bosne i Hercegovine. Odbačeno je početno zalaganje Hrvatske da se u tom dokumentu izrijekom spomene konstitutivnost tri naroda kao temelj političkog predstavljanja u Bosni i Hercegovini te da se jasno konstatira nužnost izmjena Izbornog zakona e da bi se osiguralo da Hrvate u Predsjedništvu BiH i u federalnom Domu naroda zastupaju oni koji su izabrani glasovima većine birača hrvatske nacionalnosti.
Umjesto toga, spomenut je Daytonski sporazum, što je – prema Plenkoviću – potvrda koncepta etničke konstitutivnosti, i spomenuta je reforma izbornih propisa, između ostalog, u skladu s presudama Ustavnog suda BiH, što je – opet prema Plenkoviću – šifrirano pozivanje na presudu Ustavnog suda po prizivu Bože Ljubića, na presudu kojom se potvrđuje pravo na legitimno zastupanje po etničkom principu. Za razliku od te presude, izravno se spominje ona Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci: u tom pravorijeku kaže se da je diskriminatorno onemogućavanje pripadnika nacionalnih manjina – "ostalih" – da se kandidiraju za Predsjedništvo BiH i Dom naroda. Milanović je na to izjavio da je Hrvatska trebala iskoristiti svoje pravo da blokira donošenje takvih zaključaka, a Plenković je uzvratio da se ne treba svađati s drugima i da treba biti mudar.
Razlika između Plenkovića i Milanovića sastoji se u tome što Plenković bošnjačko biranje hrvatskih političkih predstavnika smatra anomalijom i nelogičnošću, dok Milanović o tome misli i govori kao o nepravdi i prevari
Premda su suglasni oko suštine bosanskohercegovačkog problema iz hrvatske perspektive, razlika između Plenkovića i Milanovića sastoji se u tome što Plenković bošnjačko biranje hrvatskih političkih predstavnika smatra anomalijom i nelogičnošću, dok Milanović o tome misli i govori kao o nepravdi i prevari. Iz toga onda proizlaze i različiti pristupi u pokušajima da se riješi problem: predsjednik Republike smatra da je to tema na kojoj Hrvatska treba potegnuti najjača oruđa, dok je premijeru sada prioritetan ulazak Hrvatske u šengenski prostor i ne želi ugroziti ostvarenje tog cilja zaoštravanjem oko položaja bosanskohercegovačkih Hrvata. Nije mu, naravno, nebitan ni osobni ugled u Bruxellesu.
Kako god, ostaje činjenica da nekolicina članica Europske unije, uglavnom sjevernih, imaju veće ili manje rezerve prema načelu konstitutivnosti i etnički definiranom političkom predstavništvu u Bosni i Hercegovini, što ide u korist bošnjačkim težnjama o uspostavi "građanske" države. Za Hrvatsku bi dodatna nevolja mogla biti u tome što je prilično izvjesno da je i Njemačka čvrsto među tim skeptičnim članicama EU.
Posljednji neslužbeni glasovi kažu da će Matthew Palmer i Angelina Eichhorst u prvoj polovini siječnja doputovati u Sarajevo da pokušaju nastaviti pregovore, ali sve, zapravo, ovisi o Bakiru Izetbegoviću. Ako pristane na promjene Izbornog zakona koje traži HDZ, što god SDA i Bošnjaci dobili zauzvrat, suočit će se s razočaranjem dijela svojih glasača i optužbama "probosanske" opozicije za nacionalnu izdaju; ako ne pristane, vjerojatno će ispasti junak kod Bošnjaka, ali to će značiti samo produbljivanje bosanskohercegovačke krize, odnosno nastavak Dodikovog paradnog secesionizma i Čovićevog udaljavanja od Bosne i Hercegovine.
"Dali smo nalog kadrovima SDA na raznim nivoima da rade na tome da se napravi fond za lobiranje u inostranstvu. Osnovna sredstva trebaju doći iz kantonalnog budžeta i budžeta Federacije BiH, ali pozivamo patriote da se uključe", izjavio je Izetbegović prošlog tjedna. Nije kazao za što se i na kojim svjetskim adresama kani lobirati, iako nije teško odgonetnuti o čemu se radi, no ova izjava svjedoči o temeljnoj Izetbegovićevoj zabludi iz koje onda proistječe gotovo sve ostalo. To je zabluda da se mirovni sporazum – koji se zasniva na tome da u ratu u BiH nijedna od tri strane nije poražena – može radikalno izmijeniti voljom međunarodnih faktora u korist političkih interesa jedne strane, odnosno mimo suglasnosti druga dva aktera. A dok se Bošnjaci, Srbi i Hrvati ne odreknu svojih ratnih i poratnih zabluda, neće biti suglasnosti ni o čemu, nastavit će se političko parazitiranje na međunacionalnim tenzijama i koprcanje u živom blatu korupcije i klijentelizma.
